„Šta se b’jeli u gori zelenoj? Al’ je snijeg, al’ su labudovi? Da je snijeg, već bi okopnio, labudovi već bi poletjeli. Nit’ je snijeg nit’ su labudovi, nego šator age Hasan-age“, tek je dio teksta jedne od najljepših narodnih pjesama bh. književnosti.
Postaviti na daske koje život znače klasik jedne književnosti, te odigrati istoimeni lik, izazov je svakog reditelja, glumca, opernog umjetnika. U Narodnom pozorištu Sarajevo „Hasanaginica“ je nedavno doživjela punoljetstvo u opernom izvođenju. Nakon jubilarnog, šezdesetog izdanja, uslijedila je „smjena generacija“ i glavni lik, Hasanaginicu, preuzima operna diva Adema Pljevljak-Krehić. Opera je dobila savremeno promišljanje, u režiji Asima Horozića.
– Svaki pjevač ponaosob, isto kao i dirigent, daje vlastiti umjetnički pečat svojoj ulozi. Sama opera, muzika, libreto, režija, kostimi, scenografija, ista je ona „Hasanaginica“ koja je praizvedena 2000. godine. Nisam imala priliku raditi ulogu s našim Sulejmanom Kupusovićem, režiserom opere, koji nas je prerano napustio, te je „Hasanaginica“ koju sam kreirala zaista isključivo moja, onako kako sam je oduvijek doživljavala, iskrena, u isto vrijeme jaka i slaba, lirska i dramska, ponosna i skrušena – kaže Adema na početku razgovora.
Kroz lik „Hasanaginice“prikazana je nemoć jedne žene, čijim životom upravljaju muž i brat. Ona nije imala pravo da odlučuje nad svojim životom. Kada uporedimo njeno vrijeme s vremenom danas, u kakvom položaju vidite bosanskohercegovačke žene?
– Naravno da su se žene u BiH odmakle od ovakvog položaja u društvu. Nažalost, u svijetu postoji još mnogo, previše žena koje nemaju vlast nad svojim životom. „Hasanaginica“ kao balada upravo zato i jeste klasik, zato i jeste prevedena na veliki broj jezika, te inspirisala brojne književnike, jer ne govori o ženi u jednom društvu ili regiji, već je to jedna globalna ženska priča. U moru priča s muškim junacima, izdvojio se ovaj biser posvećen ženi i njenoj sudbini.
Na filmskom platnu najtragičniji lik bh. usmene književnosti Hasanaginicu ovjekovječila je Nada Đurevska. Ona ju je kao uloga pratila kroz cijelu karijeru. U kojoj mjeri mislite da će ova uloga obilježiti Vašu karijeru?
– Moram priznati da mi je lik Nade Đurevske i bio u mislima dok sam se bavila ulogom. Želim da još dugo interpretiram ovu junakinju i nadam se da ćemo mi, generacija koja je preuzela veliku odgovornost, dalje prenositi ovu priču kroz najljepšu scensku formu, operu, koja je sublimacija svih umjetnosti na jednom mjestu, uspjeti dostojanstveno nastaviti put naših prethodnika, te je jednog dana i prenijeti na naredne generacije pjevača. Ovo je naša prva nacionalna opera, izuzetno kvalitetna u svakom smislu, i kao takvu je moramo održavati na našoj sceni i šire.
Kako ste se spremali za spomenutu ulogu, koliko Vam znači da ste vi nositeljica glavne uloge u ovom kultnom djelu? Jeste li sebe ikada vidjelu i ovoj ulozi? Tokom karijere, jeste li težili ka njoj?
– Nije mi bilo svejedno kad sam dobila zadatak da je utjelovim. Bila sam potpuno svjesna težine koju ona nosi, kako dramske, tako i muzičke, jer kompozitor Asim Horozić u svakom smislu je obilježio ovu ulogu kao glavnu, pa tako i prema zahtjevnosti vokalne dionice, gdje morate biti u stanju interpretirati kako dramske momente i snažne nosive tonove velikog raspona, tako i nježne lirske piano dionice npr. kada Hasanaginica pjeva uspavanku djetetu. Sve to zahtijeva iznimnu kondiciju jer je ona gotovo sva tri čina na sceni. Bez obzira na sve, odmah sam se mogla zamisliti u ovoj ulozi, jednostavno je ta priča oduvijek bila sa mnom, još od osnovne škole, kad sam je naučila napamet, jer me se toliko dojmila.
Zanimljivo je da ste završili Muzičku akademiju i Ekonomski fakultet, dva potpuno različita zanimanja. Kako je došlo do ovog spoja?
– Pa ja to ne bih nazvala baš spoj. Možda prije kratki spoj (smijeh). Uvijek sam imala brojna interesovanja u životu, pa sam eto suzila izbor na ova dva. Ipak, ljubav je prevladala nad razumom, tako da sam, uprkos tome što sam jako rano našla lijep posao kao ekonomist, ipak odlučila sve napustiti i vratiti se onome što me jedino u potpunosti ispunjava. Ovaj poziv ima itekako svoje zahtjeve i velike prepreke koje treba savladavati sa svakom novom ulogom, pogotovo uloge mog faha su dramske, sa zahtijevnim vokalnim dionicama, ali zato dobro urađen nastup pruža veliku ličnu satisfakciju. Količina odricanja je velika, svaki dan u životu je podređen određenom režimu, ali kad nešto zaista volite, to vam ni najmanje teško ne pada.
Koliko ljudi posjećuju opere?
– Za operu u svijetu vlada veliko interesovanje. Brojne su produkcije, i to ne samo u sklopu opernih kuća, već i raznih samostalnih opernih produkcija, te velikih svjetskih festivala. Ukoliko je izvedba kvalitetna (pri tome ne mislim samo na pjevače i orkestar, već i na režisera, dirigenta, kostimografa, scenografa), publike će uvijek biti i uvijek će se vrlo rado vraćati u operu. Opera je sublimacija svih umjetnosti na jednom mjestu, muzika, drama, ples, likovna umjetnost, sve to obuhvata jedno operno djelo. I povrh svega, to je živa izvedba, gdje ste kao publika na samo nekoliko metara od protagonista i cjelokupne čarolije na sceni.
Vi ste rođeni i odrasli u Sarajevu. Koliko Vas je rodni grad oblikovao kao umjetnicu?
– U Sarajevu sam cijelog života, s izuzetkom školovanja u Austriji i Italiji od 1998. do 2000. godine. Sve što imam je ovdje. Mi smo u ratu studirali, profesori i studenti svaki dan dolazili na nastavu na Muzičku akademiju, imali smo časove i pjevali doslovno pod treskom granata, održali bezbroj koncerata, kako profesori, tako i studenti, kao i prvu poslijeratnu predstavu u Operi. Kad je rat završio, zavladao je ogroman entuzijazam, gdje je kvalitet bio jedino mjerilo. Ne zaboravljam niti mogu zaboraviti sve što sam prošla sa svojim sugrađanima i kako smo se dizali iz pepela zajedno sa našim gradom, i zato mislim da imamo jednu specifičnu energiju koja se sve ove godine utkala u nas, htjeli mi to ili ne. Uvijek sam optimist, uvijek tražim dobro u ljudima, pa se tako nadam da će prave vrijednosti opstati, uprkos sve nepovoljnijoj klimi.
Profesorica ste na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Osim adekvatnog znanja, šta se još trudite prenijeti svojim studentima?
– Uvijek s ponosom ističem sarajevsku školu pjevanja, koja se pokazala i dokazala proteklih 70 godina, od prof. Brune Špiler, preko prof. Paše Gackić i evo sad nas, njenih nasljednika. Na Akademiji se trudimo stvoriti kvalitetne nasljednike, jer ne želimo dozvoliti da se izgubi ovaj dragocjeni zanat. Operno pjevanje je jedan specifičan zanat, koji se dugo i mukotrpno usvaja, jer mi, za razliku od ostalih muzičara, svoj instrument ne možemo vidjeti. On je specifičan i oku nevidljiv, te moramo pronaći načine da ga ispravno koristimo, kako bismo dobili lijep i nosiv ton, neophodan za operno pjevanje, koji će nositi preko 60-70 članova orkestra i više od 60 pjevača u horu, jer u operi se ne koriste nikakvi mikrofoni niti zvučnici, kompletan zvuk mora biti potpuno prirodan, i ujedno sačuvati zdravlje našeg instrumenta. Osim toga, program koji izučavamo na Akademiji je raznovrstan, proteže se kroz razne umjetničke periode, te se izvodi na nekoliko svjetskih jezika. Sve su ovo stvari koje ja, kao pedagog moram približiti studentima, osvijestiti njihov instrument, pojasniti specifičnosti izgovora svakog jezika, specifičnosti određenih stilskih epoha. Sve ovo iziskuje veliku odgovornost i posvećenost, ali moram reći, kako vrijeme prolazi i kad vidite rezultate, pedagoški rad predstavlja sve veće zadovoljstvo. Malo je to zadovoljstvo narušeno novim težnjama u zakonima obrazovanja, gdje su umjetničke akademije s malo ili nimalo razumijevanja upoređivane s ostalim fakultetima u smislu načina funkcioniranja i rada, ne shvatajući specifičnost svake od njih, niti značaj ovakvih institucija koje obrazuju buduće umjetnike koji su nezobilazan i vitalan dio kulturološkog naslijeđa svake države, pogotovo države koja teži evropskom putu.
Kakva je Adema privatno? Koji ljudi čine Vaš svemir?
– Prije svega sam porodična žena i sretna majka dvoje djece, sina i kćerke. Oko mene je moja porodica, koja mi pruža bezuvjetnu podršku, ali i nekoliko prijatelja na koje mogu računati uvijek i svugdje. S vremenom sam naučila da se okružim samo ljudima koji mi daju pozitivnu energiju i ljubav koju im uzvraćam i zato smatram da sam sretna, počašćena i beskrajno bogata.
INFO VIŠE
Solistica sarajevske Opere, rođena je u Sarajevu, gdje je diplomirala u klasi prof. Paše Gackić na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, gdje je trenutno i vanredni profesor. Ubrzo nakon toga, diplomirala je i na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Zatim završava postdiplomski studij na Universität für Musik und Darstellende kunst Graz u Austriji, a zatim i u Italiju.
Dobitnica je druge nagrade na Internacionalnom takmičenju sakralne muzike u Rimu 2002. Nastupala je na brojnim koncertima u zemlji i van granica BiH. U Narodnom pozorištu Sarajevo, pjevala uloge: Bastienne (Mozart – Bastien und Bastienne), Grofica (Mozart – Figarova ženidba), Anna (Verdi – Nabucco), Đula (Gotovac – Ero s onog svijeta), Mimi (Puccini – La Boheme), Jelena (Zajc – Nakola Šubić Zrinjski), Žena (Čavlović – Srebreničanke), Micaela (Bizet – Carmen), Lauretta (Puccini – Gianni Schicchi), Amelia (Verdi – Bal pod maskama), Tatjana (Čajkovski – Evgenij Onjegin), Hana (Lehar – Vesela udovica), Donna Elvira (Mozart – Don Giovanni), Hanifa-Hanuma (Horozić –Zmaj od Bosne), Hasanaginica (Horozić – Hasanaginica). U Grazu (Austrija) ostvarila je niz uloga na sceni Theater im Palais (studentske predstave) kao Pamina (Mozart – Čarobna frula), Cherubino (Mozart – Figarova ženidba) i dr. Pjevala je u Pergolesijevoj Stabat Mater, Bachovom Božićnom oratoriju, Vivaldijevoj Gloria i Beatus Vir, Mozartovom Requiemu, Beethovenovoj IX Simfoniji i mnogim drugim. Za TV BiH snimila je emisiju Moderato cantabile u režiji Aleksandra Jevđevića, sa djelima Schuberta i Cimarose. Također je bila izvođač praizvedbi savremenih bh., italijanskih, francuskih i norveških kompozitora.
Pjevala je na koncertima u BiH, Italiji, Njemačkoj, Češkoj Republici, Crnoj Gori, USA, Egiptu, Turskoj, Norveškoj…
Foto: Mevludin Kadrić