Belma Salkunić: Dvije stvari sebi želim u životu da mnogo radim i da mi pasoš bude ispunjen pečatima

Piše: Redakcija

Najveće prokletstvo za glumca je kada ne radi. Okusila sam i ne želim to nikome. To je jednako bolno kao kad neki vrhunski sportist doživi neku strašnu povredu i ne može više da igra. U bilo kojem periodu života, mlad ili star, glumac je glumac i mjesto mu je na sceni

Glumica Belma Salkunić je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu diplomirala u klasi Ermina Brave. U glumački svijet uplovila je još kao tinejdžerka, nakon čega je ostvarila značajne uloge u sva tri medija; na televiziji, filmu i pozorištu. Posljednju ulogu odigrala je u filmu višestruko nagrađivanog hrvatskog reditelja Ognjena Sviličića “Glas”. U priči koja u fokus stavlja borbu pojedinca protiv okoline, Salkunić igra Danijelu, direktoricu Doma za nezbrinutu djecu. Njen lik filmski kritičari opisuju kao vrlo upečatljiv, dok reditelj naglašava: “Belma je savršeno odigrala upravo tu naizgled srdačnu, ali jako opasnu osobu. Mislim da svaka diktatura počinje s dobrim namjerama i Belma je upravo s tim dobrim namjerama branila svoj lik. Njen lik nije pokvaren, ona zbilja vjeruje u to što govori, ali vjeruje bez sumnje. Zapravo, prihvaća dogmu. Dogma je, prema definiciji, nešto što se ne bi smjelo preispitivati. Moje mišljenje je da se sve može dovesti u pitanje. Ta dva poimanja svijeta se u filmu “Glas” vide kroz sukob dječaka koji dolazi u internat i koji propituje sve što se stavlja pred njega i Belme koja slijepo vjeruje. Mislim da se ta dva principa ogledaju u današnjoj Hrvatskoj pa čak i u odnosima desne i lijeve strane društva. Uvijek je borba između ljudi koje bezrezervno vjeruju i onih koji sumnjaju. Osobno nisam siguran koji su u pravu, ali znam da su ovi koji sumnjaju u sve i propituju zaslužni za to da imamo električnu energiju, kompjutere, da putujemo avionima i služimo se internetom.

Prije nego što je, prošlog mjeseca, prikazan u hrvatskim kinima, svjetsku premijeru “Glas” je doživio na Međunarodnom filmskom festivalu u Busanu u Južnoj Koreji.

– Kako lako zavolim ljude, tako lako zavolim i životne situacije u kojima se nađem, a izvozao me život do sada poprilično, kao najluđi luna-park. ‘’Glas’’ je kao nagrada koju sam osvojila i još uživam u njoj. Nagrađena sam jer se moja kolegica Nađa Josimović sjetila baš mene da me preporuči za film, nagrađena sam jer sam dobila sjajnu priliku, glavnu ulogu, jer me odabrao jedan od najboljih i najnagrađivanijih reditelja s ovih prostora, jer sam, kao glumica, prihvaćena u Hrvatskoj, jer su mi u život ušli neki sjajni ljudi sa snimanja, s kojima se redovno čujem i posjećujem, bez obzira na kilometre između nas – kaže Belma za naš magazin.

Možete li i na koji način povezati osobu koju ste utjelovili u filmu s onom koja ste u realnosti?

– Danijela i ja smo dva svijeta. Takvih žena je mnogo oko nas, ja ih izbjegavam. Bilo je zabavno igrati je. Danijela je čak, na momente, i simpatična, sve dok je na filmskom platnu. Ne bi mi bilo drago da mi sin naiđe na takav autoritet u školi.

Kao glumica, jeste li primijetili da postoji razlika kada igrate glavnu i sporednu ulogu? Ako da, koje su to razlike?

– Pa suštinski nema razlike, jednako pristupam radu i ako statiram i ako igram glavnu ulogu. Kod glavne uloge, možda se podrazumijeva da imate više snimajućih dana, pa je više naporno i iziskuje malo više vremena, mentalnog i fizičkog treninga, a manje sna, mada ni to ne mora da znači.

Koji su Vaši naredni planovi u karijeri?

– Ovaj posao je specifičan, jer ste nekada traženi i prosto ne možete da organizujete vrijeme i ne znate kako sve obaveze da posložite, a nekada se ništa ne dešava. Tako da ne mogu ništa da planiram, ali svakako očekujem nove projekte.

Ko je Vaša najveća inspiracija u ovom poslu?

– Uvijek me u pozorištu na probama inspirišu kolege, s kakvim žarom rade i podsjete me kako nam je posao lijep. Imamo mi velikih „faca“ na bh. sceni. Sretna sam što je dijelim s njima.

Koliko Vam je značajan rad i mišljenje autora, reditelja i kritičara u ovom poslu?

– Značajno mi je mišljenje svakoga ko gleda ono što radim. Ovo je takav posao, da na neki način i zavisite od mišljenja onog ko vas gleda. A lijepo je imati povjerenje u reditelja i prepustiti mu se.

Je li Vaš privatni život trpio zbog posla?
– Niti je trpio privatni život zbog posla, a još manje posao zbog privatnog života i nadam se da će uvijek tako biti.

Kakav tip roditelja nastojite biti svom sinu Maku?

– Moj sin i ja smo, prije svega, veliki drugovi. Povjeravamo se jedno drugom, razgovaramo o svemu. Trudim se da ga uključujem u sve što nam se dešava, a i da ga pitam za mišljenje, jer meni je zaista njegovo mišljenje važno. Mak je gospodin koji nikad ne dozvoljava da sama nosim cekere, uvijek mi otvori vrata, nikad ne počne jesti dok i ja ne sjednem za sto, vjerovatno će mi neka žena jednog dana biti zahvalna. On ne mora biti zahvalan, to je moja dužnost i obaveza. On je moj punjač baterija, snage i života, i uvijek ću mu biti oslonac. Nedavno je u školi imao zadatak da nacrta nekog superheroja. Nacrtao je mene. Ja to moram opravdati.

Na poslu bilježite sjajne rezultate, no, šta je s privatnim životom, jeste li zadovoljni i ispunjeni na ovom polju?

– Neka potraje.

S Minkom Muftić igrate predstavu, komediju „Cosa Nostra“. Šta ste najvrjednije naučili od jedne od naših najboljih glumica, te možete li se prisjetiti na kojim pozornicama vam je ovu komediju bilo zanimljivo igrati?

– Minka je moja velika prijateljica. Velika žena, inteligentna, duhovita, emotivna, borbena. Naigrale smo se svugdje ove predstave. Najdraže nam je, da ne lažem, kada pređemo granicu, pa obiđemo neke druge zemlje, gradove i kulture. Ali, izdvojila bih možda, kao jedno od najinteresantnijih igranja – zatvor. To je zanimljivo iskustvo.

Koje su pozitivne, a koje negativne strane ovog posla?

– Dvije stvari sebi želim u životu (osim dobrog zdravlja najbližih i svog); da mnogo radim i da mi pasoš bude ispunjen pečatima. Kroz glumu to dvoje je vrlo pomirljivo, tako da bih izdvojila brojna putovanja na koja sam poslovno išla. Negativne ne postoje. Zaista ne postoje.

Gluma je profesija koja više od ostalih troši energiju i stabilnost ličnosti. Koliko je, zapravo, bilo teško da savladate krize u različitim periodima?
– Najveće prokletstvo za glumca je kada ne radi. Okusila sam to i ne želim to nikome. To je jednako bolno kao kad neki vrhunski sportist doživi neku strašnu povredu i ne može više da igra. U bilo kojem periodu života, mlad ili star, glumac je glumac i mjesto mu je na sceni.

U kojoj mjeri je moguće postaviti jasnu granicu između privatnog i glumačkog života? Jeste li to uspjeli?
– Kako je posao specifičan, tako ima i specifično radno vrijeme. Jedino je utoliko možda teško nešto planirati. Za ostalo se ne žalim.

Osim iskustva, na koji način čuvate spontanost i svježinu mladosti u ovom poslu?

– Hvala Vam za tu mladost, zbog brojki nisam sigurna, svježina je možda stvar duha. Volim život.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti