Glumac ne bira, glumca biraju. U tom smislu sam imala mnogo sreće, jer sam radila dobre tekstove, dobre uloge s dobrim rediteljima. Javno sam pričala o depresiji u to vrijeme, ali to nije bilo za široke narodne mase. Nagrada koju sam dobila u Trebinju mnogo mi znači
Razgovarao: Predrag Mucović/ Foto: Predrag Mucović
Ana Sofrenović je pozorišna, filmska i televizijska glumica, ali i džez pjevačica i rediteljica. Uz brojne nagrade Ana je ove godine dobila i ”Zlatni platan” u Trebinju. Osmi Trebinje film festival, 8. augusta ove godine, počeo je uručivanjem nagrade “Zlatni platan” za izuzetan doprinos evromediteranskom filmu glumcima Voji Brajoviću i Ani Sofrenović. Ana je rođena je 18. septembra 1972. godine u Beogradu. Iz braka s glumcem Draganom Mićanovićem ima dvije kćerke, Lenu i Ivu. Veliku popularnost stekla je 1995. godine ulogom Jelene Dubosavljević u drami „Ubistvo s predumišljajem“. Uslijedile su uloge u filmovima „Ljubav, ženidba, udadba“, „Naša Engleskinja“, „Tango je tužna misao koja se pleše“. Jedno vrijeme je živjela u Londonu.
Tokom 2000-ih snimila je nekoliko domaćih i stranih filmova, te se pojavila u britanskim serijama „Holby City“ , „Ultimate Force“, a za ulogu u filmu „Dječaci iz Ulice Marksa i Engelsa“ na Festivalu filmova Centralne i Istočne Evrope osvojila nagradu za najbolju glumicu. Anina majka je Engleskinja Sheila, a otac Dragomir je porijeklom iz Semberije, tako da se od najranijeg djetinjstva susretala s različitim kulturama. Posljednjih nekoliko godina Ana Sofrenović je ponovo u Beogradu. Uporedo s glumačkom, Ana je gradila i pjevačku karijeru. Na Beogradskim muzičkim svečanostima (BEMUS) publici se premijerno predstavila operom „Orfej i Euridika“, a 2006. godine je s Meredith Jane Monk nastupila u Carnegie Hallu u New Yorku.
S Anom smo razgovarali tokom trajanja Trebinje film festivala. Iskoristili smo Aninu posjetu BiH i s njom prošetali Trebinjem, provozali se barkama, a samo za magazin ”Azra” govorila je i o bogatoj karijeri i porodičnom životu.
Kako je teklo Vaše djetinjstvo u Beogradu, s obzirom na to da Vam je majka Engleskinja?
– Bilo je uzbudljivo, jer su to različite kulture, a imaju i neke zajedničke karakteristike. No, bilo je divno, jer je moje djetinstvo bilo između Beograda i Bijeljine, gdje je moja familija s očeve strane, te Engleske, gdje je mamina familija, tako da sam od malih nogu bila izožena različitim pristupima i kulturama, ali su se svi lijepo slagali. To je veliko iskustvo u mom životu pogotovo zbog posla kojim se bavim. Mislim da je za bilo koju profesiju, a pogotovo za umjetnika, važno da stiče neku širinu.
Je li to prevagnulo da u jednom periodu svog života, krajem devedesetih, odete i živite u Londonu?
– Ja sam se tada jako borila sa sobom. Nisam htjela da idem u Englesku. Bila sam povrijeđena, ali sam ipak riješila, imali smo tamo familiju koja je mogla da nas primi. U tom trenutku imala sam bebu i s porodicom sam se dogovorila da odemo tamo. Prosto, zbog kćerke, da bi bila bezbjednija, zbog cijele situacije. Otišli smo i naišli na ljude koji su nas divno prihvatili, koji nisu samo familija, nego su imali razumijevanja za sve što nam se dešavalo u to vrijeme.
Dolaskom u Englesku ostvarili ste i internacionalnu karijeru?
– Tamo sam uspjela najviše da radim na televiziji, pomalo na filmu. Veliko iskustvo bilo je raditi za kuće poput ATV-a, BBC-a i vidjeti kako oni funkcionišu. U Srbiji sam imala nekako više iskustva sa TV dramama, to sam najviše radila, nisam serije snimala i radila sam kinematografiju, tako da taj rad na velikim serijama sam stekla u Engleskoj. Sada se taj čitav mehanizam prebacio i kod nas. Nisam više toliko dio toga, jer sam se u međuvremenu bavila i nekim drugim stvarima. Povremeno nešto uradim naravno i kada je riječ o filmu. Nekako me je moj umjetnički put naveo na sopstveno istraživanje i glume i glasa zajedno. Po povratku iz Londona počinje neka moja druga faza u karijeri, manje vezana za film više za muziku i putovanja prema Americi.
Vi, i kada ste debitirali na filmu, bilo je to s muzikom?
– Jesam, ali zato što me mnogo ljudi po muzici već znalo, prije filma „Zašto me ostavi“. Zapravo, muzika me jeste uvela u film, ali sam se kasnije plašila da neću zaigrati na filmu, jer su me obilježili više kao pjevačicu ili glumicu koja pjeva. Ipak, to se nije desilo, mada mi je prva uloga u pozorištu bila kabare. Igrala sam Sali Bolz, tako da mi je sa Sojom Jovanović bio prvi profesionalni projekt, koji je vrlo lijepo prošao. Mnogo sam se plašila da će muzika obilježiti moju karijeru na način na koji ja to nisam željela, da mi ne dozvoli širinu da se oprobam i kao glumica koja ne koristi samo muziku već je i dramska glumica, koja nije samo u mjuziklu i ne poštapa se samo glasom. Onda mi se desilo da dobijem ulogu u „Ubistvo sa predumišljajem“, potom nekoliko uloga u pozorištu koje, također, nisu toliko bile povezane s muzikom. Glumac ne bira, glumca biraju i u tom smislu sam imala mnogo sreće, jer sam radila dobre tekstove, dobre uloge s dobrim rediteljima.
I Vi ste se oprobali kao rediteljica?
– Jesam, više puta, zapravo, prvi put u Londonu. To mi je prvi projekt kao dio mastera naše kostimografkinje Jelisavete Tatić, i tu sam se oprobala kao kompozitor. Pisala sam muziku za songove i tekstove. Sljedeći projekt je bio „Kodam“ u 2008. godini zatim „Mali princ“, predstava za djecu, a nakon toga uradila sam projekt „Glasovi“ za beogradski džez festival, koji je bio naručen kao moj lični autorski projekt.
Progovorili ste i o temama koje su u našem društvu još tabu i neistražene. Igrali ste u drami „Sedam“ koja govori o nasilju nad ženama.
– Svi koji se bavimo javnim poslom, imamo odgovornost da tamo gdje treba i progovaramo. Iz organizacije koja stoji iza tog projekta prepoznali su da sam tog trenutka važna. Oni se tim problemom bave iscrpno svakog dana i naprave veoma dobar izbor žena koje imaju glas, žena koje žene slušaju, žena koje muškarci slušaju. Na meni je ta odgovornost, ako neko već prepozna da mogu pomoći u takvoj jednoj stvari, naravno da ću se pojaviti svojim glasom pročitati iskustvo neke žene koja je prošla nasilje i ne može stati javno, ali mogu ja izgovoriti njenu priču i taj problem nekako osvijetliti.
Pričali ste o svojoj depresiji iz koje ste se izvukli, napisali ste i otvoreno pismo svojim kćerkama.
– Ja nisam napisala. To otvoreno pismo preuzeto je na postu koji je bio deset minuta na Facebooku, koji su preuzeli novinari. Meni je drago što se u međuvremenu zakon promijenio i da sada, ako se nečija izjava koja nije data novinaru, već je stavljena na privatni profil kao post, preuzme s Facebooka, za to može da se odgovara. Javno sam pričala o depresiji u to vrijeme, ali to nije bilo za široke narodne mase. Pričajući s drugim kolegama i ljudima koji pate od toga shvatila sam da treba da se ispriča. Imala sam potrebu da s nekim ljudima podijelim svoju priču. Nemam profil na Faceboku niti Instagramu s milion ljudi. Zna se tačno kojem krugu, odnosno ograničenom broju ljudi sam to objavila i nije to isto kao i poslati u tiraž koji čita milionsko gledalište. Tada su mnogi rekli da trebam pokušati iz svega izvući najbolje, da ne stajem na pola, nego da ispričam zbog čega se to desilo i zašto i taj savjet sam poslušala.
Vaše iskustvo je pomoglo drugim ljudima?
– To me je najviše i držalo. Nije bilo jednostavno pričati o tome. Bilo je mnogo otpora, pogotovo kod ljudi starije generacije. Oni smatraju da su to privatne stvari i da bolesti treba zadržati za sebe. Sjećam se priča nekih starijih kojih je bilo sramota da priznaju da imaju kijavicu, a kamoli nešto jače od toga. No, stručna pomoć je najbolja stvar. Kao kada vas nešto zaboli pa idete provjeriti od čega vas to boli, tako i je i s dušom kada boli, jer i ona od nečega boli, a ja sam znala da imam konkretan razlog. Meni se desila ogromna promjena u životu i mislim da je najnormalnije imati takva osjećanja, a nije lijepo da strepite.
Bili ste udati za Dragana Mićanovića s kojim imate dvije kćerke, od kojih je jedna krenula Vašim stopama.
– I jedna i druga još istražuju i razmišljaju šta će i kako će i to mi je najdraže u svemu. Samo da su hrabre u tom istraživanju. Uvijek im kažem: igrajte se, razigravajte i u životu probajte razne stvari i sve će leći na svoje. Naravno da se podrazumijeva da će raditi nešto što je povezano s onim čime se bavimo Dragan i ja. Na to su bile najviše upućene kroz život.
Pratite li dešavanja u bh. kinematografiji?
– Nisam radila u bh. kinematografiji, mada bih voljela. Sve više mojih kolega odlazi u Bosnu i Hercegovinu raditi. Stvarno bi mi bilo drago da budem dio nekog projekta ako je riječ o ulozi kojoj odgovaram.
Kako ste doživjeli izolaciju i sve ovo što je donijela pandemija Corona virusa?
– Ja sam imala jednu tihu fazu prije pandemije. Radila sam u kući, mnogo pisala, online radila, tako da mene promjena nije pogodila u tom smislu. Mislim da je to bio šok za ljude koji su živjeli fizički aktivan život i mnogo putovali. Njima je najteže palo. Ja sam samo doživjela strah, jer je ovo poprimilo razmjere u cijelom svijetu. Tješi me što mi ovdje kao narodi imamo zdrav razum i ne igramo se lako svojim životom. Moje kćerke su veoma disciplinovane, mada nije jednostavno. Ja sam ovaj period pokušala iskoristiti da pročitam neke stvari koje nisam čitala. Pokušala sam da odagnam misli, a da ne zaboravim na situaciju da se ponašam odgovorno.
Šta za Vas znači nagrada koju ste dobili u Trebinju?
– Nagrade me podsjećaju na odgovornost. Ova nagrada u Trebinju mi je posebno draga zato što je dodijeljena za moj ukupan doprinos, nije za konkretnu ulogu već za sve što sam uradila. Drago mi je da me ljudi iz posla gledaju kao nekoga ko je ostavio trag i doprinio kinematografiji. Vrlo je čudno kada uradite neke stvari pa prođe mnogo vremena, onda se vi pitate da li sve to ima smisla, da li to neko pamti ili prati. Stvarno sam dirnuta ovom nagradom i, prije svega, podsjeća me na odgovornost u bavljenju ovim poslom.
