Foto: Story.rs
Jako volim Bosnu i nemam nigdje nikakav problem, jer ga ne nosim sa sobom. Mislim da su problemi u nama, a ne u nekim drugim ljudima. Mi smo u ratu živjeli u Beogradu i moj najbolji prijatelj je bio Mirsad, i dalje je
Razgovarala: Aldina Zaimović
Glumac Andrija Kuzmanović put do srca regionalne publike našao je ulogama u serijama: „Montevideo, Bog te video“, „Ubice mog oca“, „Jagodići“, „Sumnjiva lica“, dok mu je najveću popularnost donio Stanko Pletikosić, prvobitno namijenjen kolegi Milošu Bikoviću, u kostimiranoj krimi-drami „Senke nad Balkanom“.
– Ne znam kako se desilo da ja dobijem ulogu. Jednostavno nije kome je namijenjeno, nego kome je suđeno. Mislim da bi i Miloš, da je igrao ovu ulogu, odigrao je na najbolji mogući način, ali na kraju se desilo da ja budem Stanko Pletikosić i drago mi je što sam ga igrao – kaže Andrija na početku razgovora za „Azru“.
U seriji „Senke nad Balkanom“ publika je imala priliku gledati eksplicitne scene. Izazvale su reakcije javnosti, zbog čega su još tabu na našim prostorima?
– „Senke nad Balkanom“ generalno je sastavljena od krvi i mesa, sačinjena od najnižih slojeva pa sve do buržoazije. Smatram da nismo pretjerali, čak nismo ni prikazali u pravom svjetlu to vrijeme nekada. Danas je voajerizam sastavni dio života, sve nam je dostupno, kamere su postavljene svuda oko nas, ali vjerujem da je svega toga bilo i ranije, samo nisu postojale sprave da sve to zabilježe. Serija pomjera granice i mislim da su joj pandan bile neke evropske serije i filmovi, koji imaju u sebi sve te zatvorene dijelove kao što su seks, nasilje, ubistvo i krv. Mislim da je ljudima to postalo normalno da gledaju, jer sve to odavno imamo na filmovima. Ali, mi smo naviknuti na neke idiličnije porodične serije, dok smo mi prikazali nešto drugačije.
Koliko glumci (ne)vole snimati ovakve scene?
– To je neprijatno. Koliko god ti bio egzibicionist, ne mislim da takve scene ikome prijaju. Ko kaže drugačije, mislim da negdje duboko laže, jer najneprijatnije je kolegicama. Što se mene tiče, uvijek nekako brinem o tome da se kolegice osjete što manje loše u tom trenutku, tako da je moja pažnja skrenuta na to, a ne razmišljam o tome da li je lijepo.
Poput mnogih dječaka, u djetinjstvu ste igrali fudbal, i to na poziciji golmana u FK „Radnički“ iz Beograda. Niste nastavili fudbalsku karijeru, ali nekoliko godina kasnije dobili ste ulogu golmana Milovana Jakšića u filmu „Montevideo“. Je li Vam to iskustvo pomoglo da lakše odigrate ulogu?
– Jeste. Ispostavilo se da, kad već nisam napravio fudbalsku karijeru, to znanje koje imam iskoristim u „Montevideu“ i mislim da mi je to znatno pomoglo. Žao mi je što nisam bio sportist, jer mislim da oni najdulje žive, ma koliko bili nonšalantni. Definitivno žive mnogo zdravije od nas glumaca, imaju zdrav život i žao mi je što se nisam bavio sportom, jer bih sad negdje bio na kraju svoje karijere i mogao bih da uživam u blagodatima svega što sam napravio do tada. Međutim, ne žalim se, lijepo mi ide u mom poslu i volim ga najviše na svijetu, više nego bilo koji sport ili bilo koju stvar, naravno, ne više od porodice, ne više od ljudi. Mnogo radim i ne stižem kući da vidim rodbinu, najužu porodicu, ali to nosi ovaj posao i znao sam da će biti tako kad sam se odlučivao za njega.
Izjavili ste da od velikog novca ne biste kupili otoke ili vile već samo pozorište. Kakvo bi bilo Vaše pozorište u repertoarskom smislu?
– Bilo bi pravo pozorište. Sastavljeno od realizma, koji smo imali u sedamdesetim godinama. Gledali bismo da ne kopiramo bilo šta nego da uđemo u srž na pravi način na koji su ti umjetnici nekada ulazili. U pozorištu bi igrali samo pravi i dobri glumci, i pravi reditelji, jer danas reditelji slabo razumiju pravo pozorište. To se ne odnosi na starije reditelje već srednju generaciju, mislim da idu linijom manjeg otpora, da prave predstave kakve bi mogli da prave u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, takve predstave ovdje slabo uspijevaju, ljudi ih slabo prate i ne kapiraju. Mi nemamo školovanu publiku za to, naša publika je navikla na neki realizam u pozorištu i ta neka srednja generacija reditelja sve više bježi od istine, emocije i pogleda u oči.
Odmah na početku karijere imali ste priliku glumiti s najvećim facama balkanskog glumišta. Koliko ste sretni zbog ove činjenice?
– Rad sa Srđanom Žikom Todorićem mi je mnogo značio, s Bogdanom Diklićem, kao i s Draganom Bjelogrlićem. Igrao sam stvarno s velikim facama i drago mi je što mogu da kažem za sebe da sam pokupio tu neku njihovu magiju i što sam mogao vidjeti šta sve rade. To su sve normalni ljudi i potvrdili su mi činjenicu da što si normalniji čovjek, to si veći glumac i onda nemaš vremena da se baviš trivijama, već ideš u srž i baviš se pravim stvarima.
Ko Vam je od kolega uputio najbolje savjete, a ko kritike koje i danas pamtite?
– Bjela (Dragan Bjelogrlić op.a.) mi je uputio najbolje kritike i savjete. Stvarno je mag svog posla i žao mi je što ljudi ne znaju kako izgleda kada on radi s glumcima, jer zaista ima jedan od najboljih radova. Nije lak za saradnju, nekad je zaista jako pitak, ponaša se kako se osjeća na setu i dosad je pokazao da to najbolje radi. Zapravo su najbolji reditelji, ljudi koji ti daju najbolje savjete, negdje najveći psiholozi, znaju da nije svaki glumac isti, ne radi svako po istom principu, niti ima iste mahanizme.
Kako izgleda Vaše privatno vrijeme?
– Ako nisam negdje u kafani ili proslavi, gledam da budem kod kuće, da odmaram, gledam filmove i serije. U ovom periodu sebi priželjkujem jednomjesečni odmor, kako bih se vratio čitanju i nekim lijepim stvarima, jer ne mogu da čitam na preskake, ne mogu da čitam kada sam preumoran. Nemam neke pretjerane prohtjeve, igram sony, čitam, gledam filmove, družim se s prijateljima.
Šta za Vas predstavlja idealan odmor od posla i od ljudi?
– Bijeg u prirodu, što dalje od civilizacije, od zgrada, čađi, dima, što dalje od automobila, trolejbusa, tramvaja, negdje gdje možeš da vidiš vjevericu, gdje će slavuj da te probudi, gdje nema, nadam se, medvjeda i vukova, ali neka budu tu na nekoj razdaljini od dva-tri kilometra.
Možda s Vašim psom Boletom?
– Pa s njim sigurno. Maloprije sam gledao neku našu sliku na snijegu i onda kažem kako ga nikada nisam vodio negdje na planinu, a on baš voli snijeg i po gradu. Ove godine ću mu to iskustvo morati priuštiti.
Kako je pas našao put do Vas?
– Pronašao sam ga kod autoelektričara. Dovezao sam svoj auto i neki psi su tu, u napuštenoj kući, trčkarali lijevo-desno. Pitao sam ga čiji su, a on mi je kazao da uzmem jednog. Kažem mu kako kući već ima dva psa, dvije ženke od dva mjeseca i 14 godina, šta da radim, gdje ću s trećim psom. Ali bez obzira, ćopio sam jednog i doveo ga kući. Moji su bili u fazonu, ne dolazi u obzir, ali eto taj nedolazak u obzir traje već 11 godina.
Prije nekoliko mjeseci umro Vam je otac, uvijek ste isticali da ste bili jako vezani. Kako je njegov odlazak utjecao na Vas?
– Jako loše, evo i sad. Bili smo mnogo vezani, ali bez obzira vezani ili ne, kad ti ode roditelj, to je velika tragedija, jedna velika nedorečenost, veliki bol u grudima, nedostatak daha… Jako teška stvar. Obično kažu da je jedino gubitak djeteta veća bol od gubitka roditelja, ne znam, ne daj Bože da saznam ovo drugo. Ovo sam saznao i jako je čudno i ružno. Međutim, tješi me činjenica da je imao lijep život, proživio je tri života, promijenio je 10 pasoša, čovjek je zaista proputovao cijeli svijet, bio je jako brilijantan u svom poslu. Uvijek ga se sjetim kada imam neki pad u poslu i kada nemam snage. On bi rekao: „Hajde, idemo dalje, može to i bolje“ i zaista može. Promijenio sam neke stvari koje je on posjedovao u sebi, praštam ljudima mnogo više. Nekada sam znao tvrdo da odreagujem na prvu, a sada praštam ljudima.
Koju rečenicu vašeg pokojnog oca najviše pamtite?
– Nikada nisam zaboravio kad mi je govorio da je najljepše biti najbolji.
Koji je za Vas trenutak najveće radosti i najveće tuge u životu?
– Najveća radost je kada sam dobio sestrića, a imam ih četiri, sve muškarci u porodici, a ja sam bio prvo muško. Najveća tragedija mi je gubitak prvo bake i deke, onda tate, tetke. Mislim da nema ništa gore od toga u životu.
Odrasli ste uz kćerke od tetke, koje nazivate sestrama. Cijeli život ste okruženi ženskim članovima porodice. Šta ste najviše naučili od njih?
– Vi to u Bosni nazivate rodicama, a mi sestrama. Bez obzira gdje živio, ja bih ih nazivao sestrama, tako da nisam klasičan jedinac, ali biološki jesam. Jesu, razmazile su me, ali drugačije ja ne bih ni mogao. Od njih sam naučio šta žene žele. Nisam morao da doživim preobraženje da bih čuo ženske glasove iz glave, nego sam to jednostavno imao u kući u svakoj generaciji, od 12 pa sve do 70 godina.
Kakav odnos gradite s majkom?
– Ne djelim s majkom baš sve, kao što sam to radio s ocem. S majkom ne djelim, jer smatram da neke stvari majka ne treba da zna, jer majka je posebna. Uvijek sam govorio tati da mamu volim najviše na svijetu, a njega volim isto k’o mamu. Djeca trebaju biti pametna i majku poštedjeti nekih stvari.
Postoji li djevojka koja je osvojila Vaše srce, koji tip žene Vas privlači?
– Postoji, naravno, neko ko je osvojio moje srce. Privlači me žena koja nije dosadna i naporna. Mislim, svi smo mi naporni i dosadni, ali stvarno pored svega u svom životu i pored toliko obaveza, još da mi tu neko sjedi i zvoca nemam snage. Mogu da te volim koliko god hoćeš, ali izbjegavat ću te, a čim te izbjegavam to nije dobar znak.
Šta najviše poštujete kod žena? Jeste li slabi na ženske suze?
– Nisam i ne volim kada neko plače. Uvijek prekinem razgovor dok suze ne stanu, a onda možemo da pričamo normalno. Mislim da se suzama ništa ne dobija. I ja plačem isto, stalno, kad sam na predstavi, kad sam na filmu, to su sve iskrene suze, nije ništa vještačko, ali nikada nisam suzama pokušavao da dobijem nešto. Suze trebaju da se koriste za neku istinsku tugu, a ne za neku raspravu.
Jako volite pjesmu „Kad ja pođoh na Bembašu“, koja je sinonim za Sarajevo. Zbog čega Vam je draga?
– Moj djed je mnogo volio tu pjesmu, jer su njegovi roditelji bili porijeklom negdje iz Bosne, mislim iz Brčkog. Žao mi je što je više ne može čuti u kafani. Volim je, jer je iskrena.
Jeste li imali priliku posjetiti BiH i šta Vam se iz te posjete naročito urezalo u sjećanje?
– Jako volim Bosnu i nemam nigdje nikakav problem, jer ga ne nosim sa sobom. Mislim da su problemi u nama, a ne u nekim drugim ljudima. Mi smo u ratu živjeli u Beogradu i moj najbolji prijatelj je bio Mirsad, i dalje je. Nemam nigdje problem i ko želi problem sa mnom, može da ga dobije. Mnogo je bolje da pjevamo, igramo i da se svađamo, ali zdravo, i da nas ta svađa odvede negdje, ne da nas razdvaja nego da nas sve spoji. U Bosni sam bio u mjestu Laktaši. Tata je tamo držao ansambl i sjećam se da smo uvijek bili lijepo primljeni, da nam je bilo lijepo. Uvijek se dobro jelo, uvijek je bilo pregršt djevojaka i uvijek je bilo nekako gotivno.
Jeste li čovjek od velikih planova, u kojem pravcu biste voljeli da se razvija Vaša karijera?
– Neka se razvija u istom pravcu, samo da napredujem, da svoj posao dovedem do nekog sopstvenog perfekcionizma. Želim da moja karijera bude na nekom svjetskom nivou, ali, gdje će me zvati da radim, to je već stvar sudbine.