Intervju

Željko Vasić: Nekima je muzička scena modna pista i dobar teren za udaju

Prošlog mjeseca Željko Vasić održao je veliki koncert u beogradskoj Kombank dvorani. U spektaklu pod nazivom „Moja kafana“ uživale su i mlađe i starije generacije. Bila je ovo noć, u kojoj je Željko proslavio i svoj 40-ti rođendan. Ove godine popularni pjevač priprema još jedno iznenađenje za publiku, novi album „Žena kao ti“, s kojeg je publika već imala priliku da čuje neke od pjesama: „No pasaran”, “Ti i ja” , “Gnijezdo”, “Vječiti romantik”…

 

-Ne slavim rođendane još od osnovne škole. Ne znam zašto, ali nikada nisam pridavao značaja rođendanu. S obzirom da sam 10. decembra  napunio 40 godina, moji prijatelji i saradnici su me nagovorili da, ako već ne slavim, priredim rođendanski koncert, koji bi bio poseban.“Moja kafana” je moj stari projekat, kojeg nisam planirao još objaviti. Riječ je o autorskim kompozicijama koje podsjećaju na kafansku muziku iz ’80-ih godina. Mnogo se radujem i pažljivo spremam da “Moju kafanu” podijelim s ljudima 2021.godine – kaže Željko.

 

Dugo ste na muzičkoj sceni, čemu najviše možete zahvaliti što niste dopustili da Vas popularnost koju ste kroz muziku stekli nikad ne ponese, već da čvrsto stojite na zemlji?

– Iskreno, sam sam sebi najveći kritičar. Ne postoji taj koji može da pomisli ili me kritikuje, onako kako to mogu ja. Nikada nisam bio opčinjen slavom i popularnošću. Ne umijem to. Previše volim muziku i ono što radim i stvaram, tako da je sve ostalo u drugom planu. Tako jednostavno želim.

 

Ako bi postojao neki recept kako opstati na estradi, koji bi bio?

– Ne znam. Nikada nisam ni bio dio estrade. Ja sam muzičar, kompozitor, producent pa tek na kraju, sticajem okolnosti i pjevač.

 

Sa samo 14 godina došli ste iz Zaječera u Beograd, gdje ste upisali Srednju muzičku školu. Po čemu pamtite svoje prve mjesece u Beogradu?

– To je bio jako težak period mog života. Zaječar je mali grad na istoku Srbije, s vrlo autentičnim mentalitetom i jezičkim dijalektom, samim tim u Beogradu ste “došljak”. Dovoljno je da kažem da sam tada prvi put kročio u Beograd. Pored toga, tih tužnih ’90-ih godina svi smo živeli jako loše.

 

Kada govorimo o fanovima, onda se rado volimo vraćati u prošlost, podsjećati kako su djevojke činile svakakve ludosti ne bi li došle u kontakt sa Lošom, Čolom, Bregom…, no, i nove generacije muzičara imaju svoje armije fanova, koji su, pretpostavljam, jednako maštoviti ili…?

– Svega je tu bilo. Čekanja poslije nastupa, ispred kuće, poruke na kolima. Jedno vrijeme sam na 10-15 dana mijenjao broj mobilnog. Na jednom koncertu skinuo sam duks i ostavio na stepenicama bine, djevojka se popela i uzela duks. Ne znam, valjda je mislila da ću poći za njom. Stajala je na nekoliko metara od mene i čekala moju reakciju. Nasmijao sam se i rekao: „Poklanjam ti duks. Moraš naći dečka koji nosi moj broj“.

 

Šta mislite o današnjoj muzici, koja se sve više gleda, a sve manje sluša?

– Činjenica je da se za muziku danas koriste neka druga čula. Srećom okružen sam ljudima koji misle svojom glavom, a sa publikom koja prati ono što ja radim, dijelimo veoma sličan sistem vrijednosti. Zbog toga sam veoma sretan i zadovoljan svojim bitisanjem na muzičkoj sceni.

 

Šta Vas još, osim, muzike, ispunjava?

– Volim da putujem. Kad god imamo slobodnog vremena, porodično putujemo po Evropi. Moji klinci to baš vole, a meni prija. Tako punim baterije.

Kompletan intervju čitajte u aktuelnom broju magazina Azra.