Intervju

Damir Galijašević, dobitnik AMUS-ove nagrade za najboljeg mladog autora: Prvu harmoniku sam dobio od djeda Joze

Foto: Ajas Alispahić

Oduvijek volim svoju zemlju i sve njene ljude. Voljeti Bosnu i Hercegovinu znači i voljeti njeno duhovno bogatstvo, koje je nemjerljivo. Kruna bosanske umjetnosti je bosanska usmenost, znatno starija od pismenosti, a tu svakako sevdalinka zauzima izuzetno visoko mjesto

Foto: Ajas Alispahić

Mladi i talentirani muzičar Damir Galijašević dobitnik je ovogodišnje AMUS-ove nagrade za najboljeg mladog autora u 2019. godine. Rođen je u Rijeci 1996., a sa samo četrdeset dana zajedno s roditeljima stigao je u Tešanj, u kojem je završio osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. U septembru prošle godine diplomirao je na Muzičkoj akademiji, smjer etnomuzikologija. Iako je njegova trenutna adresa stanovanja u Sarajevu, Damir s velikim žarom i emocijom priča o gradu u kojem je odrastao.

– Tešanj je oduvijek čudo, danas i u privrednom smislu, a posljednjih 160 godina u kulturnom. Taj kulturni život, naročito muzička prošlost i izuzetno bogata tradicija tog kraja, mene je bitno usmjerila ka tradicionalnoj pjesmi Bosne i Hercegovine, njenom očuvanju i baštinjenju, što činim već devet godina, aktivno i, kažu, uspješno.

Koliko Vam kao mladom autoru znači AMUS-ova nagrada?

– Svaka nagrada je svojevrsna čestitka za urađeno, ali je mnogo više podstrek da se nastavi raditi istim tempom i putem pravih vrijednosti. Posebnu težinu ima AMUS-ova nagrada, jer dolazi od respektabilnih muzičkih stručnjaka, članova Upravnog odbora te organizacije, koji su, svi redom, velika autorska imena i čija autorska djela svi mi redovno sviramo. Naročito mi je drago što je otišla u ruke nekome ko se bavi tradicionalnom muzikom, te se nadam da će ta činjenica motivisati mnoge muzičare i autore moje generacije da se okrenu stvaralaštvu muzike koja je na temeljima našeg, bosanskog izvora.

Kako ste naučili svirati harmoniku?

– Oduvijek sam posebnu ljubav osjećao prema sevdalinci. Izuzmemo li saz, sevdalinka je decenijama, pa i u vrijeme mog djetinjstva i školskih dana, najčešće izvođena uz harmoniku. I danas u Tešnju mlade harmonikaše odlično podučava nastavnik Amel Bedak, koji mi je održao ukupno dva časa. Na prvom času mi je objasnio raspored basova, jer mi je lijeva ruka na harmonici bila totalna nepoznanica, a desnu sam znao, jer nema neke bitne razlike između klavira i harmonike u desnoj ruci. Drugi čas smo učili neke pjesme i tada mi je rekao da neće zakazivati treći čas, nego da ga sam pozovem kad navježbam to što mi je zadao. Evo prođoše godine, ja ga još nikad nisam pozvao. Bit će da još nisam navježbao (smijeh). Veliku ulogu tada je odigrao rahmetli Omer Pobrić, iz čijih sam knjiga dalje usavršavao svoje muziciranje.

Kada ste dobili Vašu prvu harmoniku?

– Kad je moj djed Jozo otišao u penziju, kupio mi je harmoniku. Bila je to „Weltmeister“ harmonika, koja i danas stoji u našoj kući i ne bih je prodao ni za šta na svijetu, baš kao i ovu „Excelsior“ na kojoj sada sviram i po kojoj sam na izvjestan način postao prepoznatljiv.

Ko Vam je najveća podrška?

– Naravno, svima nama porodica i drugi ljudi koje volimo iz našeg okruženja najznačajnija su podrška. Osim navedenih, sretan sam i što uživam izuzetnu podršku starijih kolega, ljudi koji su svoj život posvetili muzici i kojima je muzika mnogo toga dala, a što oni nesebično dijele na nas mlađe. Odgojen sam da poštujem starije od sebe, a naročito mi je bitno da imam na umu da ništa sa mnom ne počinje i da se ništa sa mnom neće završiti. Stoga mi mnogo znači i podrška starijih kolega, podrška naroda zbog kojeg mi iz muzičkog svijeta i postojimo, a podrška porodice i drugih dragih ljudi je najveća i najznačajnija.

Student ste Muzičke akademije u Sarajevu, smjer etnomuzikologija. Da nekom strancu trebate definirati sevdalinku, šta biste kazali?

– Akademija je sva moja znanja o sevdalinci usmjerila u jednom naučnom smislu i filtrirala ih, te danas prilično znam raspoznati razliku između reprezentativnog i onoga što to nije. Naročitu zahvalnost za to dugujem mojim profesoricama, prof. dr. Tamari Karača-Beljak i prof.dr. Jasmini Talam. Sevdalinka je, jasno, bosanska gradska tradicijska pjesma, a ako bih morao to definisati svojim riječima, to je onda dokument o životu bosanskog čovjeka u periodu dužem od pet vjekova. Sevdah je jako teško definisati, kad sam to ranije pokušavao, uvijek bih se zapetljao između citiranja nekih stručnih definicija i vlastitih misli, a onda mi je znameniti bosanskohercegovački novinar, rahmetli Vehid Gunić, dao izvanredan savjet: „Ne komplikuj, ne pričaj ništa, džaba je definisati nešto što se mora osjetiti“. Sevdah je stanje duše i osjećaj lijepoga, a ja svim našim čitateljima od srca želim da uvijek budu u sevdahu.

Odakle tolika ljubav prema sevdalinci?

– Oduvijek volim svoju zemlju i sve njene ljude. Voljeti Bosnu i Hercegovinu znači i voljeti njeno duhovno bogatstvo, koje je nemjerljivo. Kruna bosanske umjetnosti je bosanska usmenost, znatno starija od pismenosti, a tu svakako sevdalinka zauzima izuzetno visoko mjesto.

Foto: Ajas Alispahić

S Omerom Pobrićem njegovali ste i porodično prijateljstvo. Da bismo se ovog vrsnog umjetnika sjećali i nakon njegove smrti, upriličili ste „Veče sjećanja na Omera Pobrića“. Kako ste pokrenuli ovaj projekt?

– Tada sam živio i školovao se u Tešnju. Bila je aktuelna priča šta će biti s Institutom sevdaha nakon Omerove smrti. I to, ali i općenito činjenica koliko brzo zaboravljamo zaslužne umjetnike naše zemlje, mene je motivisalo da pokrenem aktivnosti u vezi s obilježavanjem sjećanja na njega. Bilo je pet izvanrednih koncerata na kojima su nastupali Omerovi najbliži saradnici, sjajni tešanjski muzičari okupljeni oko Udruženja „Alkatmeri“ i „Omladinski ansambl Tešanj“, kao i mladi izvođači sevdalinke. Godine 2014., prema analizama Radija Federacije BiH, to je bio najbolji koncert u toj godini u oblasti narodne muzike. Usporedbe radi, u oblasti zabavne muzike to je bio koncert Zdravka Čolića u Zetri. Naravno da to mnogo imponuje.

Radili ste s mnogim našim velikim sevdalijama poput Hasibe Agić, Nusrete Kobić, Seje Pitića, Eseda Kovačevića… S kim Vam je naročito bilo zadovoljstvo sarađivati?

– Sa svima koji su svoj život posvetili našoj pjesmi i tradiciji. Od pobrojanih, moram posebno istaći Seju Pitića, koji me naučio profesionalizmu u ovom poslu. Hasiba, Nusreta, Eso, Džavid Pamuković, Ljubica Berak, Ferid Avdić, rahmetli Muhamed Mujkanović, Hanka Paldum, moje drage kolege iz moje generacije Alma Subašić, Zanin Berbić, Nejra Brka, Ibro Bublin, moj Memnun Muzaferija i njegova Nejla, Lejla Čaušević… Nema važnijeg muzičkog imena iz BiH koga nisam bar jednom u životu pratio. Važno je spomenuti, osim pjevača i muzičara, i drage ljude iz novinarskog i uredničkog miljea: Enver Šadinlija, rahmetli Vehid Gunić, Enisa Hajdarević Šojko, Erda Redžepagić, kao i velikane našeg glumišta: Josip Pejaković, Faketa Salihbegović Avdagić, Minka Muftić, Mugdim Avdagić i brojni drugi. Draga mi je i saradnja s našim vrsnim hitmejkerom Nazifom Gljivom, kojem sam aranžirao nekoliko izuzetnih pjesama.

Nije moguće da ne primijetimo kako sve češće na našim prostorima možemo čuti sevdalinke uz primjese turbo folka, kako Vi gledate na to?

– Često uz sevdah miješaju razne muzičke žanrove i pravce. Nisam pristalica toga, ali ne volim ni da kritikujem. Pozitivno je što naša muzička tradicija živi i u ovom vremenu, tako jedino ima šansu da opstane. Najbolji filter je protok vremena, vrijeme će ostaviti ono što vrijedi, a ugasiti ono što ne valja.

Šta mislite o današnjoj muzici?

– Ako me pitate za ove danas najpopularnije, to niti shvatam niti osjećam. Međutim, ako pod današnju muziku podrazumijevate sve što se danas sluša i objavljuje, ima tu sjajnih umjetnika. Privatno mnogo volim Al Dina i Dženana Lončarevića. Mislim da će u budućnosti Muzička produkcija BHRT-a svojim novim izdanjima bitno kreirati muzičke ukuse publike, jer ta kuća ima vrhunske korijene na koje se često oslanja. Vjerujem da bh. muzička scena ima svijetlu budućnost.

Pratite nas na društvenim mrežama