Fatmir Sulejmani (24) odmalena je pokazivao ljubav prema muzici. Talent je naslijedio od oca, koji se muzikom bavi duže od 30 godina, te brata Mejdija, već afirmiranog člana benda Armina Muzaferije. Javni nastup je usavršavao kroz brojna takmičenja, da bi pobjedom u „Prvom glasu sevdaha“ osvojio i simpatije široke publike. Dvije godine poslije, uslijedilo je novo takmičenje, ovoga puta u „Zvezdama Granda“.
Drugo mjesto u finalu bilo je dovoljna odskočna daska za sve uspjehe koji su ubrzo uslijedili, prvo s pjesmom „Srce ne broji kilometre“ a potom i sa „Kad se duše sretnu“, „Srce ranjeno“ i „Dva ludila“. U februaru ove godine završio je i petu pjesmu „Zbogom uspomene“, koja će uskoro dobiti i svoj spot.
– Autor pjesme je Amil Lojo, audio snimak je odavno gotov i jako smo zadovoljni kako sve zvuči. Na pjesmi je radila ekipa vrsnih umjetnika. Za spot nemam još uvijek mnogo detalja, budući da se za njega tek završava scenarij. Radit će ga momci iz produkcije Area 7 Entertainment i siguran sam da će to biti pun pogodak – kaže Fatmir na početku razgovora za naš magazin, dodajući kako su mu spomenuta muzička takmičenja donijela afirmaciju, profesionalizam, putovanja, nastupe, ali i publiku.
Koliko ste zadovoljni dosadašnjim muzičkim putem i uspjehom koji ste postigli?
– Prezadovoljan sam, jer znam šta sam i koliko uložio da bih bio tu gdje jesam. Stvari se slažu onako kako trebaju. Još jedna dobra stvar u svemu ovome je što uspjeh filtrira ljude iz okruženja i nakon svega toga mogu reći da sam sretan čovjek.
Koliko je bitno ostati svoj u poslu kojim se bavite?
– U ovom poslu morate biti profesionalac 100 posto. U privatnom, treba ostati isti, jer ljudi nakon svega očekuju to od vas. Uz mene su ostali isti ljudi koji su bili tu i kad sam bio obični momak iz čaršije i sad kad me poznaje veći broj ljudi. Za mene je i to jedan od većih uspjeha.
Rođeni ste i odrasli u Brčkom, ali u svojim javnim istupima uvijek spominjete i Sarajevo, koliko Vam je ono važno i zašto?
– Prošao sam gotovo čitav svijet, ali Sarajevo je moj omiljeni grad, ako ne računamo Brčko. Tamo sam opušten, osjećam se „svoj na svom“. Najljepši grad, najljepši duh, najbolji ljudi. Posebno mi se dopada što u Sarajevu niko ne može biti zvijezda, što smo svi isti i što te ljudi gledaju kao normalnog čovjeka. Baš volim Sarajevo i nadam se da ću, ako Bog da, jednom biti u mogućnosti da živim tamo. To mi je jedan od dugoročnih planova.
Kazali ste da u Vašoj porodici gotovo svaki član svira neki instrument i dugo se bavi muzikom, Vaš otac svira gitaru i pjeva duže od 30 godina, brat također svira gitaru, kako je bilo odrastati u takvom muzičkom okruženju?
– To je najbolje i najzdravije odrastanje. Brat i ja nismo imali igračke, odrastao sam nakon završetka rata. Instrumenti su nam bile igračke. Otac je imao jednu gitaru s kojom je zarađivao koru hljeba da nas prehrani i od malena nam je usađeno poštovanje prema muzici i instrumentu. Sve dalje je nekako išlo samo po sebi. Dar od Boga mi je imati takve muzičare i ljude u kući koji su mi uvijek bili primjer u svemu i koji imaju najveću zaslugu za ovo ko sam ja danas kao čovjek. Najbitnije je ono što nosiš iz kuće, siguran sam da sam ponio mnogo toga dobrog.
Kompletan intervju čitajte u aktuelnom izdanju magazina Azra.
