Bisera Turković za “Azru” govori o majci Katarini, ocu Muharemu, baki Blanki, djedu Mehmedaliji

Piše: Mirela Kukan

Moja majka Katarina rođena je 1930. u dvorcu, djed Mehmedalija prije 111 godina otplovio je u SAD. Prema njegovoj priči, bio je vlasnik farme pilića u Pensilvaniji. Očev djed imao je 32 sina i dvije kćerke od četiri žene. Prva sam glavna i odgovorna urednica TV “Hayat”, koji je počeo emitovati program mojim obraćanjem gledaocima 24. februara 1992. godine.Volim elegantne stvari s decentnim nakitom, broševe, umjetničke slike, kristale, marame, šešire

 

Razgovarala: Mirela Kukan /Foto: Privatni album

 

Iznimno zanimljiva, gotovo filmska je priča o ministrici vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Biseri Turković. Intervju o njoj privatno, porodici, modi, umjetnosti, svemu, osim o politici, na novinarsko zadovoljstvo bilo je vrlo lako i brzo dogovoriti (rijetko je to slučaj s bh. političkim ličnostima). Podjednako zadovoljstvo donijeli su i odgovori prepuni neočekivanih detalja o aktuelnoj šefici bh. diplomatije čija biografija je i impresivna i neobična.

Ekskluzivno, ministrica Bisera Turković otkriva detalje o sebi od djetinjstva – o svojoj porodici: majci Katarini rođenoj u dvorcu, ocu Muharemu, baki Blanki, djedu Mehmedaliji, jednom od prvih Bošnjaka koji je prije 111 godina brodom iz Rijeke stigao u Ameriku… – do uspomena -kolekcionarstva, naslijeđenih šešira i broševa od nane i none. Dugogodišnja diplomatkinja ponosno čuva stare fotografije, a dio njih rado je podijelila s čitateljima “Azre”.

Majka i otac ministrice Turković: Katarina Kraus i Muharem Rešić

Njen bogat diplomatski put manje-više je poznat, biografski dostupan na internetskim pretraživačima. Kruna profesionalne karijere svakako joj je ambasadorska pozicija u Sjedinjenim Američkim Državama od 2005. do 2009., no ono što mnogi ne znaju jeste da su počeci njenog rada bili u novinarstvu. U Australiji je vodila radijski program, a u Sarajevu bila prva glavna i odgovorna urednica Televizije “Hayat”. Javnosti još nepoznatiji detalji o Turković odnose se na njeno porijeklo.

 

Rođeni ste 1954. godine u Sisku. Otkud u Hrvatskoj ili, bolje možda pitati, otkud u BiH i Sarajevu?

-Moja majka Katarina Kraus rođena je u dvorcu Januševacnadomak Zagreba 21. maja 1930. Dvadeset i nešto godina kasnije upoznala je mog oca Muharema Rešića na putu vozom iz Osijeka za Zagreb, gdje je on bio na školovanju. A, kada je riječ o porodici moga oca, on mi je pričao kako je njegov djeda imao 32 sina i dvije kćerke od četiri žene.  Jedan od tih sinova, moj djed Mehmedalija bio je jedan od prvih Bošnjaka koji su 21. marta 1909. godine brodom “Panonija” iz Rijeke (Fiume) stigli u SAD. Imao je 29 godina.Na Eliis Islandu, gdje su evidentirani migranti u SAD, njegov rekord se vodi pod brojem10154506000.

Baka Bisere Turković zvala se Blanka Korez: Na vjenčanju sa Stefanom Krausom prije stotinu godina

U toku moga rada u SAD-u, kao ambasadora BiH, uz ljubaznu pomoć State departmenta dobila sam podatke o radu moga djeda u Harmar Mine, Allegheny Co., u Pensilvaniji, njegovu američku vojnu knjižicu iz Prvog svjetskog rata, kao i popis stanovništva Pensilvanije iz 1910. godine u kome je registrovan.  Dodatne podatke o njemu pronašli smou knjizi Muharema Zulfića “100 godina Bošnjaka u Čikagu” u kojoj je navedeno da je 1915. u Wilpernu, u Pensilvaniji, bio jedan od 68 osnivača bosanskog udruženja “Džemijetul Hajrije”. Prema njegovoj priči, bio je vlasnik farme pilića u Pensilvaniji. Bio je prisutan i u Chicagu 1923. godine na skupu udruženja “Džemijetul Hajrije”.

Djed se vratio u Prijedor 1926.godine, kupio nekoliko kuća, koje je iznajmio,te se oženio Bahtom Mušić, mojom nanom. Nanina porodica je poslije seobe iz Užica u Srbiji našla utočište u mjestu Bosanska Kostajnica na granici s Hrvatskom. Dijelu Kostajnice gdje su živjeli dali su naziv Užice, da ih podsjeća na grad u Srbiji koji su prisilno napustili. Djed je ostao upamćen po stranim novinama koje su redovno pristizale na njegovu adresu i okupljanjima mještana koji su dolazili da saznaju šta piše u svjetskoj štampi i šta se priča na stranim radijskim programima. Govorio je pet stranih jezika i bio je izvor informacija o događanjima u svijetu.

Dedo Mehmedalija Rešić, u prvom redu, prvi s lijeva 1923. godine u Čikagu

Djetinjstvo sam provela između Zagreba i Bosanske Kostajnice. Moji roditelji suse razveli kad sam bila vrlo mala i majka je život nastavila u Australiji. Živjela sam s očevom majkom do polaskau  školu, a potom s ocem u Zagrebu, uz redovno posjećivanje bake Blanke i povremene odlaske u Australiju u posjetu majci. Udala sam se 1973.godina u Sarajevo, gdje završavam pravni fakultet i tu živim do mog konačnog preseljenja u Australiju, 1984.godine.

 

Vaša diplomatska karijera sežeodone u Mađarskoj i Hrvatskoj u vremenu agresije na BiH, preko Belgije i Luxemburga, Sjedinjenih Američkih Država, Meksika i Brazila, Austrije (OSCE, UN) u poslijeratnom periodu, do posljednje ambasadorske pozicije u Državi Katar. Gdje je bilo najteže ili najlakše raditi i zašto?

-Sjedinjene Američke Države su kruna karijere za svakog ambasadora. To je mjesto gdje se osjeća posebna energija i političko ozračje kome ne možete odoljeti. Nemoguće je nezavoljeti Washington jednom kada se u njemu nađete.Imponira da ste u centru svjetske političke moći i da možete da utječete na tokove događanja, makar i prividno. Ljudi su jednostavni, pristupačni i direktni. Komunikacija se lako ostvaruje. Vrlo brzo postajete dio te raznolikosti koju nudi Amerika. Ne osjećate se strancem.Amerika postaje i za vas zemlja koja vam pruža jednake mogućnosti.

Brod “Pannonia” s kojim je Mehmedalija Rešić, djed Bisere Turković stigao u Ameriku 1909. godine

No, moja zadnja destinacija Katar mi je donijela posebno zadovoljstvo i mir u duši.Svi oni ideali koji su meni bliski i na privatnom i na društvenom planu su prisutni u Kataru. Porodica i porodični život su vrlo značajni, prijateljstva i iskrenost se njeguju, poštovanje i sigurnost su utkani u sve pore života.Uz puno poštovanje tradicije, zemlja je okrenuta nauci i budućnosti. Ostvarili su jedan gotovo nemoguće ostvariv spoj. Ostali su to što su uvijek bili i vjerski i kulturološki, a u isto vrijeme sigurno gaze u budućnost.

S bivšim američkim predsjednikom Georgom W. Bushom

Poznato je i da ste vodili Centar za sigurnosne studije Bosne i Hercegovine, docentica ste, predavač međunarodnih odnosa na dodiplomskim i postdiplomskim studijima, predavali ste i na Philip institutu za tehnologiju u Melbourneu, u Australiji. Je li lakše biti profesorica, ambasadorica, ministrica, ili pak, supruga, majka, domaćica?

-Neke od ovih uloga su kompatibilne.Biti supruga znači imati iskrenog druga s kojim dijelite brige, poslove, planove, toplinu doma, emocije…Biti majka, za mene, znači biti počašćen posebnom ljubavlju koju i daješ i primaš, to je Božiji dar i nagrada da se učestvuje u odgajanju i formiranju jednog novog stvorenja. Biti domaćica, uz tim koji pomaže i vrednuje napore, jeste rekreativna aktivnost.

S bivšim američkim potpredsjednikom Joe Bidenom

Da, tačno je, 2000. godine, po isteku mandata ministra za evropske integracije, osnovala sam Centar za sigurnosne studije i okupila u njemu nekoliko svojih saradnika i studenata kojima sam bila profesor na Fakultetu kriminalističkih nauka.  Predavala sam na raznim univerzitetima od Australije, preko Webstera do sarajevske Kriminalistike i JUS-a, da ne spominjem mnoge univerzitete na kojima sam gostovala. Veselim se mogućnostida prenosim znanje na mlađe  generacije. Družeći se s mladima osjećate se mlađe. Biti ambasadorica i biti ministrica značajno se razlikuje u odnosu na krug ljudi u kome se krećete, dinamiku posla koji obavljate, nivo odgovornosti, nivo energije koji se ulaže, na rezultate koji se od vas očekuju. Ambasadorski posao je mnogo mirniji, elitniji, mnogo bolje plaćen…

Protokol u Luxemburg) zahtjeva da se prilikom posjete vladaru pokrije glava, da se ima duža suknja i rukavice

Ono što je manje u javnosti poznato jeste da ste bili glavna i odgovorna urednica “Hayat” televizije u  Sarajevu. Otkud u novinarskim vodama?

-Poslije preseljenja u Australiju od 1985. godineu Melbourneu sam vodila radijski program jugoslavenskih Muslimana, koji je bio izvor informacija o političkim zbivanjim u Bosni i Hercegovini.Uoči ratavratila sam se u Bosnu i Hercegovinu.Po mom povratku iz Australije radila sam na pripremi i pokretanju TV “Hayat” i bila prvi glavni i odgovorni urednik te televizije. U produkciju smo krenuli s limitiranim sredstvima i opremom. Prvu kancelariju smo dobili u Općini Stari Grad. TV “Hayat” je počeo emitovati program mojim obraćanjem  gledaocima 24. februara 1992. godine.

Od koga je naslijedila kolekciju šešira, zašto voli broševe, marame… čitajte u aktuelnom izdanju magazina “Azra”

 

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti