Na regionalnoj sceni mnogo je stand-up komičara, ali tek nekoliko ih je kultnih. Jedan je Željko Pervan. Oštar, originalan, lucidan, ironičan, smiješan… Karijeru komičara počeo je 80-ih godina u emisiji Radija 101 “Zločesta djeca”. Nastavio kroz „Večernju školu“, „Malo morgen“, „Pervanovo“. Pisao je za dnevne listove, radio na radiju, bio kolumnist, kao stand-up komičar održao više od 600 nastupa u Hrvatskoj, BiH, Srbiji, Sloveniji, Austriji i Njemačkoj. Dobitnik je brojnih nagrada… Koliko je ponosan na put koji je u karijeri ostavio iza sebe, pitamo ga prije nego što je početkom mjeseca ponovo izašao pred sarajevsku publiku u Domu mladih i izveo stand-up show „Na hladnom betonu“.
– Kad se preispituješ, onda ima mnogo stvari zbog kojih ti je neugodno malo, ali ima i stvari zbog kojih si ponosan. Nema niko da je čist. Riječ ponos mi smeta, pomalo mi je nagativna. Neko je poznat što je zgodan, pa takvog te Bog napravio, šta ti imaš sad bit tu ponosan. Dobro, izuzev kad diplomiraš sa 14 godina atomsku fiziku. Obično takvi ljudi nisu ponosni, nego ljudi pored njih. Ponos je uvijek rezerviran za one sa strane. Otac je ponosan, daidža, amidža, ovaj ili onaj. Uglavnom ne razmišljam na takav način – odgovara u svom stilu.
Preispitujete li često svoje postupke?
– Da, normalno. Moraš to, zato što si ti ono što si, kad si sam, potpuno sam, a u odnosima s ljudima često zezneš stvar. Čovjek se mora uvijek preispitivati.
Ovo podneblje je iznjedrilo strašne krize, tuge i ratove, ali i humor. Je li on uistinu najbolji lijek za svako stanje?
– Mi smo duhoviti kad treba, to je reakcija, kao osip kože na neku iritaciju, tako se kod nas javljaju sarkazam i ironija. Nema problema koji ne možemo riješiti. Ima ih brdo. Šta možeš napraviti? Ništa. A onda si jezičav i mozak erodira i kad govoriš o nekom problemu, izruguješ ga, on se umanjuje, sve je manji, ispuše se kao balon ili ga sa svih strana izgrizeš. Ako ga ozbiljno shvatiš, onda naraste mrcina. Evo možda smo tu dobri kao i većina naroda. Nisam upoznat s austrijskim i njemačkim humorom previše, ali imaju i oni duhovitih stvari, samo ne znam kojih tačno. Humor nekad nije lijek, nekad je oružje. Jezik je maleni organ, ali zna da povrijedi. Ima jedan dobar pjesnik, Boro (Branko Miljković,op.a) se zvao, koji je, kad se ubio, ostavio poruku: „Ubi me prejaka riječ“. Osjetio je u duši kako je osjetljiv na laprdanje, a i grijeh isto iz usta izlazi, znači treba biti oprezan. Ničija meta ne smije biti ničija boja kože, vjera, bolest, urođene mane… Ma kakvi. Moramo uvijek na jače napadati, njih treba rušiti, a ne sa sirotinjom se zezati.
Koliko se od humora može živjeti?
– Pa zavisi koliki su prohtjevi. Kad apetiti počnu rasti, kad si proždrljiv, ne možeš živjeti ni da si ministar kulture. Nikad nas toliko materijalno ne određuje, koliko vlastiti prohtjevi; da mi je ovo, da mi je ono, i na kraju ne možeš živjeti kad postaviš ispred sebe nategnute ciljeve. Skromnost je velika vrlina, možeš živjeti od svega, ako tako postaviš stvari. Ali od humora naravno da se može živjeti, moraš biti jedan od dva u državi, ne možeš biti 85. Tada ne možeš živjeti lagodno.
Imate četiri kćerke. Čime se najviše ponosite kad je riječ o njihovom odgoju?
– Što su dobri ljudi, zbilja odlični i imaju vagu za dobro i zlo u sebi. Nijedna, kao ni njihovi momci, ne pije, i time se ponosim. Vrlo često im ostavim novac, onako da uzmu za fakultet i koledž, a one zaborave. Za njih uopće materijalno ne postoji, zbilja su čudne za današnji svijet.
Kompletan intervju čitajte u aktuelnom izdanju magazina Azra.
