Bitno je da nas se tiče i, ako ništa, da srcem osudimo zulum koji se čini dobrim ljudima širom svijeta, kaže Hadžifejzović uoči objavljivanja pjesme i spota „Ćutanja“, posvećenih stradanju muslimana diljem svijeta. Moja mati uvijek govori: “Kad si najsilniji, nogu po zemlji”, i mislim da je to u ovom vremenu veoma bitno
Hor „Hazreti Hamza“ nastao je ratne 1993. godine, a oformila ga je grupa dječaka, polaznika mektepske nastave u istoimenom mesdžidu na Alipašinom Polju, kao bijeg iz ružne stvarnosti tog perioda. Članovi hora „Hamza“, kako sada i oficijelno nose naziv, u svom planu imaju da za Kurban-bajram objave novu pjesmu i spot naziva „Ćutanja“.
– Uvijek pomalo radimo i stvaramo nove pjesme. Nažalost, fali nam ta forma albuma ili CD-a, koji je u ovom digitalnom vremenu pomalo izgubio smisao. Uoči pandemije spremili smo jednu numeru koja je trebala izaći prije ramazana, ali nije, jer nas je blokada zbog Corona virusa spriječila da je završimo. Pjesmu smo uspjeli završiti i premijera spota će biti na ovaj bajram. Numera nosi naziv „Ćutanja“ i govori o stradanju muslimana diljem svijeta i potrebi da budemo upućeni jedni na druge. Provodimo vrijeme nemajući osjećaja za tuđu patnju pa tako kaže jedan stih te pjesme: „Daleko su suze iskrenog kad srcima ne gledamo bol“. Bitno je da nas se tiče i, ako ništa, da srcem osudimo zulum koji se čini dobrim ljudima širom svijeta – kazao nam je Kenan Hadžifejzović, jedan od članova ovog hora.
Za naš magazin Kenan je ispričao prema čijoj ideji je nastao hor i kako su se sastajali u tom periodu.
– To je bilo teško vrijeme za sve, pogotovo za djecu. Veoma je izazovno bilo živjeti i družiti se, jer su granate padale na sve strane. Mi smo imali tu sreću da smo bili polaznici mektepske pouke u mesdžidu Hazreti Hamza u C-fazi Alipašinog Polja čije su prostorije bile jako prostrane, a pritom zaštićene, odakle se i rodio Hor „Hazreti Hamza“. Ukoliko gledamo s ove distance, ogromna i velika ljubav jednih prema drugim, prema islamu i ilahijama, bila je potrebna da se održimo u tim danima.
Fotografija nastala na jednom od bajramskih druženja članova hora i njihovih porodica
Jesu li na neki način Hor i druženje bili bijeg od svakodnevice?
– Sigurno da je bavljenje bilo kojom umjetnošću bijeg iz realnosti u kojoj si trenutno, bila ona pozitivna ili negativna. Mi smo pjevanje i duhovnu muziku koristili kao način da stvaramo privid normalnosti. Sjećam se da smo dobijali pisma od vršnjaka iz Evrope i Amerike i kada bismo im trebali uzvratiti pismo, jednostavno nismo imali riječi da opišemo stanje u kojem živimo a koje nam je postalo normalno.
Ko čini glavnu postavku i koja su vam zaduženja?
– Članovi koji su osnovali Hor su još tu uz nekoliko dodataka koji su dolazili spontano. Sastojimo se od vokalnih solista i instrumentalista, ovisno o načinu na koji nastupamo. Sigurno smo jedini izvođači ove vrste muzike koji imaju stalnu postavku benda i koji mogu odsvirati cjelovečernji koncert svojih pjesama. Trudimo se biti zajedno u svemu i iskoristiti sposobnosti svakog od nas za projekte koje radimo.
Kako biste opisali način interpretacije Hora „Hazreti Hamza“?
– Mi smo od samih početaka tražili naš jedinstveni zvuk. Kroz godine i albume smo evoluirali i danas mogu slobodno reći da su nam pjesme i zvuk na njima, drugačiji od svega ostalog. Trudimo se čuvati tradiciju, ali i donijeti nove stihove upakovane u aranžmane koji su bliski vremenu u kojem živimo. Neću reći da slijepo ganjamo trendove, jer je to potpuno pogrešno, ali sigurno smo sinovi vremena u kojem živimo.Tifa je jedne prilike rekao da je ilahija „lijepa tužna pjesma“, a naši nastupi su baš suprotno. Na našim koncertima možete doživjeti sve emocije i po tome smo poznati. Uvijek kažem da možda nismo najbolji pjevači ili svirači, ali su nam nijeti dobri i na tome baziramo i našu interpretaciju. Bitno nam je da s naših nastupa ljudi ne odu ravnodušni, jer ako je jedino što imaju reći poslije našeg koncerta da su bili na nekom koncertu ilahija, onda smo žargonski rečeno „džaba krečili“. Mi se trudimo da u ljudima proizvedemo reakciju, mišljenje ili kritiku, bilo pozitivnu ili negativnu, ali ih tjeramo da razmišljaju. Želimo da, kada poslije našeg nastupa ljudi sjednu na kafu, ne pričaju o fudbalu ili nečem drugom, već razgovaraju o tome gdje su bili i šta su čuli. Neki nas hvale, a neki kritikuju, nama to ne smeta, ali samo tada postigli što smo htjeli.
Koji nastup najviše pamtite i zbog čega?
– Mnogo je nastupa koji su nam ostali u sjećanju. Nastupati u velikim dvoranama Amerike, na prestižnim festivalima po Evropi ili egzotičnim mjestima poput Karachija u Pakistanu ili Killisa u Turskoj je samo po sebi značajno i posebno, ali solistički koncert u Sarajevu naziva „Kod kuće“ nam je sigurno najbitniji. To je bila noć u kojoj smo obilježavali 20 godina postojanja i usudili se samostalno napraviti koncert u našem gradu u dvorani BKC-a. Strahovali smo da li će dvorana biti puna, ali je na kraju dvorana bila premala za sve one koji su htjeli biti na našem koncertu.
Imate li posebne rituale uoči nastupa?
– Obavezno prije svakog nastupa neko od nas prouči dovu i donesemo salavat na mubarek poslanika Muhameda, a.s., te proučimo Fatihu. Sve drugo je podložno promjenama, ovisno o gradu i prigodi zbog koje nastupamo.
Kenan sa suprugom
Je li u Vašoj porodici bilo očekivano da postanete učači ilahija?
– Odrastao sam u jednoj, hvala Bogu, normalnoj porodici, koja je uvijek držala do islama, ali moji roditelji nikada ni meni ni mom bratu nisu ništa nametali. Obojica smo put do islamske duhovne muzike našli samostalno. Brat je probio led s obzirom na to da je bio član najboljeg hora koji se pojavio na ovim prostorima, „Nešidu-l-huda“, a ja sam uz njega tražio svoj put.
Koje su Vam najljepše slike iz djetinjstva kada se sjetite Bajrama?
– Prije svega, mi smo svi iz Sarajeva pa su nam i običaji otprilike isti. Ono što djecu veže za bilo šta je osjećaj radosti. Naše svjesno djetinstvo je bilo ono ratno, svima omiljena bajram-banka teško je bila dostupna bilo kome. Mi bismo se obradovali somunu, kocki šećera ili nekim bobama iz lunch paketa. Nekad je na namaze dolazio jedan dedo koji bi nam prilikom čestitanja Bajrama uvijek u ruci ostavio kocku šećera. Ko zna koliko je koštao šećer u ratu svjestan je vrijednosti te geste.
Kako je izgledao Bajram u ratu?
– Nekad tužan nekad radostan, ovisi šta se dešavalo oko nas. Osim toga, trudili smo se obilježiti Bajram, dati mu vrijednost koju zaslužuje. Uz sva dešavanja koje karakteriše ratno stanje, bila je i neka atmosfera gdje su ljudi vjerovali jedni drugima, bar je to moj lični doživljaj. Možda je najteži bio našim roditeljima, koji nisu mogli da nam kupe novu odjeću ili da naprave kolač, ali smo se svi skupa trudili da to zamijenimo onim iskrenim nematerijalnim. Spozna se u teškim trenucima šta je bitno i prioritetno.
Za Kurban-bajram posjećuje se porodica, prijatelji, komšije, djele kurbani. Hoćemo li zbog pandemije Corona virusa uveliko biti uskraćeni za sve to?
– Moramo biti odgovorni i zaštiti sebe, a i druge. Kao odgovorni članovi društva, a i Islamske zajednice, slijedit ćemo upute reisu-l-uleme u vezi s bajram-namazom. Naravno da ćemo biti uskraćeni za određene tradicije, ali smatram da je javno zdravlje farz (obaveza) svima nama. Bajram treba provesti u krugu najuže porodice i na taj način spriječiti širenje virusa, uz dove dragom Bogu da sljedeći dočekamo bez pandemije. Ovo stanje u kojem smo trenutno treba biti svima nama opomena kako brzo stvari za koje smatramo da su obične mogu postati najveći luksuz.
Kakvi su običaji kod vas za Bajram?
– Trudimo se biti zajedno cijelog jutra pa potom posjetiti i ostatak uže i šire porodice. Naš bajramski fokus je sad na djeci pa smo svi posvećeni tome da njima napravimo poseban ugođaj. Za mene je vrlo bitno da moja djeca znaju koji je njihov blagdan. U vrijeme kada je komercijalizacija napravila od praznika drugih konfesija mainstream praznike izuzetno je teško djeci objasniti šta je to nešto njihovo. Moja supruga se posebno trudi da u svim našim mubarek danima napravi djeci lijepu privlačnu priču preko koje će oni pamtiti i Bajram i ramazan i sve druge mubarek dane. Izuzetno mi je bitno da djeca znaju i poštuju druge religije i njihove pripadnike, ali mi je još bitnije da vole, poštuju i znaju za svoje. Prošlog Ramazanskog bajrama sam prvi put vodio svog sina na bajram-namaz i to je bila moja najveća bajramska radost, a i nova tradicija.
Danas je vrijeme predrasuda, brzopletih zaključaka, islamofobije, sve manje iskrenosti i isticanja dobroga, plementiog. Prema Vašem mišljenju, koja je najljepša strana islama?
– Svaka strana islama je najljepša, mi smo ti koji griješimo i komplikujemo. Na nama je da se što više posvetimo čestitom i poštenom radu i samim tim razuvjerimo sve koji nam ne misle dobro. Mi imamo obavezu da učimo, proučavamo, da u svemu što radimo budemo najbolji što možemo, jer je islam vjera Knjige i mi to moramo potvrditi svojim djelima.
Kako treba da izgleda mlad i savremen musliman?
– Mora biti hrabar i bez kompleksa. Mi nikada ne smijemo pokazati da se stidimo što smo muslimani vjernici. Mladim ljudima to nije baš lahko, ali da bismo imali napredak, moramo pokazati ponos što smo pripadnici umeta Muhameda, a.s. Islamska zajednica u BiH treba posebnu pažnju posvetiti tinejdžerima i uključiti ih u svoj rad. Mnogo je mladih ljudi koji vole ilahije i kaside, trude se i ulažu, smatram da je obaveza Islamske zajednice da im da prostora da se izraze bez obzira što nisu svršenici niti jedne medrese. Jaka zajednica će to i biti samo ako ima jake pojedince, a oni se odgajaju od malih nogu.
Koji je najbolji savjet koji ste dobili od roditelja?
– Moja mati uvijek govori: “Kad si najsilniji, nogu po zemlji”, i mislim da je to u ovom vremenu vrlo bitno.
Koliko je za Vas kao muškarca bitno poštovanje majke, sestre, općenito žena?
– Bitnije je koliko mi poštujemo sve ono što za nas rade majke, sestre i žene općenito. Mada, naravno, mora postojati uzajamno poštovanje i razmišljanje o osjećanjima drugih, pogotovo onih najbližih nama.
Šta mislite o vremenu i generacijama u njemu, gdje je jedini životni parametar lajk na društvenim mrežama?
– Sve je sad na dodir daleko i na dodir blizu. Na nama je u šta ćemo koristiti te naše dodire. Nisam protivnik tehnologije, ali, kao i sve drugo, bitan je način kako se korisiti. Život je mnogo brži nego ranije, ljudi nemaju mnogo strpljenja za bilo šta i ako im okupiraš pažnju na duže od tri sekunde, postigao si nešto. Trudim se ne živjeti život lajkova i pregleda, jer to uvijek stvara lažnu sliku života koji živimo. Odgovornost roditelja je ogromna i zaista imam običaj reći da ko odgoji normalnog, zdravog i čestitog insana u ovom vremenu, da mu treba dati „ljiljana“(orden za najveće ratne zasluge u RBiH). Bespuća interneta su prevelika da pustimo mlad i neiskvaren um da njima luta sam. Stoga mi kao roditelji moramo biti korak ispred svoje djece i uvijek imati jasnu sliku šta se prati i gleda na internetu. Jedan od najvećih problema danas jeste prebrzi ulazak interneta u pojedine domove. Moramo naći načina objasniti svojoj djeci šta su to prave vrijednosti i ko na kraju dana zaista zaslužuje našu pažnju. Razbiti mitove o raznim youtuberima, brzoj i lahkoj zaradi novca putem interneta, te ih vratiti u prostor gdje je potraga za znanjem jedini pravi i ispravni put. Validacija tog puta nisu nikakvi lajkovi.
Pričajte nam malo o druženju članova Hora. Kako provodite zajedničko vrijeme, družite li se i posjećujete međusobno?
– Trudimo se stalno biti u kontaktu. Hvala Bogu pa živimo u gradu i državi gdje još nekog možeš pozvati na kafu u 18 sati, a da vam on dođe u 18:30. Često smo zajedno na putovanjima, a poznato je da, ukoliko želiš nekog upoznati, kreni s njim na put, e mi se baš dobro znamo. Naša druženja su raznovrsna i dok nas u jednom trenutku možete čuti kako se žučno raspravljamo, vrlo brzo ćete čuti i kako se glasno smijemo. Ne kažem da smo savršena zajednica, daleko smo od toga, imamo uspone i padove u našim odnosima, ali kroz skoro 30 godina mogu reći da opstajemo. Mi smo se počeli družiti kao djeca, a sada imamo djecu koja se druže i mislim da je malo takvih grupa, ne samo u gradu nego i šire. Kao ličnosti smo svi jako različiti, mnogo jakih karaktera, ali uspijevamo sve izbalansirati.
Druže li se vaše supruge?
– Naše supruge su upućene jedna na drugu kroz naša druženja, ali, hvala Bogu, uspjeli smo naći hairli insane koji znaju koliko značimo jedni drugima pa nam pomažu da se održimo. Naravno da se one druže i samostalno, neko manje neko više, ali se mnogo poštuju, što je najbitnije.
Info više
Nakon rata 1995. godine članovi Hora snimaju prvi demo snimak za TVBiH. Tokom 2000. godine u Horu ostaje devet članova i te godine doživljava svoj veliki uspon, da bi 4. juna 2004. godine izdali svoj prvi album naziva „Jedna je istina“. Nakon ovog albuma postali su zapaženiji i učestvovali su u pjesmi „Kopriva“ pjevača Al´ Dina. Sredinom 2006. godine ovaj hor je i u medijskom usponu nakon izdavanja novog albuma imena „Leptir“. Hor je učestovao na velikim manifestacijama kao što su Pod zastavom Muhammeda, a.s. i Ašk, takmičenje pod pokroviteljstvom Evropske unije. U septembru 2010., Hor izdaje svoj treći po redu album naziva “Putnik”. Hor „Hazreti Hamza“ je predstavljao Bosnu i Hercegovinu na mnogim festivalima širom svijeta kao što su: A Mistical Yourney, Balkan Trafik i mnogi drugi.