Razgovarala: Aldina Zaimović
Rak dojke je najčešći maligni tumor kod žena u svijetu s više od milion novooboljelih godišnje. U Bosni i Hercegovini ne postoji jedinstveni registar za rak na nivou države, ali prema izvještajima kantonalnih zavoda za zdravstvenu zaštitu i hospitalnih registara, rak dojke je najčešće maligno oboljenje kod naših žena. U poređenju sa zemljama bivše Jugoslavije za pretpostaviti je, navodi se u studiji “Rana detekcija raka dojke”, s obzirom na to da spadamo u zemlje sa srednjom incidencijom obolijevanja, da je godišnje u BiH broj novooboljelih 55-65 na 100.000 žena. Borbu s ovim oboljenjem vodila je Duška Amidžić (52). Jedan dio njene priče imali smo priliku čuti na nedavno održanom „Think pink Partyju” u Sarajevskoj vijećnici. Od eventa koji je bio i najava 12. Trke/šetnje za život Race for the Cure, koja će se u glavnom bh. gradu održati 29. septembra, s početkom u 11 sati, nije prošlo dugo, kad smo Dušku sreli ponovo. Za naš magazin, ova hrabra dama je govorila o borbi s karcinomom, ali i otvorila svoju dušu i sjetila se lijepih, ali i teških trenutaka iz svog života.
– Radni vijek sam provela u kulturi. Radila sam u Sarajevskoj zimi, potom za UN, u SARTR-u i onda u Kamernom teatru 55 kao stručni saradnik za produkciju. Nisam se udavala, živjela sam s majkom nakon očeve smrti. Otac mi je umro kada sam imala šest godina, a mami je tada bilo 28, tako da smo nas dvije ostale same da se borimo kroz život. Nisam imala ni brata ni sestru, ali sam imala divnu ženu pored sebe, koja me naučila da se u životu uvijek treba boriti i da za sve postoji neko rješenje, te da nikada ne treba odustajati.
U prikazanom filmu u Vijećnici, kazali ste kako ste u vrijeme kad ste napipali kvržicu iznad dojke imali nekoga bitnijeg o kome ste mislili, nekoga ko je imao leukemiju, možete li nam otkriti o kome je riječ?
– U mojoj porodici karcinom nije bio stran. Moja majka je 2003. godine umrla od karcinoma debelog crijeva. Nakon njene smrti upoznala sam čovjeka koji je mene vratio u život. Imali smo prekrasnu vezu nekih deset godina i zvao se Čola. Oboje smo bili planinari i on nikada u životu nije kihnuo, ali odjednom je počeo osjećati neku slabost i vrtoglavicu. Otišao je da izvadi krv i uspostavilo se da ima multipli mijeom, bolest koštane srži, sličan leukemiji, koja je na samom kraju i prešla u leukemiju. Od 2012. pa do 2014. godine trajala je ta borba. Kada je on bio na hematologiji, ja sam bila sve vrijeme s njim. Tamo su se zaista nalazili najteži bolesnici i svega sam se nagledala. Kada sve to gledate, trudite se da pomognete, ali niste u stanju i vjerovatno je sve to utjecalo i na mene.
Kada ste napipali kvržicu iznad dojke?
– Bio je januar. Vratili smo se s gostovanja u Kopru i sasvim slučajno sam vidjela nešto iznad dojke. Mislila sam da to nije ništa, a to ništa je raslo. Ujutro se probudim i prvo popipam i kažem sebi idem doktoru, ali onda opet pomislim: “Ma, hajde samo neka prođe ovaj dan pa ću otići, jer moram do Čole, treba nešto na poslu završiti”. Uvijek kažem kako mrzim semafor kod pošte u gradu, jer sam jednom nogom išla doktoru, a drugom na posao. Sve sam govorila kako ću otići ljekaru i to se odugovlačilo.
Jeste li u početku posezali za nekim tradicionalnim metodama liječenja?
– Sjedila sam s drugaricama i ispričala im, na šta su one rekle da to nije ništa, da je masno tkivo. Također, kazale su mi da stavljam kupus. Mrzim kupus, čak i u salati, ali sam išla na pijacu i birala najbolje listove. Pravila sam čajeve i pila.
Kada ste shvatili da je odlazak ljekaru neophodan?
– Nakon Čolinih terapija otišli smo na more, bio je poprilično slab, ali smo ipak otišli. Volim da plivam i jako daleko plivam, ali tada nisam mogla, savladao bi me neki umor. Prije toga sam strašno smršala i mislila sam da je razlog tome sekiracija. Kada smo se vratili, sjela sam sa svojom bliskom prijteljicom, koja je završila medicinu. Savjetovala mi je da odem kod Alije Aginčića i ako bude masno tkivo, on će mi ga otkloniti. Međutim, čim ga je pogledao, kazao je kako to nije masno tkivo.
Kada je počela Vaša borba?
– Moja borba počinje krajem jula, a njemu se bolest u potpunosti vraća u augustu. Taj period od jula do augusta oboje smo bili na terapijama. On se dovuče do DIP-a, gdje sam ja primala hemoterapiju, a onda ja dođem do njega, i zaista nam je bilo teško. On je umro u decembru 2014. godine, kada sam ja bila na najjačim terapijama. Poslije toga dobila sam upalu pluća, nakon toga je uslijedilo zračenje, a sada primam hormonalnu terapiju na neka tri, četiri mjeseca i idem na redovne kontrole.
Kako Vam se bilo nositi sa svim nedaćama koje su Vas zadesile, odakle ste crpili snagu?
Kompletan intervju čitajte u printanom izdanju magazina Azra.
