Intervju

Rinko Golubović: Dobar glas 50 godina se čuje

Posljednjih deset godina planirao sam raditi potpuno autorsku emisiju i zbog toga sam prešao na TV Sarajevo, a i zbog tehničkih stvari u vezi sa stažom i osiguranjem. Međutim, desio mi se infrakt, tako da se pred kraj karijere nisam ostvario u kapacitetu u kojem sam želio

 

Rinko Golubović, jedno od najprepoznatljivijih televizijskih i radijskih novinarskih i voditeljskih lica, prije nekoliko dana proslavio je 50 godina uspješne karijere. Na jednom mjestu, u sarajevskom Klubu 1, okupio je porodicu, prijatelje, ali i kolege. Iako je u penziji, Rinko je i dalje radno aktivan. Na Radiju Slobodna Evropa od 2001. godine radi kao novinar, a od prošle godine uređuje i kviz, od 2003. je urednik i voditelj Radija 27, a od 2006. urednik i voditelj TV projekta „Otvoreni parlament“, koji Radio Slobodna Evropa realizira u saradnji sa BHT1 i OSCE-om. Mlade generacije su sretne, jer im Rinko kao edukator i danas prenosi svoje veliko profesionalno znanje i vještine.

– Kvizovi su još popularni, od radija, televizije, pa sve do portala. S velikim zadovoljstvom to radim za Radio Slobodna Evropa i imam u tome iskustva još od ’80-ih, u tome, naprosto, uživam. A razlog je i praktičan, jer je penzija tolika da bih imao samo za režije i cigarete, a ovako imam sasvim dovoljno, koliko mi treba za moje potrebe – kaže na početku razgovora za naš magazin.

Rinko je rođen 1950. godine u Banjoj Luci, a u Sarajevo je došao da bi studirao arhitekturu. No, kako kažu: „Sudbina ima svoje puteve“, pa je tako i Rinka njegova odvela na audiciju za voditelja na Radio Sarajevu. Izabran je u konkurenciji od 600 prijavljenih kandidata, te počeo raditi 1969. godine. Na Radio Sarajevu je radio prvo kao spiker, a 1973. i na TV Sarajevo u informativnim emisijama. Od 1974. bavi se i novinarstvom u raznim radio i TV projektima kao novinar-saradnik i voditelj.

 

Da se niste prijavili na audiciju, mislite li da biste možda sada bili veliki arhitekt poput Zlatka Ugljena, Amira Zeca ili Amre Hadžimuratović?

– Ne mislim da bih bio veliki arhitekt. Inače ja sam završio Srednju arhitektonsku školu i možda bih bio solidan projektant, ali veliki arhitekt ne. Arhitekturu sam volio više kao jedan vid umjetnosti, nego što su to statika i proračuni, u smislu nekog dizajna. Smatram da sam sretnik što sam prošao tu audiciju i što mi je dragi Bog dao ovakav glas, jer bez obzira šta sam radio tokom života, uvijek je ostajao ovaj glas koji me je prodavao, koji me je obilježio i koliko god potiskivao to da nisam više spiker, nego novinar, ipak me glas obilježio. Danas, kada sam dobro zašao u godine, ostario, osijedio, malo se udebljao, ljudi me, naprosto, prepoznaju po mom glasu.

Po čemu pamtite djetinjstvo i život u Banjoj Luci?

– Bilo je dobro, jer je to bio uzlet u tadašnjoj državi. U periodu od kraja 60-ih do početka 70-ih, svi smo odjednom dobili frižidere, radioaparate, gramofone, električne šporete, što je prije toga bilo nezamislivo. Sjećam se šporeta na drva kojeg pališ svako jutro, a neka snaša sa sela donosi ti mlijeko pred vrata, sjećam se kada smo kupili televizor, relativno rano, 1961. godine. Otišao sam s tatom da kupimo televiziju, u to vrijeme je bila užasno skupa, 17 njegovih plata, a on je bio direktor u „Jelšingradu“, uglednoj banjalučkoj firmi. Donijeli smo televizor, a mama je odmah na njega stavila milje. Sutradan je trebao doći majstor da montira antenu na petospratnoj zgradi i kabal do stana. Naravno, sada je sve to smiješno. Na obilježavanju jubileja od kolega s Radija Slobodna Evropa dobio sam na poklon radio iz 50-ih godina, na kojem su ispisane sve moguće stanice, na njemu i velika mašna i milje, koji me je podsjetio na ta vremena.

Kao mladić koji je dolazio u Sarajevo, kakvi su Vam bili snovi, o čemu ste maštali i kakvu budućnost planirali?

– Moja mama je Sarajka, tako da sam u Sarajevu bio jednom ili dva puta prije toga. Nisam bio toliko impresioniran. Tada je i Banja Luka bila veliki grad, koji je imao blizu 80 hiljada stanovnika, dok je Sarajevo imalo 250 hiljada, ali Banja Luka je tada imala rijeku i mi smo se zbog toga pravili kako mi imamo najljepše djevojke, ne samo u BiH nego i u cijeloj ex Jugoslaviji, naravno uz Splićanke. Radi se o tome da je mene Sarajevo osvojilo, tačnije osvojili su me ljudi, „Parkuša“ me osvojila, koja je bila centar zbivanja u tom periodu. Sarajevo mi se uvuklo pod kožu.

 

Kompletan intervju čitajte u aktuelnom izdanju magazina Azra.