Problem s neprijavljivanjem oduvijek je bio prisutan. U našem okruženju on ima veze i sa snažnom potrebom žrtve da svoje privatne probleme čuva od očiju javnosti. Nerijetko žrtve smatraju da su same krive ili su izazvale problem, odnosno nasilje. Drugi aspekt ovog problema odnosi se na nedovoljno razvijene mehanizme sankcionisanja nasilja
Fahira, Irma, Sumejja, Arnela…, samo su neke od žena koje su u našoj zemlji stradale od ruku svog muža ili partnera, bilo bivšeg ili sadašnjeg. Šef Misije OSCE-a u BiH Bruce Berton krajem prošle godine na jednoj od press konfrencija iznio je zabrinjavajuće podatke da je u Bosni i Hercegovini svaka druga žena u dobi starijoj od 15 godina doživjela neki oblik nasilja, te da još više zabrinjava broj slučajeva koji ostaju neprijavljeni. Da je život nastavio da se odvija svojim tokom, kao i nasilje nad ženama, postalo je jasno, prošlog mjeseca kada su pet žena u manje od 40 dana ubili njihovi partneri.
Zašto nasilje nad ženama poprima ovolike razmjere, te kakvo je mentalno zdravlje u našoj zemlji, razgovarali smo s psihologinjom i profesoricom na Filozofskom fakutetu u Tuzli dr. sci. Tamarom Efendić Spahić. Ističe kako nasilje u porodici ili među partnerima, nažalost, datira od kada postoje i bračne ili izvanbračne i slične partnerske zajednice.
– Nema vremenskog razdoblja u historiji kada ono nije bilo prisutno, niti kulture u kojoj ga ne možemo naći. Ono što se u posljednje vrijeme mijenja na našim prostorima jeste činjenica da su žrtve otvorenije, prije svega, da progovore o svom položaju u odnosu s partnerom, a potom i da iskoriste svoja zakonska prava i da nasilje prijave, te da istraju u svojim nakanama da se ono zaustavi i sankcioniše. I mediji pokazuju veću zainteresovanost i odgovornost da istražuju i govore o slučajevima međupartnerskog nasilja, što može imati pozitivan učinak na žrtve u smislu ohrabrivanja da se nasilje prijavi i da se traga za izlazom. Dok o međupartnerskom nasilju nije javno govoreno, žrtve su često smatrale da se to samo njima događa ili da je to ogromna sramota, pa su i ostajale i trpjele takav tretman. Aktualiziranje problematike međupartnerskog nasilja u medijima, ali na adekvatan način, može pozitivno da se reflektira na buduće postupke prevencije ili zaustavljanja međupartnerskog nasilja.
Podaci na terenu govore da se ne smanjuje broj zlostavljača niti izmrcvarenih žena, nego žene, sve češće se to može čuti, ne prijavljuju nasilje, jer ne vjeruju institucijama. Kako mijenjati ovu praksu?
– Problem s neprijavljivanjem oduvijek je bio prisutan. U našem okruženju on ima veze i sa snažnom potrebom žrtve da svoje privatne probleme čuva od očiju javnosti. Nerijetko žrtve smatraju da su same krive ili su izazvale problem, odnosno nasilje. Drugi aspekt ovog problema odnosi se na nedovoljno razvijene mehanizme sankcionisanja nasilja. Naša država ima dobar zakonski okvir kada je riječ o sankcionisanju porodičnog nasilja, ali ima značajne teškoće s primjenom tih zakona, mada ipak treba naglasiti da ulažu značajan trud, prije svega profesionalci koji su na razičite načine uključeni u provođenje navedenih zakona, da se ta praksa unaprijedi.No, da bi se u nekom društvu stopa nasilja, pa i onog porodičnog, smanjila, potrebno je da to drušvo jasno osudi nasilje, te da počinitelj zna da će za počinjeno krivično djelo biti kažnjen, da neće moći izbjeći kaznu, te da će ta kazna nastupiti odmah po počinjenju krivičnog djela. Nažalost, nama još nedostaje mehanizama, ali mislim da je naš zakonski sistem prepoznao pravi smjer u kojem treba ići kada je riječ o porodičnom nasilju.
Ostatak intervjua čitajte u aktuelnom izdanju magazina Azra.
