Marko Puljiz: Brak je vrelo moje inspiracije

Piše: Aldina Zaimović

Komičari obično znaju reći da šalu proizvodi sivilo, i da je ona najbolji način da izrugujemo problem i učinimo ga manjim nego što jeste. Dobar smisao za humor je umjetnost onih koji oblikuju ono što vide s elegantnom satirom kako bi ljude koji ih slušaju natjerali na razmišljanje.

Marku Puljizu, mladom bh. stand-up komičaru s privremenom adresom u Crnoj Gori, to polazi za rukom. Rođen je u Sarajevu, u značajnoj, olimpijskoj godini za BiH, 1984. Odrastao je i najljepše godine života, priznaje sam, proveo na Alipašinom Polju, koje mu je inspiracija za mnoge fore i sadržaj u stand-up komediji. Završio je Petu gimnaziju, kasnije upisao ruski jezik i književnost, koji nije završio, a potom je, dodaje s puno duha, radio sve i svašta. Budući da je uvijek želio biti drugačiji, jedno vrijeme je radio u komunalnom kao čistač. Danas je jedan od najboljih stand-up komičara u Regionu. Dugo smo dogovarali intervju, saglasili se da ga treba raditi uživo, neposredno pred nastup „Kršenje“, koji je nedavno održao s kolegom Andrijom Dabanovićem u sarajevskom „Monumentu“.

 – Alipašinac mi je teritorijalna odrednica, kao što imate Hercegovce i Bosance, ove s Bistrika i Vratnika, imate i ove Alipašince. Sve je to stvarno mikrokultura, poseban mentalitet, poseban način razmišljanja. Alipašinci ti uvijek kažu onako kako jest, iskreno. Ljudi kažu da je to brutalna iskrenost, nema brutalne iskrenosti, oni su takvi, i jako su na lošem glasu, što je bezveze, zato što su to ljudi koje poznajem i koji su možda i bili na ivici zakona ili su završili u zatvoru, ali su to sjajni ljudi, baš dobre i iskrene duše s kojima mi se draže družiti baš zato što su iskreni. Mi nikad nismo imali potrebe da izlazimo u grad, jer nam je uvijek bilo interesantnije tamo, jer tamo se uvijek nešto događalo. U grad odeš svi se nešto foliraju, status, telefon, tamo toga nije bilo, nego baš drugarstvo – kaže Marko. 

 

Kada ste shvatili da posjedujete dar da nasmijete ljude?

– Ja sam samo imao hrabrosti da stanem na stage, a skoro svaki Alipašinac je smješniji i harizmatičniji od mene, samo što on neće stati na stage. Ja sam samo neko ko je slučajno došao ovdje. Tako da to nije talent, to je njihov utjecaj. Jednostavno, kad si s njima takav si.

 

Koliko je humor ozbiljan posao i može li se živjeti od tog posla?

– Jako ozbiljan posao i može se živjeti od toga. Ovim se bavim pet godina. Komedija izlazi iz tragedije, iz nekog crnila. Svi se mi trudimo, dajemo najbolju verziju sebe, hodaš, krećeš se, držiš sve pod kontrolom, onog trenutka kad stvari ispadnu izvan kontrole, kad život krene u nekontrolisanu tragediju, tad se počinjemo smijati, zato što vidimo i shvatimo da ne možemo kontrolisati stvari. Zbog toga je komedija izuzetno ozbiljan posao, jer smo mi ozbiljni. Kao što možete vidjeti, mi smo privatno jako ozbiljni i često nam ljudi dođu i kažu: „Čekaj pa ti nisi tako duhovit i smiješan“, pa nisam, jer nisam majmun, na stageu sam to što jesam, a privatno upijamo sve k’o spužve. Empatični smo. Na početku, bilo je onako super, dobiješ negdje cenera, negdje cvaju, pa petobu, a onda krene malo bolji honorar. Sad radimo sa finim honorarima, može se živjeti dobro od toga, da ne može, ne bih vjerovatno dolazio, putovao i mučio se.

Po čemu ste drugačiji od ostalih stand-up komičara?

– Svaki se razlikuje, sve je stvar ukusa, neko više voli pop muziku, neko više Maju Berović, dok ja volim Bubu Corelija. To je jednostavno tako. Ne volim narodnjake, ali volim da slušam „Južni vetar“. Tako je i sa komičarima, svaki je različit i svaki ima drugačiju priču. Po kvalitetu, to je sve bara bara, mada moram priznati da smo veliki egoisti, da mi za sebe negdje potajno mislimo da smo najbolji. Ovo ti je najtajnije i najiskrenije što sam ti mogao reći. Stvarno, duboko negdje mislimo da smo najbolji i to nas gura, taj egocentrizam, što može biti mač s dvije oštrice, može biti opasno, jer se nafuramo i onda nam propadne nastup. Svaki put kad se nafuramo nastup propada, jer publika ne gotivi kad se ti ono nešto dižeš i kažeš: „Vidi,ja sam faca“, to je gotovo, onda te ne prihvataju, moraš biti ponizan za ovaj posao ili će te pojesti.

 

Kako Bosanci i Hercegovci prihvataju ovakav vid komedije, a kako publika u Regionu?

– Razlikuje se u nekim nijansama. Drugačija je publika u Hrvatskoj, Bosni i u  Crnoj Gori. Publika u BiH i Crnoj Gori je teška, jer ako si dobar, pokazat će ti, smijat će ti se, aplaudirati, napravit će ludilo atmosferu, a ako si loš, gotov si, pokazat će ti da si loš ili ti neće aplaudirati ili će te otjerati. Baš su nezgodni, al’ su škola, ako kod njih prođeš prošao si svugdje. Slovenija i Hrvatska su najbolje za nastupati, jer kad te ovi iz BiH i Crne Gore istreniraju i izmuče dobro, tamo s pjesmom nastupaš.

 

Foto: Bojan Purić

 

Kompletan intervju čitajte u aktuelnom izdanju magazina Azra. 

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti