Nakon toliko godina rada na televiziji i danas imam pozitivnu tremu prije negoli se upali crvena lampica na kameri. Jednostavno, to je tako. Vrlo sam odgovoran i temeljit u svome poslu i drugačije ne znam. Priprema je ono što gledaoci prepoznaju i poštuju
Foto: Nikola Blagojević/Studio Spektroom
Definitivno jedan od zaštitnih znakova bosanskohercegovačkih televizijskih stanica je novinar i voditelj Aleksandar Hršum. Krenemo li u bilo koji grad BiH, u svakom domaćinstvu će ga se sjetiti barem po jednoj emisiji. Aleksandar je dvadeset godina bio voditelj jedne od najzanimljivijih emisija na našim prostorima “Zabranjeni forum”, gdje je mnoge ugostio i otvoreno pričao o gorućim problemima bh. društva. Prošle godine odlučio je da se povuče u mirnije vode, ali ništa manje odgovorne i atraktivne. Prihvatio je ponudu “Nove BH” i postao voditelj Dnevnika. U velikom intervjuu za “Azru” pričali smo o karijeri i ambicijama koje su ga vodile na samom početku, prijateljstvima i pandemiji, privatnosti, jutarnjim ritualima i planovima za budućnost. Hršum je odgovarao s mnogo duha, te je na početku razgovora istakao da se on i televizija mnoge vole i da je ta ljubav počela kada je imao samo deset godina.
– Duga ljubav, skoro 30 godina profesionalnog angažmana. Još s deset sam upoznao “šarenu kutiju“ zvanu televizija uz pomoć Vesne Andree Zaimović i emisije SA3+ČI+ĆI, bila je to ljubav na prvi pogled, a tako je i danas. Sada mogu reći da je televizija nešto što je obilježilo moju profesionalnu karijeru i da se sutra prestanem baviti ovim poslom, bit će: “Eno Hršuma s televizije”… Jednostavno, to je tako život uredio. Zato sam trenutno u fazi pisanja kratkih priča o televiziji i za trideset godina karijere ću predstaviti knjigu kratkih priča naziva “Eno Hršuma na televiziji”. Želja mi je ostaviti pisani trag o onome šta sam sve radio i koga sam sve upoznao – gdje sam sve bio kao televizijski novinar. Za mene u ovom poslu jedini zakon su gledaoci, jer oni su prepoznali Aleksandra Hršuma kao takvog i beskrajno sam im zahvalan. Stalno sam učio i učim o televiziji, poštovao starije kolege i njihovo iskustvo, pitao i bio često dosadan s pitanjima. Godine rada dale su mi iskustvo koje danas imam i mogućnost da budem edukator o televiziji.
Kad ste naučili da makijavelistička maksima “cilj opravdava sredstvo” ne pije vodu u poslu?
– Čitao sam Makijavelijevog “Vladara” i prepoznao mnogo toga čime smo i danas okruženi i s čim se kao društvo borimo. Rečenica koju sam upamtio čitajući jeste: “Prvi metod za procjenjivanje inteligencije vladara jeste posmatranje ljudi kojima se okružio”. I baš to koristim kada sagledavam ne samo “naše” vladare, već i ljude oko sebe. Samo u jednom trenutku bavljenja ovim poslom shvatih da cilj ne opravdava sredstvo, već samo požrtvovan rad i vjera u ono što radite i za koga radite. Jedino profesionalnost u poslu od vas može da napravi profesionalca.
Kakva je sudbina novinarstva, televizije, koliko je danas uopće teško doći do prave priče, koliko ljudi uopće žele otvoreno govoriti?
– Brzina vremena, tehnologija (dinamika svega oko nas) ubrzala je i televiziju i dala joj novi izgled. Ne znam kakva je sudbina “šarene kutije”, ali znam da svaki novi dan donosi nešto novo u ovome poslu. Biti novinar u našem okruženju je izuzetno teško i žao mi je što kolege nemaju ono što zaslužuju, bolje plate, bolje uslove za rad. Svaki put kada pročitam da je napadnut novinar prođe me jeza, jer znam da je taj novinar dao sve od sebe da bude u službi profesije, ali i okruženje se mijenja – sve se mijenja. Srećan sam što danas radim sa izuzetno mladim i profesionalnim timom kolega novinara-reportera u pripremi Dnevnika Newsmax Adria BiH u programu Nove BH. Vidim da odlično komuniciraju s građanima BiH, pažljivi su slušaoci svakodnevice, traže informaciju više, donose uvijek dvije strane priče i slave novinarstvo kao profesiju. Svakodnevno se trudimo da budemo glas bh. građana, izvještavamo objektivno, nepristrasno i pouzdano. Ono što mi se, također, dopada jeste timski duh koji traži televizija, a to Nova BH definitivno ima. Dok sam radio “Zabranjeni forum”, stalno sam osluškivao ljude oko sebe, razgovarao s njima i pitao šta ih to interesuje, a da može biti tema za razgovor pred TV kamerama. Sve je u životu stvar pristupa koji nosite u sebi. Niko ne voli nadobudnost, aroganciju, a posebno gledaoci. Nikada nisam dozvolio sebi da ne kažem kako iza svega stoji tim ljudi koji su radili na pripremi i realizaciji emisije. Poštujem svoje saradnike i profesionalno se odnosim prema njima.
Nedostaje li Vam forma emisije kao što je bio “Zabranjeni forum”?
– Lagao bih ako bih rekao da mi ne nedostaje format koji je obilježio moju profesionalnu karijeru. Generacije su odrasle uz tu emisiju i ona je obilježila jedan turbulentan period u našoj zemlji. Srećan sam što sam je uspio dvadeset godina održati, sa svojim timom, dijalošku emisiju, a dijalog je ono što nam i u ovom trenutku u BiH najviše nedostaje.
Biste li se Vi ikada tako ogoljeli pred ljudima kao gosti koji su dolazili u Vaše emisije?
– Šta znači ogoljeti se u vremenu u kojem živimo, kada je svako od nas medij za sebe kroz svoje profile na društvenim mrežama. Sve je već odavno ogoljeno. Mi se non-stop predstavljamo svojim komentarima, fotografijama ko smo i kakve energije nosimo. Nikada nisam imao problem razgovarati o bilo kojoj temi, ali je moj pristup temeljit. Priprema za bilo koju emisiju koju sam radio trajala je danima, jer nikada sebi neću dozvoliti da uđem u studio nepripremljen za sagovornika koji je svoje dragocjeno vrijeme ustupio za određenu emisiju. Vrijeme treba da naučimo poštovati, kako svoje, tako i našeg sagovornika. Svakodnevica je ogoljena i tu nema povratka, a mi smo je uz pomoć tehnologije doveli do apsurda. Ušli smo u novu eru komunikacije, prihvatili da budemo asocijalni i odvojeni jedni od drugih.
Kako se snalazite danas u ulozi voditelja, kako ste se navikli na tu promjenu?
– Zadovoljan sam kako to izgleda u krajnjem finalu prema gledaocima. Upoznao sam divnu osobu Aminu Hodžić, moju partnericu u Dnevniku, s kojom sam postao prijatelj. Energije su nam se poklopile, a to je od izuzetne važnosti za posao ako ga radite u partnerstvu s nekim. Na samom početku sam imao „strah“ od famoznog promptera s kojeg čitaš informacije, ali eto i to sam naučio u ovim godinama, radi moje velike ljubavi zvane televizija.
Koja osoba Vas je u životu najviše inspirirala pa i promijenila neke Vaše poglede na život?
– Moja pokojna majka je moja najveća životna inspiracija. Već trinaest godina nemam nekoga koga mogu zvati majkom i to je nešto što pričinjava bol, ali morate ići dalje. Vjerujem da meni moja mama i danas svakoga dana pomaže da budem bolji i da budem zahvalan za svaki dan svoga života. Smrt majke me promijenila i nikada se nisam oporavio od toga. Moja mama je bila veliki borac, surovo iskrena ženska figura koja me naučila da svaki čovjek ima nešto dobro u sebi, te, i ako ti je neprijatelj, sigurno ima dobro, ali možda ti nisi prepoznao to dobro u drugom čovjeku ili on u tebi. Porodica mi je broj jedan u životu, jer iz tog jezgra sam krenuo dalje u život i ponosim se svojim ocem i bratom, koji mi i danas daju punu podršku u svemu što profesionalno radim. Čuvajte svoje roditelje, volite ih i provodite što više vremena s njima, jer oni jesu jedini i pravi prijatelji koje, kada izgubite, shvatite šta ste imali.
Profesionalno se divim Bruni Vespi, čovjeku koji uređuje i vodi dijalošku emisiju “Porta a Porta” na Rai Uno od 1996. godine i koji savršeno plovi kao urednik i prezenter u svojim emisijama. Emisiju i danas možete gledati, iako Bruno ima 76 godina života. Volim italijanske medije, njihove TV emisije, njihov stil, jednostavno volim Italiju, ali i Veliku Britaniju.
Poznati ste kao posve iskrena osoba. Jeste li se ikada „ugrizli“ za jezik?
– Samo budi iskren i pravedan, to mi je non-stop ponavljala pokojna mama. Shvatio sam da ljudi ne vole iskrene, od njih bježe, ali shvatiš da ti baš takvi i nisu potrebni u životu, ali ni ti njima. Surovo sam realan i ne dozvoljavam da mi bilo ko lažno uzima vrijeme. Stvari, ljudi i događaji kod mene imaju ime i prezime, nazvani su onakvim kakvi i jesu, dopadalo se to nekome ili ne. Sada, u ovim godinama, kada se nađem u situacijama u kojima se ljudi pretvaraju, samo okrenem pravac svoga kretanja i vratim se u svoj mir. Ponekad se „ugrizem za jezik”, jer ne vrijedi ljudima davati nekada pojašnjenja. Svrha je negdje izgubljena u brzini vremena koje ih troši surovo brzo. Ako vjeruješ u nešto, makar bio sam na ovom svijetu, ostani sam i vjeruj do kraja, a na kraju je uvijek dobro, ako nije dobro, onda nije još kraj.
Kompletan intervju čitajte u aktuelnom izdanju magazina “Azra”
