Devedesetih godina smo išli na turneju po Meksiku s predstavom „Ženski orkestar“. Tad sam poželio da dođem u Gvadalaharu pred smrt i tamo umrem. To je, ustvari, iskonska potreba da se pred neizvjesnošću života u strahu od smrti pokuša nekako učiniti voljnim i izvrsnim taj trenutak
Da biste razgovarali s Tihomirom Stanićem, nije vam potreban poseban povod. Privatno je jednako živopisan kao i svi likovi u čije cipele je ušao. Bilo da ga gledate u pozorištu, filmu, televiziji, svaku ulogu igra kao da je riječ o epizodi iz njegovog života. Nekada i jeste tako. Barem u filmu „Falsifikator“. Reditelj Goran Marković, tako genijalno je na platno pretočio plemeniti segment iz privatnog života Tihomirovog oca, seoskog učitelja koji je zbog plemenitog čina, nakon što je mještanima podijelio 1.700 svjedočanstava da bi mogli da se zaposle, završio u zatvoru godinu i po.
Popularnost na širem području, koje se nekad zvalo Jugoslavija, Tihomir je stekao ulogom inspektora Marjanovića u hit seriji „Ubice moga oca“. No, Tihomira ovoga puta nismo zatekli na sceni već izolaciji u porodičnom domu u Beogradu. Pozitivan duh ga i dalje drži.
– Predrag Antonijević je došao prije nekoliko godina iz Amerike poslije nekoliko decenija života i rada i s Natašom Drakulić kreirao, napisao, a zatim i realizovao seriju „Ubice mog oca“, koja je postavila nove standarde u našoj televizijskoj produkciji. Tematski i stilski je ta serija utjecala da se posljednjih godina i drugi autori potrude da je dosegnu. Iskustvo koje je on donio i način rada kakav je uobičajen u svjetskim produkcijama veliko su osvježenje za našu pomalo učmalu sredinu i ja sam imao sreće da mi u tom poduhvatu pripadne možda najbolje napisana i najizazovnija uloga. Znao sam poslije prvog čitanja teksta da je to uloga koju treba bezuslovno prihvatiti, a reakcija publike i stručne javnosti samo je potvrdila moje predosjećanje. Lik Marjanovića je paralelno s četiri sezone serije „Ubice mog oca“ odšetao i u seriju „Državni službenik“ i tamo je već dvije sezone, a planirana je i treća, svojim specifičnim metodama utječe na rasplet situacije. To je jedna od onih uloga koje glumcu ulijevaju i vraćaju samopouzdanje koje se prirodom posla ponekad izgubi ili utopi u rutinu – kaže nam.
Koliko je danas raditi u kulturi na ovim prostorima teško i neizvjesno?
– Uvijek je u kulturi, ne samo na ovim prostorima neizvjesno i mukotrpno, ali tu je negdje i draž ovog poziva. Vječna neizvjesnost potiče na kreativnost i to je uvijek bio preduslov opstanka u ovoj profesiji. Zato je u našem zanatu ili umjetnosti, svejedno je kako to zovemo, najvažnije trajati i iznova nalaziti lične motive da se ne odustane.
Vuče li Vas danas nešto prema rodnim Šeškovcima u zapadnoj BiH?
– U svoje rodno selo Šeškovce u posljednje vrijeme odlazim sve češće na sahrane. Tamo su mi od najbližih sahranjeni otac i najmlađi brat Bogdan i rastužim se što Dom kulture koji je obnovljen poslije snimanja filma „Falsifikator“ sada služi isključivo da se tamo poslije sahrana sjedne i nešto pojede. Opustošilo je to moje selo kao i bezbroj divnih sela, jer primitivna, nacionalistička politika je uspjela da rastjera što se rastjerati moglo. Administrativne granice koje su nastale između mjesta mog rođenja i mjesta gdje živim ipak me ne mogu ubijediti i natjerati da kulturni prostor, pogotovo onaj gdje se govori jezikom koji razumijemo, na bilo koji način dijelim i drugačije posmatram nego kao jedinstven i s velikim preplitanjima.
Kompletan intervju čitajte u aktuelnom broju magazina AZRA
