FOTO: Marko Jovančić
Sebi sam zadala cijeli popis stvari koje već dugo odgađam, jer mi uvijek nedostaje vremena, s obzirom na to da sam često na putu. Trenutno, sat dnevno odvajam za moj redovan posao, koji i inače mogu raditi od kuće, izuzev sastanaka. Ostali dio dana preslažem ormar po ormar, odvajam stvari koje ne koristim, kako bih ih mogla donirati, čistim, kuham, vježbam, slušam vijesti i razgovaram s prijateljima
Razgovarala: Aldina Zaimović
U jeku pandemije prije nekoliko dana naši susjedi u Hrvatskoj su se suočili i sa zemljotresom. Pažljivi statističari su zabilježili da je zemljotres magnitude 5,3 prema Rihteru i najjači s kojim se ova zemlja suočila u posljednjih 140 godina. Saniranje materijalne štete u vrijeme izolacije bila je glavna preokupacija koja je na trenutak zamijenila strah od virusa, ali ne i tugu zbog smrti 15-godišnje djevojčice, jedine žrtve, koja je podlegla teškim povredama.
Maja Graholski, direktorica Dječijeg sajma Sarajevo, zemljotres je dočekala u svom zagrebačkom domu. Kćerka Kala i ona su, sjeća se, od nedjelje pokušale ukrasti još malo sna.
– Bilo je jezivo i teško je opisati tih najdužih deset sekundi u mom životu. U trenu kad je tlo počelo podrhtavati i zidovi se micati, od šoka se nisam pomakla. Zagrlila sam čvrsto kćerku i ostale smo tako dok nije stalo. Ne znam s čime bih vam usporedila taj osjećaj. Kao da vas grom traži po sobi koja samo što se ne sruši na vas. Odmah sam znala da je potres, ali se nisam od šoka mogla pomaknuti. Preživjela sam rat u BiH, granatiranja, avionske bombe, ali se ništa ne može mjeriti s potresom. Takav osjećaj bespomoćnosti i jeze od pomisli da će se sve srušiti na vas je teško opisiv. Prvi je bio samo deset kilometara od nas. Nakon prvog smo skočile iz kreveta i istrčale u papučama i ogrtačima kroz vrata u vrt. U tom trenu počeo je padati snijeg. Kala se počela tresti od straha i hladnoće. Umotala sam je u deku, ne znajući da li da ostanemo vani ili uđemo unutra. Krenula sam nazvati mamu i tatu, koji su u drugom kraju grada, ali sam nazvala komšinicu, koja je trudna s petom bebom. Probudila sam je, u šoku, ne znajući koga sam nazvala, rekla sam joj samo, oblači djecu i izlazite van. Onda sam nazvala roditelje i dalje sve po redu. Snimila sam story i objavila na Instagramu kako bi svi znali da smo dobro, ali i nazvali sve svoje bližnje, da im kažu da izađu iz kuća – kaže Maja.
FOTO: Edvin Kalić
Koliko ste bili u stanju ostati pribrani i voditi računa o mjerama zaštite uvedenim zbog pandemije; poput nošenja maski i rukavica?
– Sve nabrojano mi stoji u autu. S obzirom na to da živimo u novogradnji, koja je jako kvalitetna, nigdje nam nije pukao nijedan zid, iako su svi jači potresi koji su bili prva tri dana bili doslovno oko nas, jedan je bio s epicentrom 900 metara od stana, tako da nije bilo značajne materijalne štete niti povrijeđenih, pa time ni potrebe da se jedni drugima približavamo. Jedino su sva djeca bila u dva auta i gledali su skupa crtić. S obzirom na to da su sva djeca zdrava i nisu u rizičnoj skupini, a svi su bili uplašeni, to je bio način da im skrenemo misli.
Ko Vam je u tom trenutku najviše pomogao?
– Svi smo bili skupa, ali smo držali udaljenost od nekoliko metara. Satima smo bili na ulici, zapravo, skoro cijeli taj dan, jer su se potresi ponavljali, ali slabijeg intenziteta oko 3,5 po Richteru. Svi smo sebi napravili kafu, čaj i stajali vani te pratili sve informacije i dezinformacije kojih je bilo jako puno. Odmah smo saznali da je vrh Katedrale nastradao. Ubrzo su stigle fotografije. Telefon je non-stop zvonio, svi smo jedni druge zvali. Bilo smo prilično rastreseni, ali opet pribrani pa smo odmah isključili plin, što se kasnije pokazalo pametnim, budući da su komšijama u potresu pomaknuti plinski bojler i cijevi. Četiri dana smo bili bez grijanja i tople vode, a vani je bio snijeg. Ali, to je ništa u usporedbi s gubitkom života 15-godišnje djevojčice iz centra Zagreba, jedine žrtve potresa. Tuga zbog gubitka mladog života je nemjerljiva dok se sve srušeno ponovno izgradi.
Ostatak intervjua čitajte u aktuelnom broju magazina Azra
