Indira Bajramović: Romkinja koja pomjera granice

Piše: Redakcija

U cijelom svijetu 8. april se obilježava kao Dan Roma. I ove godine u mnogim sredinama, pa tako i našoj moglo se čuti o preprekama i predrasudama s kojima se ovaj stari narod susreće. Na njihove probleme se s vremena na vrijeme ukazuje, ali se oni nikada ili tek selektivno rješavaju. Žena koja čini sve da bude glas svoga naroda, naročito ženske populacije je Indira Bajramović, direktorica Udruženja „Bolja budućnost“ iz Tuzle. Skoro 20 godina vrijedno radi da bi Romkinjama omogućila što bolji život. Ona je prva žena Romkinja koja se kandidirala na lokalnim izborima, ali i prva koja je odlučila da glasno govori o problemima svog naroda. Dobitnica je mnogih nagrada i priznanja koje su pokazale da je godinama zaista vrijedno radila, a prošlog mjeseca u Bruxellesu je primila nagradu Evropske unije za integraciju Roma i Romkinja za zapadni Balkan i Tursku. 

– Ova nagrada meni dokazuje da sam uspjela, jer Vijeće Evrope i Evropska unija su Institucije koje za nešto važe. S druge strane, daje mi vjetar u leđa da radim još više. To je nešto što je dio mog života, posla, dio moje svakodnevice. Lijepo sam se osjećala kad sam primala nagradu, jer je konkurencija bila velika. Dobila sam mnogo čestitki, ne samo od Roma i Romkinja, i ne samo iz BiH, nego i iz Regije, pa čak i svijeta – kaže Indira na početku razgovora za naš magazin.

Kako ste došli na ideju da osnujete Udruženja žena Romkinja „Bolja budućnost“ koje djeluje ne samo u Tuzli već i šire?

– Bila sam aktivna u jednom udruženju gdje su sve bili muškarci, ali vidjevši da se žene mnogo više susreću s problemima u vezi s diskriminacijom i predrasudama, htjela sam da u sklopu njega napravim jedan ogranak za žene, međutim, oni nisu pristali. A možda da toga nije bilo, vjerovatno, nikada ne bih ni imala udruženje. Odlučila sam da istupim iz tog udruženja, da formiramo žensko. Počeli smo raditi 2000., a 2001. godine smo se registrirali i do danas smo uspješno implementirali više od 200 projekata. U nevladinom sektoru sam bila prije toga.

Šta su Vaši ciljevi?

– Ono na što smo mi stavili akcenat su četiri oblasti: politička participacija, ekonomsko osnaživanje, obrazovanje i zdravstvena zaštita. Međutim, ne možemo zaobići ni sve druge probleme u vezi s romskom zajednicom. Naša ciljana grupa su žene i muškarci, a moram istaći da imamo i sve više neromkinja koje dolaze u naše udruženje i koje žele biti naše članice. 

Nažalost, veoma malo se govori o položaju i pravima Romkinja u BiH. Konkretno, za kakvu se pomoć Vašem udruženju najčešće obraćaju, šta traže od Vas?

– U posljednje vrijeme to je najčešće kupovina prehrambenih i higijenskih paketa, udžbenika i školskog pribora, obuće i odjeće za djecu. Ono što smo mi vidjeli, jeste da možda zbog loših uslova u kojima žive te žene, zbog nedostatka novca, one sebi ne mogu da plate privatno neke preglede, a mnogo njih nije u sistemu zdravstvene zaštite. Godinama organiziramo besplatne preglede s ciljem sprječavanja raka dojke i grlića meterice i mogu vam reći da smo spasili mnogo života.

Indira u Bruxellesu nakon što joj je dodijeljena nagrada

Romske porodice često sprječavaju djecu da se obrazuju. Također, u BiH još postoje primjeri tužne i loše prakse sklapanja prisilnih brakova. Kako to komentirate?

– Mislim da ne možemo reći da romske porodice sprečavaju djecu da se obrazuju, ne možemo sve generalizirati, mada ima slučajeva gdje porodice nisu u mogućnosti školovati troje ili četvero djece i nažalost odlučuju se da jedno ili dvoje ostave kod kuće, i to pretežno žensku djecu, kako bi im pomogla u obavljanju kućnih poslova ili da im pomaže pri sakupljanju sekundarnih sirovina. Kada govorimo o obrazovanju romske djece, samo neke romske organizacije uz donatorska sredstva implementiraju projekte kako bi pomogle romskim porodicama pri obrazovanju djece. Pored ovih romskih organizacija moram istaći i „Obrazovanje gradi BiH“ koja svake godine izdvaja sredstva za stipendiranje romskih učenika. Naravno ne izostavne su i institucije u nekoj mjeri koje također izdvajaju sredstva kao naprimjer ministarstvo obrazovanja u TK. Postoji veliki napredak ako se vratim deset godina unazad i pogledam koliko je romske djece napuštalo osnovno obrazovanje, posebno djevojčica, koliko njih nije uopće upisalo srednju školu ili koliko njih, a iako su trebali biti u sistemu obrazovanja, nisu upisali ni prvi razred.

Radili smo istraživanja vezana i za obrazovanje, ali i za nasilje u porodici, diskriminaciju te udaju i maloljetničke brakove. Iznenadilo me je da je većina njih, kada smo ih pitali zašto su se udale sa 13, 14 godina, rekle da su se zaljubile i udale ili upoznale preko Facebooka. Mi znamo da to i nije baš tako, da ima i ugovorenih brakova. Zato, imamo medijatore na terenu, koji su spona između zajednice, nas, škole. Prošle godine smo na taj način spriječili desetak brakova.

Koliko su Romi sami krivi za stanje u kojem se nalaze? Svjedoci smo da za neke stvari nisu odgovorni sistem i zemlja. Šta je to što im Vi zamjerate?

– Malo im zamjeram na lijenosti. Ne može biti da pored medija i organizacija koje danas postoje čovjek bude neinformiran. Naše Udruženje radi mnogo promotivnog materijala, upravo radi informiranja, tako da pokušavamo doći do svakoga. Romi ponekad misle da mogu imati neke povlastice jer su Romi. Ja nikada nisam tražila ni za Udruženje samo zato što smo mi Romi. Ne, mi smo građani ove države, imamo ista prava kao i svi drugi građani i onda dajte da to pravo ostvarimo.

Kako je izgledao Vaš put do ovoga što ste danas?

– To je bio veoma težak put. Nije lako ući u ovu priču ukoliko nemate podršku svoje porodice, zajednice, pa i ako niste prepoznati od predstavnika institucija. Žena koja živi u zajednici, koja razmišlja o tome kako će danas zaraditi komad hljeba i kako će napraviti večeru svojoj djeci sigurno ne razmišlja da se upusti u ovu priču. Razmišljala sam kako da pomognem da naše probleme učinim vidljivijim, da svi znaju da imamo probleme u zajednici i da nam neko kaže kako ćemo rješavati te probleme.

Ko Vam je kroz život bio najveća podrška?

– Dijete sam razvedenih roditelja, koji su se razveli kada sam se rodila. Brigu o meni je preuzela moja nana, koja mi je bila najveća podrška u osnovnoj i srednjoj školi. Ono što moram reći jeste da sam se i ja mlada udala, tako da nisam završila srednju školu kako sam trebala da je završim. Rođena sam u Jajcu, a udala se u Tuzlu. U to vrijeme nisam imala potrebu da radim, muž je radio, imao dobar posao i platu, i onda je došlo dijete. Bila sam domaćica, i bilo mi je dosadno, a i jednostavno sam htjela da doprinesem.

U svemu mi je i muž bio podrška, a i danas je. Sada studiram, četvrta sam godina Ekonomskog fakulteta. Shvatila sam da trebam, neka stoji, neka imam diplomu. Pitaju me što si sad upisala studije, što će ti to. Ali ako ja nagovaram nekog da se školuje, onda mislim da ja treba da mu budem primjer. Ne mogu reći nekome da upiše fakultet ili srednju školu, ako ja nisam završila školu.

Kroz put koji ste prolazili, jeste li imali uzore?

– Imala sam više njih. Prvo mi je uzor bila ta moja majka (nana), koja je uvijek okupljala svu djecu oko sebe i nikada joj ništa nije bilo mrsko, uvijek je bila tu za sve nas i bila je veliki borac. Moja rahmetli mama mi je bila uzor. Imam osjećaj da su sve žene u mojoj porodici, s majčine strane borci. I imala sam jednog divnog uzora, a to je bio moj daidža, koji je mlad umro. On je bio samo za školu, imao je završen fakultet i uvijek je učio. I sada kažem koliko bi on bio ponosan da je živ, što sam dobila ovu nagradu u Bruxellesu.

Majka ste jedne kćerke. Kako nju usmjeravate?

– Odgojila sam je da prvenstveno bude čovjek, da ima ljudskosti i da nije škrta, i hvala Bogu u tome sam uspjela. Završila je srednju školu, imam dva krasna unuka. Što se toga tiče ja se mogu pohvaliti svojom porodicom, zadovoljna sam. Najbitnije mi je da su dobri ljudi i da ne prave razliku.

Kako izgleda Vaša svakodnevica?

– Poželim ponekad da budem domaćica, da radim u kući, skuham, da pijem kafu s komšinicama i prijateljicama, sve to meni fali. Nama je ženama to urođeno, i treba da bude, ali kada mi hoćemo i šta hoćemo, a ne da nam neko nameće.

Kada drugima opisujete svoj narod šta kažete?

– Volim reći da imamo bogatu kulturu, historiju i tradiciju, samo što, nažalost, nema pisanog traga o mnogo toga, već se prenosilo s generacije na generaciju. Volim naglasiti velika svjetska imena koja su Romi, od slikara, pjevača, glumaca, akademika, pa zašto onda praviti razliku između njih i Roma i Romkinja iz zajednica. Treba dati prostora da bolje upoznamo jedni druge.

Foto: Mario Klein

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti