Foto: Mirza Tabaković
O ramazanu, iftarima, običajima, dočeku najradosnijeg islamskog praznika, Bajrama, te kako je sve izgledalo nekada davno, razgovarali smo s vrhunskom interpretatoricom sevdalinke Hasibom Agić, koja iza sebe ima izuzetno uspješnu karijeru. Osvrćući se na aktuelni trenutak u kojem smo u vrijeme našeg intervjua ispraćali posljedne dane ovogodišnjeg ramazana, diva sevdaha za „Azru“ okriva zašto je tužna.
– Sve što se trenutno dešava mi je vrlo tužno i ne znam šta mi teže pada, to što su prazne džamije, ili kada vidim da na ulici nema nikoga, ili što ne možete nikoga pozvati na iftar. Kad pukne top za iftar i kad se upale kandilji, baš se isplačem. Duša me boli, ali na ovo smo prinuđeni. Ako ništa, bar me malo raduje što su se pred sam kraj ramazana smanjile mjere zaštite.
Kakva su Vaša sjećanja na ramazane iz perioda kada ste bili djevojčica?
– Ne mogu se sjetiti prvog ramazana koji sam ispostila, ali sjećam da nam je, kada sam bila djevojčica, mama rahmetli govorila da našivamo post. Bilo joj je žao da mi jako mali postimo, a kasnije, kad sam shvatila šta su mi radili, baš mi je bilo žao (smijeh). Svako svoje djetinjstvo smatra najljepšim periodom života, pa tako i ja. Kao djevojčica jedva sam čekala da odem kupiti somune, to je činilo posebnu draž ramazana i da sam mogla otišla bih u dva sata stati u red da ih kupim. Merak je bio stajati u redu, niko nikome ne smeta i niko se ne ljuti. Interesantno, jer da je to red za bilo šta drugo, izbila bi velika svađa, međutim nije, svi šute i nikome nije teško. Ramazan je poseban mjesec, tada se i naše duše osjećaju posebno, jednostavno, zrak je drugačiji. Bude mi drago kad vidim da se veliki broj ljudi ljepše ophodi u ramazanu.
Kako izgledaju bajrami u Vašoj porodici?
– Odrasla sam bez majke, tako da sam jako rano počela kuhati. Ipak, uspjela me svemu naučiti. Nekoliko godina prije smrti bila je jako bolesna, pa mi je postepeno objašnjavala kako se šta pravi. I danas tokom ramazana i Bajrama volim praviti starinska jela. Iskreno, ne volim što se sve ovo modernizovalo, pa se iftari po restoranima. Najljepše je kada iftar napravim kući, kada sve skuham svojim rukama, a ne da mi neko hranu donosi. Isto je i za Bajram. I tada volim da dočekam drage ljude. Na mom bajramskom meniju obavezno su pita, bamija, baklava i neke dolmice, a poseban ugođaj pravim za unuke, ništa mi za njih nije teško. „Bajram-banka“ je kruna Bajrama. Kada sam ja bila dijete, za „bajram-banku“ nisu davane velike cifre, nego sitno, ali u naše vrijeme to je bilo veliko. Bila je velika i bombona ili čokolada. Danas se tome više djeca ne raduju, iako se na tim malim stvarima učimo poštovanju tradicije, ramazana, da bismo bili nagrađeni za Bajram.
Zapjevate li unucima za Bajram?
– Da, kako da ne. Ima jedna izreka: „Ne pada iver daleko od klade“. Imam dvije kćerke i obje su rođene s darom za pjevanje. Kćerka Mensura je u tim vodama, završila je tu akademiju i to radi. Naravno, i njena djeca su sve to naslijedila, tako da je oboje Mensurine djece muzički nadareno. Moja unuka Emina već ima mnogo snimljenih pjesama, ona to voli, uči s mamom i ponekad sa mnom. Kada mi dođe, posebno voli da se okiti mojim nakitom.
Razgovarala: Aldina Zaimović
Kompletan intervju čitajte u aktuelnom broju magazina AZRA.
