Foto: Nemanja Kijanović
Važno mi je da mi se dopadne uloga. Da imam nešto lično da kažem kroz to. Volim da vjerujem u projekt. I jedino tada uđem čistoga srca i pune vjere. Jer to je važno. Nisu se velike vizije ostvarivale s velikim budžetima ni u Hollywoodu. Velike vizije su pravljene samo s velikom vjerom
Vahidin Prelić jedan je od najtraženijih regionalnih glumaca. Iako je angažiran na nekoliko projekata, Vahidina je u fokus dovela uloga inspektora Stefana Papića u aktuelnoj i popularnoj seriji „Južni vetar“. Uspjeh projekta glumac pripisuje produkciji i kolegama. Naročito hvali činjenicu da su na setu njegove kolege iz cijele Regije, i ne krije da su ga dijalozi najviše privukli scenariju Miloša Avramovića.
– Jasno su napisani i predivni su. Neusiljeni. Nisam vidio u posljednjih 10 godina nešto bolje napisano. Ne govoreći o stranim produkcijama, drugi razlog je lik policajca Papića, koji je hrabar, odlučan, pošten, prost i antiheroj, ali opet heroj današnjice – kaže Vahidin na početku razgovora.
Malo mi je čudan Vaš životni put, rođeni ste u Sjenici, upisali fakultet u Prištini, matično pozorište Vam je u Užicu, snimate serije u Beogradu, a filmove po Hollywoodu. Objasnite nam život na toliko adresa?
– Jednostavno je bilo nemoguće skrasiti se na jednom mjestu i na jednom mjestu ostvariti sve. Volim da putujem i upoznajem nove kulture i kad god bi me pitali odakle si, ja sam se uvijek osjećao građaninom svijeta. Kao glumac volim i pozorište i film i televiziju, a nemoguće je to ostvariti samo u jednom gradu.
Živimo u globalnom svijetu, nije više neuobičajeno da glumci iz malih sredina poput naših balkanskih igraju na velikim evropskim, američkim i ruskim tržištima. Šta je prednost glumačke škole ovih prostora u odnosu na druge?
– Uh. Ovo je teško pitanje. Mislim da je to neka širokopojasnost, ne znam koju drugu riječ da upotrijebim, u glumi uopšte. Na našim akademijama se izučava koliko antičko pozorište, toliko i Shakespeare, pa i Čehov, preko Shawa, Tennesseea Williamsa, Petera Sefera i ostalih. I to ne samo u teoriji, već i u glumi. Mislim da je to jedna od prednosti naših škola ovdje.
Foto: Nemanja Kijanović
Mladom glumcu je, pretpostavljam, najvažnije da je uposlen i da što više igra, no, šta je Vama nakon toliko godina profesionalnog iskustva presudno u poslu i kojim kriterijima se danas vodite prije nego što pristanete biti dijelom nekog projekta?
– Važno mi je da mi se dopadne uloga. Da imam ja nešto lično da kažem kroz to. Volim da vjerujem u projekt. I jedino tada uđem čistoga srca i pune vjere. Jer to je važno. Nisu se velike vizije ostvarivale s velikim budžetima ni u Hollywoodu. Velike vizije su pravljene samo s velikom vjerom.
Mnoge Vaše kolege imaju običaj reći da su film i televizija važni, ali da pozorište nosi posebnu magiju. Šta je Vama pozorište?
– Tako je. Zaista, pozorište ima najveću draž i to je ono što mi u ovim periodima izolacije nedostaje. Taj direktni kontakt s publikom. Linearno pričanje priče kroz komad, dešavanje tog trenutka. To jedino ima pozorište. S druge strane, pozorište mi daje priliku da istražujem na svim poljima glume. Da isprobavam različite uloge i karaktere, te da se bavim likovima, da ih studiram. To je ono čime sam oduvijek želio da se bavim.
Cijeli intervju čitajte u aktuelnom izdanju magazina Azra.
