Intervju

Tinka Milinović: Pitala sam se hoću li preživjeti, a onda sam ugledala svoju Margo

FOTO: KEMAL SOFTIĆ

Poznato TV lice Tinka Milinović prije devet mjeseci na svijet je donijela svoje prvo dijete, preslatku kćerkicu Margo. Djevojčica je šarmirala, ne samo roditelje već i njihove porodice, pa je danas, u šta smo se uvjerili kad smo Tinku prošle sedmice posjetili u njenom sarajevskom domu, centar njihovog svijeta. U jednom kutku doma su uredno složene kutije i koferi. Tinka nam otkriva da se uskoro sa suprugom Wolfgangom, austrijskim diplomatom, i kćerkicom sele u Beograd. Razlog je, priča nam, poslovne prirode.

– Novi posao supruga nas vodi u Beograd. Izabrali smo taj grad kao sljedeću destinaciju, jer je blizu Sarajeva zbog mojih obaveza, kao i da bi beba provela svoje formativne godine što bliže rodbini – kaže Milinović na početku razgovora za naš magazin.

Da majčinstvo jeste najljepša uloga, pokazala nam je Tinka svojom nevjerovatnom energijom, emocijama koje pokazuje u svakom trenutku, naročito prema kćerkici, koju je čekala dugo. Da bi se u budućnosti ostvarila kao majka, Tinka se prije nekoliko godina podvrgla postupku zamrzavanja jajnih ćelija. Na putu do majčinstva bilo je i uspona i padova, ali sreća koja joj se desila u danu kad je saznala da je u blaženom stanju, a potom i kada je svoju djevojčicu prvi put uzela u naručje, nijedna knjiga ne može opisati. Uradili smo mnoge priče u vezi s roditeljstvom, ali o ovoj fazi svog života i bebi niko ljepše nije govorio od Tinke.  Veseli smijeh malene Margo pratio nas je cijelo snimanje. Ruku pomoći nam je pružila i Tinkina mama, Jana, s kojom smo i zaplesali iza našeg fotoobjektiva samo da bismo što duže zadržali djevojčicinu koncentraciju. Kao da je znala šta radimo, nagrađivala nas je ubrzo osmijesima i saradnjom. Osim u fotografiranju, Margo je uživala i dok smo je hranili i presvlačili. Žuta haljinica ima svoju priču, nosila ju je još Tinka kad je bila beba. Sačuvala ju je za svoje dijete.

Koliko Vas je roditeljstvo promijenilo?

– Roditeljstvo je… svemir! Predivno je. Ne znam još koliko sam se promijenila, rano mi je govoriti o tome, još se tek snalazim, učim, spoznajem, osvješćujem. Konačno imam priliku da vidim i osvijestim šta se dešava tokom našeg odrastanja. Sjećam se kako je to biti malen, otkrivati svijet, pitati se zašto te odrasli ne razumiju ili odakle nam razne “traume” iz djetinjstva. Sad evo gledam sve to iz odrasle perspektive. Fascinirana sam posmatranjem svijeta iz ugla svoje devetomjesečne djevojčice. Uživancija mi je Margo tretirati osviješćeno, kako i ja volim biti tretirana. Mnogo sam sretna jer sam se ostvarila kao majka. Suprug i ja smo prezadovoljni novim ulogama i stalno joj zahvaljujemo jer je baš nas odabrala za svoje roditelje i konačno nam došla.

Kako ste se spremali za porođaj, je li bilo straha i treme prije samog čina? Jeste li bili jedna od onih trudnica koje paniče ili ste sve to stoički podnijeli?

– Bilo je mnogo treme i straha od nepoznatog: da li će sve biti kako treba, da li će beba biti dobro, hoću li ja preživjeti, da li će se sve završiti sretno, da li ću se probuditi nakon anestezije… razni strahovi padaju čovjeku na pamet. “Opraštala” sam se od svih, ostavila i upute, za svaki slučaj, za ne daj Bože. Moji najbliži su se smijali, znajući da će sve biti uredu, i to me opuštalo i duboko u sebi činilo da se i ja osjećam sigurnijom. Da se razumijemo, ovaj strah nije imao nikakve veze s nepovjerenjem u doktore, koji su svi uvijek bili izuzetno profesionalni, ljubazni, puni strpljenja i razumijevanja. Već jednostavno duboko u sebi mi nije bilo nimalo lako. Taj osjećaj beskrajnog iščekivanja, pun padova i uspona, u mom slučaju traje godinama: proces i zaleđivanje jajnih ćelija, nada da ću u budućnosti upoznati pravog muškarca s kojim bih imala dijete, zatim kad se to ostvarilo kreće nada i iščekivanje da bar jedan od naših začetih embrija bude zdrav i rođen, pogotovo ako tokom ovih procesa imate spontani pobačaj pa vam je poznat taj prazan i tup osjećaj radosti pa gubitka. I nikako da vidiš kraj tunela, tu drugu stranu brda na koje se još penješ, sigurno mjesto pored svog partnera, gdje ćeš se konačno moći opustiti i osloboditi straha. Non-stop dolazi neki novi medicinski pregled koji će označiti da li se igra nastavlja ili je Game Over za vas i vaše snove o bebi. A čovjek na sve mora biti spreman, ne možeš se previše ni radovati od straha koliko će tek boljeti ako sve to opet najednom nestane. Sad kad sam konačno uspjela preći na drugu stranu, prelijepo je, mirno, baš kako sam i zamišljala. Mir. Tišina. Milina. Sadašnja briga o bebi je manje zahtjevna od te beskrajne brige koju sam osjećala pitajući se hoće li sve proći kako treba. U trudnoći sam uživala, nisam imala nikakvih tegoba, radila sam non-stop, uređivala i vodila svoju TV emisiju “The Tinka Show” na Federalnoj televiziji do samog porođaja. Margo je bila uz mene i nas sve vrijeme – u mojoj pupi – i sretno i zdravo rasla.

Gdje ste se porodili?

– U Sarajevu na GAK-u. Predivna dr. Lejla Imširija s njenim timom su me porodili carskim rezom. Vjerovala sam njenom mišljenju da je tako najbolje zbog mojih godina, rizika, te našeg posljednjeg embrija. I iskrena da budem, smirivala me ta činjenica da ću biti uspavana i u sigurnim rukama profesionalaca. Jer, ko zna kako bi sve ove moje emocije djelovale da sam imala vaginalni porođaj. Što je sigurno, sigurno je. Na GAK-u sam upoznala grupu budućih majki s kojima sam i danas u kontaktu i rado se družimo s djecom, savjetujemo, smijemo, te sjećamo zajedničkih dana u bolnici. Interesantno je sve šta se gore dešava s nama pacijenticama i medicinskim osobljem. Mogla bi se snimiti odlična komedija: mi, buduće majke, ne znajući se koja je luđa, što od trudnoće, hormona, straha, otvaranja pred sam porođaj, svaka sa svojom autentičnom pričom, a na drugoj strani medicinski profesionalci, koji sve to strpljivo navigiraju i rješavaju razne situacije i probleme. Jedna zaista interesantna priča. 

Ostatak intervjua čitajte u aktuelnom broju magazina Azra 

Pratite nas na društvenim mrežama