Maid Hećimović jedan je od muzičara koje publika u Regionu podjednako uvažava. Karijera mu je krenula uzlaznom putanjom još od prvog pojavljivanja na takmičenju „Zvijezda možeš biti ti“, a buknula kada se pojavio kao takmičar u regionalnom muzičkom showu „X faktor Adria“. Hećimović tu nije stao nego je nastavio raditi na kvalitetnim pjesmama, bez skandala, što u današnje vrijeme nije često. Nizao je odlične pjesme, a uz njih je i svojom harizmom, izgledom i energičnošću, privlačio sve brojniju publiku. Kao i sve, i Maidove poslove prekinula je pandemija Corona virusa.
– Iskreno, prekinula me je u jeku nastupa po cijeloj državi, a i privatno nas je omela, jer smo planirali na more. Ipak smo stigli skoknuti do našeg Neuma. Inače, planovi su mi da uradim nekoliko covera, a bit će to pjesme koje su totalno zaboravljene. Kao što sam svojevremeno iz zaborava izvukao “Odiseju” i još neke stare divne pjesme – najavljuje u razgovoru za „Azru“ Maid, koji je prije šest mjeseci sa suprugom Ajlom stekao sina Riyada.
Nedavno ste postali roditelji, koliko Vas je roditeljstvo promijenilo?
– Ajla i ja uživamo u svakom momentu sinovog odrastanja, upijamo svaki pokret, svaki osmijeh, svaki pogled… Iako sam oduvijek bio osjećajna osoba, s dolaskom Rayana postao sam, čini mi se, još osjećajniji. Ne postoji ništa na svijetu što mi je preče od nekih njegovih potreba. Biti otac je najljepša uloga na svijetu.
Koliko ste o roditeljstvu naučili od svojih roditelja?
– Mnogo. Kako biti i roditelj, ali i prijatelj, jer linija je tanka. Potrebno je da roditelji imaju autoritet, ali i da budu rame za plakanje. Takav odnos želim i sa svojim sinom.
Držite li se i vi kao mnogi roditelji devize „spavaj kad i beba spava“?
– Naša beba nikad ne spava, osim u kolicima, a tad je nemoguće da mi spavamo. Malo se šalim, ali generalno Rayan nije neka spavalica i kada spava želi da je uz nas dvoje. Često se budi, ali smo mi navikli na to. Uživamo čak i u tome. Ima dana kad sve to teško padne, ali većinom se uz njega budimo s najvećim osmijehom. Sve bude i prođe, djeca prebrzo rastu i treba uživati u svakom trenutku.
Kako su vaše porodice reagirale na dolazak novog člana porodice, i jesu li već sada bebu razmazili?
– Svi ga prosto obožavaju i imamo “problem” kome će prvo ići da li Ajlinim ili mojima! Uvijek neko nije zadovoljan tajmingom koji dobije sa njim. Mi nastojimo udovoljiti svima. Sreća pa je on takav da hoće svakome. Želimo da naše dijete mnogo vremena provodi s djedovima, majkom, bakom, tetkama, amidžama i svom ostalom rodbinom i prijateljima. Rodbinske i prijateljske veze su mi veoma bitne u životu i volio bih da i moj sin naslijedi to od mene.
Gdje biste voljeli odgajati dijete?
– Mi živimo u Brčkom, ali smo stalno na relaciji Brčko-Orašje, jer su nam tamo porodice, a i to je jednostavno naš grad u kojem smo proveli najljepše trenutke u životu! Rayan će rasti, kako stvari stoje, u ta dva grada, ali gdje god da živimo odgoj ostaje isti i to nosiš sa sobom.
Tokom pandemije i zatvaranja u naše domove, u kojim stvarima ste postali bliži kao porodica?
– Supruga i ja, a sad i naš sinčić, oduvijek smo provodili mnogo vremena zajedno i zaista smo povezani. Dolaskom djeteta ta veza se jos više učvrstila. Corona je stigla nekako zajedno s tim pa joj se može pripisati da nas je uz Rayana dodatno učvrstila. Mi smo stabilne ličnosti i imamo jaku ljubav, pa na nas pandemija ne moze utjecati ni u kojem smislu, naročito ne negativnom.
Kako izdržavate bez nastupa i publike za vrijeme izolacije?
– Ovo vrijeme sam posvetio porodici, pa mi ništa nije teško palo, naročito prvih mjesec i po. Sad sam se već uželio nastupa i publike. Iako sam svake noći održavao koncerte sinu Rayanu, jer jedino tako hoće da spava.
Gdje, inače, najradije nastupate u Regiji? Ima li neki grad posebno mjesto u Vašem srcu?
– Volim prostor cijele bivše Jugoslavije. Svi smo mi sličan narod i radujem se nastupima u svim balkanskim gradovima! Osim moje Bosne i Hercegovine, u jednom periodu sam najviše nastupa imao u Makedoniji i prošpartao sam je cijelu. U moru nastupa ostat će mi zauvijek u sjećanju onaj u Prilepu na Pivo Festu pred 150.000 ljudi! To je bilo nešto spektakularno i sretan sam da sam to doživio. Naravno, svaki nastup u mom Orašju za mene je doživljaj.
Je li bilo trenutaka kad Vam se činilo da ćete postati nešto drugo, a ne pjevač? Šta ste sve radili? Je li bilo neobičnih epizoda tokom formativnih godina?
– Mislim da sam se rodio s mišlju da trebam pjevati. Ne sjećam se trenutka kad sam odlučio da ću postati pjevač. To znam oduvijek. Iako sam završio medicinsku školu, jednostavno sam znao da to neće biti moje primarno zanimanje. Oduvijek sam pjevao, nekad za raju, a sad za pare (smijeh). Mada sam prve zaradio tokom stažiranja u Domu zdravlja u bolnici u Orašju! Ono što je bilo neobično za mene to je da sam radio ankete za razne firme neko vrijeme, bilo je to ludo iskustvo, ali se zaradio solidan džeparac tokom studiranja.
Kakvo je bilo Vaše odrstanje? Je li bilo bezbrižno ili Vam se čini da današnja djeca imaju veći privilegij u vezi sa slobodom i nekim afinitetima?
– Imao sam predivno djetinjstvo bez obzira što je jedan dio njega obilježilo ratno stanje. Svakome bih poželio da uživa u odrastanju onako kako smo moji prijatelji i ja uživali. Po cijeli dan smo se napolju igrali limuna i narandže, ganje, žmirke, odbojke… ma svega što možete, a i ne možete zamisliti! Bio sam nestašno dijete i zadavao sam mnogima glavobolje. Današnja djeca previše vremena provode u kući i džaba im sva sloboda svijeta kad je ne iskorištavaju.
Jesu li Vaši roditelji roditelji bili strogi?
– Moji roditelji su bili taman kako trebaju biti. Davali su mi slobodu i vjetar u leđa za sve moje afinitete, a opet znao sam dobiti i batine kad zaslužim! Kako već rekoh, bio sam nestašan. S druge strane, vjerovali su mi i nisam imao problem da im bilo šta ispričam. Uglavnom se sve završavalo razgovorom.
Kakvo je bilo Orašje u osamdesetima i devedesetima? Kako pamtite to razdoblje?
– Orašje je u svim razdobljima, pa čak i u tom ratnom, tokom devedesetih bilo najpitomiji i najdivniji grad na svijetu, naravno rat je sam po sebi grozan, ali smo se mi nekako dobro držali u svom tom ludilu! Osamdesetih je o bilo bajkovito. Mnogo nacija, mnogo ljubavi, muzike i smijeha. Rat je ostavio svoje posljedice, ali ipak smo koliko-toliko zadržali tu neku toplinu i dan-danas. Ko god je ikad došao u moj grad, sa zadovoljstvom se opet vraćao. Skoro su mi bili neki prijatelji u gostima i rekli su mi da takvu dobrodošlicu nisu nikad vidjeli. Pri tome ne mislim na sebe nego na sve građane koje su usput sretali. Orašje je zaista prekrasno, a naročito ljeti. Imamo svoju najljepšu rijeku Savu i najzelenije šetalište Naspu. Dođite i uvjerite se.
NE ŽIVI SE OD NARODA, ALI SE ŽIVI S NARODOM
Čije savjete najviše cijenite?
– Savjete svoje rahmetli mame, svog tate, majke Hasije, supruge, sestre, brata, ali i svih pravih prijatelja i članova familije! Vjerujem ljudima, mnogima s razlogom! Ponekad se čovjek zbog te osobine može opeći, ali ne marim, i naivnost te nečemu nauči. Ne volim ljude koje ne zanima ničije mišljenje, to mi je totalno nadobudno! Ne živi se od naroda, ali se živi s narodom! Treba se naći negdje između ovih dviju izreka.
NE MOŽE SVAKOG DANA SVE BITI MED I MLIJEKO U BRAKU
Vi ste u sretnom braku, što danas i nije tako čest slučaj. Kako gledate na brak i šta mislite zašto se toliko njih raspada?
– Brak bi za mene trebao biti oaza mira i utočište! Trebalo bi da brak bude spoj dvoje ljudi koji se vole, podržavaju i koji se razumiju! Nasilje u bilo kojem smislu se ne treba trpjeti, a ne razumijem ni brakove iz interesa, to mi je strašno! Brakovi se raspadaju iz mnogo različitih stvari, ali mislim da je glavna nepoštovanje. Kao što sam već rekao, nasilje bilo kojeg vida ne treba trpjeti, ali mi se ne sviđa ni ovaj novi sistem kad se ljudi rastaju radi gluposti i sitnica. Pa ne može baš svakog dana sve biti med i mlijeko i ne može se dvoje ljudi baš u svemu sto posto slagati, nekada čovjek nije ni sam sa sobom načisto, a pogotovo s nekim drugim! Neke stvari treba pokušati promijeniti kod partnera, a s nekim bezbolnim se treba i pomiriti, na kraju, nekoga smo i zavoljeli baš takvog kakav jeste, zar ne? Na pitanje da li očekujemo više od partnera, mogu samo reći da ne možemo očekivati mnogo, ako mnogo ne dajemo. Sve po zasluzi. Onda kad se previše daješ, a malo dobijaš, treba da se zapitaš, ali generalno trebamo biti realni i prema sebi samima. Ponekad se preispitati da li i mi u nečemu griješimo, a ne odmah dizati galamu! Ma složena je to tema i svaki brak je jedinstven za sebe, tako da je zaista teško dati neki univerzalni odgovor! Sretno svima i pamet u glavu.