Intervju

Alen Islamović: Kako se Mujo osjeća u Austriji na baušteli, tako i ja u Hrvatskoj 

Alena Islamovića, dobro poznato regionalno ime koje je na muzičkoj sceni ostavilo neizbrisiv trag, zatekli smo u rodnom Bihaću. Čini se, nikada iskrenije i nadahnutije nije odgovarao na pitanja. Tako ta „Azru“ otkriva gdje se osjeća najsretnije, koliko njegovi unuci vole muziku „Bijelog dugmeta“ i „Divljih jagoda“, kako se u njihovoj kući slave Božić i Bajram. Nedavno je izjavio da je za njega ramazan mir, odricanje od loših stvari, te istakao da bi čovjek to vrijeme trebao iskoristiti da preispita sebe i svoju psihu. 

 

Koje su najljepše slike iz djetinjstva kada se sjetite bajramskih praznika?

– Moji rahmetli roditelji nikada nisu na nas djecu vršili pritisak da moramo postiti ili ići u džamiju. Nas je bilo u porodici tri brata i sestra. Bajram je bio praznik okupljanja porodice na zajedničkom ručku i cijelog bismo dana svi uživali u ukusnim jelima, kolačima. Naša druženja trajala su do kasno u noć. Moja ulica, u kojoj sam proveo djetinjstvo pored rijeke Une, bila je šarena od nacionalnosti. Svaka druga kuća je bila pravoslavna ili katolička. Imali smo i stare porodice židovskog porijekla, a u blizini je i staro židovsko groblje. Svi smo poštovali praznike između sebe, živjeli bez mržnje i ljubomore. Moja bi mama predvečer pozvala komšije na kafu i na slatko, da li bi to bila hurmašica ili baklava, ali su se komšije vrlo rado odazivale pozivu. 

 

Kakvi su Vaši običaji za Bajram, jeste li ljubili ocu ruku? Kako se porodica generalno priprema za ovaj praznik?

– Mene je mama nagovarala, pošto sam bio najmlađi, da ocu poljubim ruku, jer sam dobijao za to i nešto novca, a od viška dinara niko nije bježao, to je bio novac za sladoled u školi ili neki sendvič.

 

Šta najviše volite raditi za Bajram?

– Volim svirati, pjevati, družiti se s dragim ljudima koji mi nešto znače u životu, kuhati im moje specijalitete, a najdraže mi je kad to radim u Bihaću, jer moje dvorište pruža sve te mogućnosti. U Zagrebu ako sam, tamo okupim porodicu i zajedno odemo na lijep ručak, tada posjećujemo najljepši restoran u Hrvatskoj imena „Sofra“ u Green Gold centru, gdje je miris Bosne i Hercegovine svakodnevno prisutan. Taj restoran vode moji zet, kćerka Una i prija Mediha. Svi se skupimo i uživamo u najljepšim jelima, sogan dolmama, pitama, roštilju, begovim čorbama, pravim burecima, sarmama, baklavama, japracima, janjetini.

Osjeti li se u Zagrebu duh Bajrama?

– U Zagrebu ko traži taj duh, dobit će ga. Ja ga imam u spomenutom restoranu, a najbitiniji su mi porodica i uži krug prijatelja koji misle dobro, a one koji me gledaju kroz prste ne registriram. Moje su kćerke rođene tamo, ali sebe tamo smatram kao na privremenom radu, takav osjećaj je i dan-danas, plati državi obavezne poreze i ne petljaj se u njihovu svakodnevicu. Kako se Mujo osjeća u Austriji na baušteli, tako i ja u Hrvatskoj. Svjestan sam svog prezimena i znam da to nekima para uši, al’, Bože moj, ne kanim ga mijenjati, s njim sam postigao sve u životu i očuvao svoju porodicu. Imam svoj mir. Ja se vraćam Bihaću već 15 godina i danas ste me uhvatili u Bihaću. Napravio sam lijepu kuću za cijelu porodicu, svako ima svoj sprat, dva zeta, moji unuci i ljepota prirode koju mi niko ne može oduzeti, moji ljudi, moja sloboda, moj način govora i izražavanja tu nikom ne smetaju i tu sam na svom i u svom. Sitno do penzije pa ćemo uživati.

 

Za razliku od ostalih porodica Vi ste bogatiji za još jedan praznik, zahvaljujući supruzi Marijani, pa slavite i Božić. Koliko je Vašoj djeci to bilo zanimljivo dok su odrastali, pa i Vama generalno?  

 

– Moja supruga to organizira tako dobro da mi stane pamet od uživanja u jelima i i dočekivanja gostiju. Moja djeca vole sve slaviti, jer znaju da dido tad dijeli pare u eurima, pa bio to Božić ili Bajram. Pokloni su bili bitni. Moje kćerke nikad nisu zaboravile i meni i svojoj majci čestitati praznike. One su najbogatije cure na Balkanu, jer slave i katoličke i muslimanske vjerske praznike.

Kako najljepše provodite vrijeme u Bihaću, radite li na farmi? 

– Moja farma je moj mir poslije dugih turneja i koncerata. Stabla lješnjaka su moja djeca kojima pružam iskrenu ljubav. Radiholičar sam i kad ne bude estrade, ja ću nešto raditi, stvarati i doprinositi. Baviti se turizmom u Bihaću, sušiti voće i povrće s našeg podneblja. Bihaćku šljivu, grožđe, jabuku, krušku, smokvu, peći rakiju na starinski način, kako su je pravili Krajšnici 1800. godine, koristeći vodu iz Une.

Kompletan intervju čitajte u aktuelnom broju magazina Azra. 

Pratite nas na društvenim mrežama