Dugo sam se borila da ne budem umjetnica, aliumjetnost je mene izabrala i odredila. Da sam albatros, davno bih otišla i posjetila opet Australiju, jer tamo sam se razvila i kulturno oblikovala
Razgovarala: Mihneta Stupac-Avdić /Foto: Sead Šašivarević i Privatni album
Nakon razvoda roditelja, djetinjstvo Alise Teletović nije bilo ni bezbrižno ni radosno. Kao odraz stanja duha tada 11-godišnjakinja počela je slikati. Danas ova savremena slikarica i grafička dizajnerica iza sebe ima bogatu višedecenijsku karijeru, a izlagala je širom svijeta i BiH.
– Te prve slike jedanaestogodišnje Alise vidio je jedan poznati slikar, koji ih je izdvojio za takmičenje. Dobila sam dvije nagrade. Zatim sam s 15 godina imala prvu samostalnu izložbu u Mostaru kao najmlađa slikarica tog vremena. Imala sam i 50 velikih radova i svi su bili slikani stilom apstrakcije. Da budem iskrena, dugo sam se borila da ne budem umjetnica, ali umjetnost je mene izabrala i odredila, tako da sam, radeći sve drugo, na kraju shvatila da se trebam prepustiti i primiti taj dar kao blagoslov. Pošto je moja mama čuvala tri velike i nekoliko malih slika iz te 1988. godine s izložbe, ja te slike sad imam i veoma su mi drage. I dalje su snažne, ispred vremena – kaže Alisa na početku razgovora za naš magazin.
Nakon nekoliko godina napokon ste imali izložbu u Sarajevu. Šta je osnovna poruka i pouka ove izložbe?
– U Sarajevu sam posljednju izložbu imala 2014. godine, ali sam, u međuvremenu, izlagala u drugim bh. gradovima te u inozemstvu. Sada sam u Sarajevu i u Galeriji MAK Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH predstavila svoj posljednji ciklus “Dragi moj Bosanac i Hercegovac, probudi se”. To je rad o unutrašnjem dijalogu života i stanja koje vidim oko sebe,o onome što me boli i što bih željela da promijenim.
Želim da uvidimo ono što nam je urezano svakogdana kao naše ponašanje jednih prema drugima. Da se kaže naglas ono što jeste. Tek kad se suočimo sa stanjem možemo ga iscijeliti. A mi se odavno ne suočavamo sa stanjem i ne iscjeljujemo sebe. Mi smo atomska bomba koja čeka da eksplodira.
Veliki dio svog života proveli ste u Australiji.Kako je do toga došlo?
– Rođena sam u Banjoj Luci, ali od pete do 18. godineživjela sam u Mostaru. Kad sam napunila 18, morala sam se “skloniti” iz Mostara zbog ratnih okolnosti i tako me put vodio preko Čapljine, Splita, Zagreba, Klagenfurta, gdje sam bila izbjeglica devet mjeseci, do daleke Australije. Tamo sam živjela 17 godina, završila fakultet, upoznala supruga Adnana, udala se, rodila sinove Orhana i Aldina, izlagala svoje slike. U Australiji smo se selili mnogo puta zbog posla, tako da smo živjeli najduže u Melbourneu, zatim Roxby Downsu, Sydneyu, Perthu, Adelaideu, i tako seleći se i krećući iz početka, ja sam imala izložbe, slikala i radila u svim tim mjestima. Ona su me obogatila, misli i mojauvjerenja iz tog perioda su veoma zanimljiva i teže ka slobodi postojanja.
Teletović je u Galeriji MAK Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH predstavila svoj posljednji ciklus “Dragi moj Bosanac i Hercegovac, probudi se”
Po čemu pamtite život tamo, šta Vam najviše nedostaje? Jeste li ostali u kontaktu s tamošnjim prijateljima, odete li nekad u posjetu?
– U Australiji sam radila mnogo poslova, počinjući kao djevojka koja je došla u strani grad, na drugi kontinent, prvo sam čistila kuće, peglala, čuvala djecu, dok nisam stekla sigurnost u engleski jezik i mogućnost studiranja na fakultetu. Radila sam za novine/magazine kao grafička dizajnerica, u marketingu, tako se probijajući isnalazeći kroz život. Moj život tamo predstavlja vrlo lijepu uspomenu stvaranja drugog doma, postizanja životnih odluka i slatke borbe početaka. Konekcija s Australijom je duboka u meni, a jednom kad vam uđe u krv, ne možete je se riješiti. Nedostaju mi opuštenost ljudi, osmijesi i vjetar u leđa. Nedostaju mi širina i prostranstvo pustinje i Roxby Downs. Vrelina sunca i sjaj crvenog pijeska. Naš dom je svugdje gdje smo bili. Putovali smo i vidjeli mnogo gradova, ali bih sad sve to ponovila. Tad smo bili umorni, iscrpljeni i djeca su bila mala. Nismo baš mogli iskoristiti sve blagodati tamošnjeg života, jer smo se borili da opstanemo. Imamo mnogo prijatelja, s njima smo u kontaktu. Nisam se lično vraćala u Australiju od 2011. godine, jer nije bilo prilike. Daleko je, predaleko da odete na dva dana, tako da se morate odlučiti na mjesec, a za to vam trebaju sredstva i sve što ide uz to. Da sam ptica albatros, davno bih otišla i posjetila je opet.Imam želju da odem s djecom, ali kad će to biti, ne mogu reći.Ipak je Australija na kraju svijeta, tesamim time veoma drugačija i pristupačnija prema svim ljudima.
Kako ste odlučili da se vratite u BiH, jeste li se prije toga raspitali o stanju u našoj zemlji?
– Živeći u Australiji, nakon što nismo izabrali da idemo daleko, a opet ne razmišljajući da se nećemo vratiti kući, javlja se ta nostalgija, osjećaj pripadnosti, tuge, čežnjei želje za svojim bližnjim. Roditelja koji su vas željni, a i vi njih. Zemlje koja je tvoja, a nije…Kad je Adnanova mama, moja svekrva, umrla iznenada i jako mlada, odlučili smo da se vratimo da budemo s porodicom dok su živi, da djeca znaju nenui dedu, da nauče jezik. Da se mi malo odmorimo od trke i frke za stvaranjem sigurnosti života i uslova za život. Mi smo se vratili naivno i nevino. Svoje zrelije doba odrastanja definišem u Australiji. Tamo sam se razvila i kulturno oblikovala.Kad smo se vratili u BiH, prvi put kao odrasla osoba naišla sam na neke izazove i ponašanja ljudi kao i sistem koji nije imao smisla. Koliko god se čovjek raspituje o nečemu, tek kad to doživljavaš i živiš, možeš da kažeši primijetiš stanje i realnost.
Muzeju poklonila sliku
Šta Bosni i Hercegovini nedostaje da bi bila savršena za život? Razmišljate li možda o tome da je opet napustite?
– Bosna i Hercegovina je predivna zemlja, raj koji treba obilaziti, a sad je upoznajemo.U ovim godinama trećeg života (smijeh) ne razmišljam da idem više nigdje i da počinjem ispočetka. Ne može to više pod kožu. Tu smo gdje smo, radim najbolje što znam i umijem pod okolnostima i stanjem koji imam pred sobom, borba je to, ali i život.Čovjek se mora nastaviti razvijati i kad ima djecu i poslije odrastanja djece, u svim mogućim godinamai stanjima. Treba rasti, ugledati se, pogledati se u ogledalo. Skinuti tu površnu ljušturu sa sebe i masku koja se nosi u ovoj zemlji.
Kako biste opisali svoju umjetnost, kakva ste Vi kao umjetnica, šta Vas inspirira?
– Ekspresivna sam, figurativna umjetnica, slikarica. Dakle, pripadam modernom slikarstvu i izražavam se bojama. Radim u kombinovanoj tehnicii eksperimentišem sa svim tradicionalno zabranjenim tehnikama. Ja sam slobodna. U Australiji sam dobila vjetar u leđa da budem ono što jesam i da stvaram stilom bez predrasuda, osuđivanja, kritike, štaviše, kritika je uvijek bila pozitivna, pohvaljena sam putem nagrada i priznanja.
Kod nas je moderna umjetnost uvijek bila stidljiva i ljudi je baš nisu razumjeli, pa su je se klonili, ali to je zato što se mi kao cjelina nismo bavili sobom. Da se počnemo baviti sobom, onda bismo otvorili ostale vidike našeg uma i tijela, da vidimo iznad običnog i tradicionalnog,te bismo ušli u maštu savremenog čovjeka. Ja ogolijevam sebe u slikama, jer slikam svoje misli i stanja, emocije. Pišem svoj život, odnosno slikam sebe. Moje slike pozivaju na razgovor čovjeka sa samim sobom. One vode u ambis duhovnosti kreiranja, stvarajući nove slike i nova uvjerenja.
U pustinji Roxby Downs-a
Koliko pandemija utječe naVas?
– Moj radni dan se nije posebno promijenio. Nastavila sam da idem u atelje i slikam. U izolaciji sam naslikala 12 slika, koje su bile upravo moj odgovor Coroni. Nastaju slike koje upravo bole i pričaju o toj boli otuđenosti i površnosti našeg svijeta i života.
Koliko su izložbe važne za umjetnike i zašto, posebno s obzirom na to da u digitalnoj eri radove možemo vidjeti i na društvenim mrežama u virtuelnoj galeriji, zašto je važno da posjetilac umjetničko djelo vidi uživo?
– Izložbe uživo se ne mogu porediti s online izložbama. Uživo kontakt je čista komunikacija sa slikom i umjetnikom, prijeko potrebna za osjećaj zadovoljstvai stvaranje novih razmišljanja i novih pogleda koji vas zatim upotpunjuju i u vama stvaraju iskustva. Ta iskustva su život.Mi nalazimo nove načine povezivanja i međusobnog razumijevanja kroz umjetnost, i dakako da online izložbe mogu imati svoju svrhu i značenje, ali se sigurno ne mogu nositi s iskustvenim i pravim dolaskom, razgledanjem upijajući slike i razgovarajući s umjetnikom. Razmjenjivanje mišljenja i iskustva nas čini živima.