Dr. Sead sa MT Vildana Kovačević, Dr. Anesa Čengić, Dr. Emir Gušo, Dr. Merima Šišić (šef urgentnog centra), Dr, Mirjana Malenica, Dr. Zehrina Husnić, Dr. Behka Durak
Uslovi za rad popravljaju se iz dana u dan. Kako pandemija odmiče, mi, kao i svi u svijetu, iz nje učimo. Jedna dežura u trijažnom šatoru je ekvivalent kompliciranoj hirurškoj operaciji. Ako vam jedan detalj-šav promakne, svi smo izgubili bitku
Već sedmicama svaku večer u 20 sati, s balkona i prozora širom Evrope, u čemu nije izuzetak ni naša zemlja, čuje se gromoglasan aplauz upućen zdravstvenim radnicima, policajcima, vatrogascima, apotekarima, ali i pripadnicima drugih službi koje su na usluzi građanima. Riječ je o globalnoj kampanji kojom im se građani zahvaljuju za sav trud koji poduzimaju tokom pandemije Corona virusa.
Ko su zaista heroji u bijelom, kako i na koji način izdrže sate i sate u trijažnim šatorima i bolničkim odjelima u teškim i specijalno za ovu priliku konstruiranim radnim odijelima, te s kojim problemima se suočavaju, rijetki znaju. Oni rade iz sjene, u vrijeme kada grad mirno spava. Jednu svoju noć u trijažnom šatoru postavljenom ispred Opće bolnice „Prim. dr. Abdulah Nakaš“ opisao nam je mladi ljekar Sead Ibrahimović (34), specijalizant ginekologije i akušerstva.
– Na početku pandemije šef Urgentnog centra me rasporedio da s ostalim kolegama obavljam trijažu. Trenutno sam na poslovima povezanim s mojom specijalizacijom, na Odjeljenju za ginekologiju i akušerstvo. Prije specijalizacije, radio sam tri godine u Zavodu za hitnu medicinsku pomoć Sarajevo (ZZHMP) – kaže Ibrahimović na početku razgovora.
Možete li nam opisati situaciju u trijažnom šatoru?
– Trenutno, najodgovorniji posao na svijetu je onaj koji obavljaju naši specijalizanti u sklopu Urgentnog centra, predvođeni dr. Merimom Šišić i čitavim timom urgentne medicine Opće bolnice „Prim. dr. Abdulah Nakaš“. Ti ljudi su zaista posebni. Napominjem da Corona virus nije jedini problem, i dalje ljudi obolijevaju i umiru od drugih bolesti i komplikacija. Uslovi za rad se popravljaju iz dana u dan. Kako pandemija odmiče, mi, kao i svi u svijetu, iz nje učimo. Jedna dežura u „šatoru“ je ekvivalent kompliciranoj hirurškoj operaciji. Ako vam jedan detalj-šav promakne, svi smo izgubili bitku.
Koliko Vam vremena treba da se spremite prije nego što odete u trijažni šator?
– Kao što je rekao direktor bolnice, dr. Kravić (Zlatko, op.a.), važno je da se držimo protokola i da tako nećemo pogriješiti. Protokol je napisan, način spremanja i raspremanja je precizan i kao takav nam omogućava koliko-toliko sigurne uslove rada, s pranjem i pažljivim oblačenjem, koje traje pet do deset minuta. Posebno treba paziti prilikom skidanja uniforme, nakon čega slijedi kupanje. U trijažnom šatoru-ambulanti dežura traje šest sati. Prema potrebi, ili u slučaju kontakta sa zaraženim, potrebno je mijenjati zaštitno odijelo. U tih šest sati ne smijete konzumirati hranu i piće preko odijela, ni obavljati fiziološke potrebe. Ekstremni uslovi zahtijevaju ekstremne mjere.
S kakvim se sve problemima susrećete?
– Medicina nije stala s Coronom, kao što sam rekao, ljudi i dalje obolijevaju ili su već hronični bolesnici, kojima je potrebna pomoć. Ekipe odlično obavljaju posao, iako im pacijenti daju oskudne informacije. Pacijenti često imaju običaj da prešute za nas važne podatke, iz njima „poznatih“ razloga, u što smo se uvjerili kroz nekoliko slučajeva u BiH. S pacijentima postupamo prema protokolu i to nam daje prednost. Lično nisam imao problema.
Mnogi građani kako Sarajeva, tako i drugih bh. gradova ne žele prihvatiti koliko je situacija s Corona virusom opasna, te se na ulicama može vidjeti sve veći broj šetača. Šta biste im Vi, kao neko ko radi u trijažnom šatoru, savjetovali?
– Karantin je najbolja prevencija zaraze i oboljenja od Corona virusa. Niko još nije umro od dosade kući. Ne znam koji je dokaz zaista potreban, koliko je sve ovo ozbiljno. Prema preporukama Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), liječenje nije ni približno efikasno kao prevencija, „famozna“ samoizolacija. Statistika ne laže, broj zaraženih i umrlih je drastično manji. Naši timovi na terenu rade odličan posao, od civilne zaštite, policije, hitne pomoći…
Šta mislite, koliko će ova situacija trajati?
– Dok se svi na ovoj našoj lijepoj planeti ne uozbiljimo i prihvatimo dio individualne odgovornosti.
Bojite li se za živote svoje porodice, pretpostavljam da ih ne viđate u tolikoj mjeri koliko ste ranije?
– Otkad je pandemija nastupila, nisam sa svojom porodicom, tačnije s majkom. Otac mi je umro prošle godine, tako da nam sve ovo predstavlja dodatnu teškoću. Ne viđamo se uživo, komuniciramo putem društvenih mreža i mobitela.
Kako izgleda Vaš život sada kada ste odvojeni od porodice?
– Važno je prihvatiti profesionalnu odgovornost, kako na poslu tako i u slobodno vrijeme. Sve je to jedno poglavlje o kojem će sutra neko pisati svoje viđenje borbe. Ne žalim se, ovo sam odobrao da radim, istrajat ćemo svi zajedno. Život je lijep i onakav kakvim ga mi kreiramo.
Obično se rudarima prije odlaska u jamu kaže: „Sretno!“, danas se to govori ljekarima. Koliko se ponosni svojim i radom svojih kolega koji se svakodnevno izlažu opasnosti?
– Aplauzi s balkona, prozora, podrška, ohrabrenje, tačno u 20 sati. Mislim da niste svjesni koliko to znači, ako niste medicinski radnik. Naravno, da sam ponosan, ponosan sam što vidim jedinstvo u struci i što ne trošimo vrijeme na nebitne stvari.
Znamo da se virus uvukao u zdravstvene ustanove; nakon bolnice u Mostaru, desilo se to na jednom odjeljenju Klinike za dječije bolesti Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli, zatim klinici za gastroenterohepatologiju Kliničnog centra univerziteta u Sarajevu. Plašite li se Vi za svoj život?
– Nisam se nikad plašio za svoj život. Radim i učim da drugome ne naudim ili pogriješim. Svi su generali nakon bitke, svi znaju sve, a do tog trenutka nisu ni pijuni. Virus je nespecifičan. Shvatite da je virusologija nauka. Virus mijenja svoje „ponašanje“, prilagođava se sredini, domaćinu. Pravi parazit, koji svoju patogenost bez domaćina ne može iskazati. Za Mostar, Tuzlu, Sarajevo, Konjic, Bihać, Banju Luku i čitav svijet imam samo riječi hvale i podrške, kad govorimo o zdravstvu. To su borci! Naravno da će svako iskoristiti situaciju onako kako mu odgovara, i često iz loših namjera proslijediti pogrešnu informaciju, kako putem interneta, tako i putem TV-a.
Jeste li razgovarali sa zaraženim kolegama, koje simptome su oni imali?
– Ne. Simptomatologija je usko vezana za sezonska oboljenja kao što su prehlada i gripa. Respiratorno oboljenje, s posljedičnim komplikacijama respiratornog sistema kao i zatajenjem drugih organskih sistema, u težoj kliničkoj formi. Sve je praćeno povišenom temperaturom, kašljem i otežanim disanjem. Drugi simptomi mogu uključiti umor, bolove u prsima i mišićima, curenje iz nosa, te grlobolju. U nekim slučajevima je dokazan gubitak osjeta za miris i okus. Nema šablona koji će potvrditi oboljenje mimo PCR testiranja na COVID-19, dokazivanjem specifičnih antitijela.
Hoćemo li sve ovo što nam se dešavalo za vrijeme Corona virusa lako zaboraviti ili ipak nešto i naučiti?
– Kad je riječ o virusu, pametniji ćemo izaći iz ove situacije, definitivno, čak i kao pobjednici. Nismo baš narod koji uči na greškama i tragediji. I dalje nam se vrijeme dijeli na prije i poslije rata, a autoput 5c, mogao je do sada biti 5ž. Ako ništa, važno nam je da naučimo koliko smo mali i nemoćni pred majkom prirodom, a i koliko sve to možemo kontrolirati.
Kako je izgledao Vaš život prije pojave Corone?
– Oduvijek sam bio aktivan sportist. Košarka je bila i ostala na prvom mjestu. Volim naše planine. U sklopu redovnog posla pri hitnoj pomoći, radio sam tri zimske sezone na obezbjeđenju skijališta, gdje sam s timom i Gorskom službom Sarajevo vodio ambulantu Igman/Bjelašnica. Vikend bez bicikla bio je nezamisliv. Stojčevac, Vrelo Bosne, Zmajevac, kao ni redovni treninzi u Sportsko-rekreativnom centru Safet Zajko. Propao mi je plan za godišnji, Njemačka će da sačeka, a Meše, Sušića i Ćopića nikad dosta, bar u slobodno vrijeme.
Ko Vam je najveća podrška u onome čime se bavite?
– Majka Rasija, a uz nju i otac Mustafa dok je bio živ. Sve što jesam i što postajem dugujem njima. Vodim se njihovim primjerom, pa i za svoju porodicu, ako Bog da.
Šta kao ljekar koji je ovih dana sa svojim kolegama na prvoj fronti, savjetujete građanima?
– Često spominjem citat Meše Selimovića: „Ima ljudi, mada su rijetki, kojima ni bol ni misao ne unište vedrinu i jednostavnost. Čak ih učine boljim“. Želim da svi iz ove krize izađemo kao pobjednici. Već smo zagazili u borbu, a čeka nas i težak oporavak, kako s medicinskog, tako i s ekonomskog aspekta. Budimo strpljivi, poštujmo naredbe i preporuke, ne izlažimo se bespotrebno, čuvajmo svoje roditelje, porodicu, pazimo na sebe.
Naša porodilišta će ponovo odjekivati najsretnijim plačem
Sead je težinu borbe koju na leđima nose ljekari istakao i kroz status na svojim društvenim mrežama, koji su mnogi prenijeli širom Regije. Izdvojili smo najzanimljiviji dio.
“Ovo je onaj dio gdje neću biti fancy, lijep, bogat, zgodan, pametan, pravi hedonist, Instagram i krema doktor s Litmanom oko vrata… Eh, ovo je onaj dio kad vi mirno spavate, a Betmen mlati barabe po asfaltu. A ne, ovo je onaj dio kada mi nismo kući sa svojim porodicama, već smo u trijažnom šatoru na Urgentnom centru. Pratimo da mali smrad kojeg je načinila naša lijepa prirodna evolucija, ne upravlja našim životima! Onaj dio noći kada doktorica Merima pita: „Je l’ sve uredu“, a Škamo zove u gluho doba noći i pita: „Da li vam je hladno“, a pred sabah prije ezana i zvona na Marijin Dvoru, pomoćna radnica nenametljivo pita da li smijemo popiti čaj nakon šest sati izolacije!? Onako ispod zaštitnih naočala i skuhani u velikom odijelu, prilagođavamo se situaciji da budemo korak ispred. Bit će generala poslije svake bitke…, moralna revolucija će doći prije ili kasnije, a prije svega, potrebna nam je mentalna i intelektualna higijena. Što reče Edin Urjan Kukavica večeras: „Lahka vam i ugodna noć, a kad se i ovo završi ako Bog da, naše porodilište će opet odjekivat’ najsretnijim plačem“ – riječi su mladog doktora.