Amar Hamzić prvi put nakon izvještavanja iz Konjica: Trpio sam prijetnje, ali opraštam svima

Piše: Aldina Zaimović

 

Moja misija je oduvijek bila da kao pojedinac pokušam ispraviti stvari onoliko koliko je u mojoj moći. U novinarstvu sam vidio priliku da mogu širim narodnim masama na jedan način „otvoriti oči“, te ih pravovremeno informirati o svemu. Jedino na šta sam slab su roditelji, za njih sam spreman na sve

Dobro poznato lice FACE TV-a je Amar Hamzić, rođen 1995. godine u Sarajevu, bachelor je kriminalističkih nauka, Odsjek sigurnosni studiji. Već s 18 godina počeo je raditi u jednoj marketinškoj agenciji, kasnije se aktivno bavio modelingom, a potom radio na Hayat televiziji, prošavši na audiciji „TV lice“. Nedugo potom prelazi na FACE TV, gdje i danas radi.
U jeku pandemije Corona virusa, u martu ove godine, Amar se našao na udaru kritika bh. javnosti zbog svog izvještavanja iz Konjica, kada je ovaj grad nazvao bosanskim Wuhanom. O ovoj temi nije se oglašavao sve dosad, kazavši samo za magazin „Azra“ kako mu je to bio najteži period u karijeri.

– Najteži period u karijeri je definitivno taj nakon mog izještavanja iz Konjica. Izvještavanje i ono što sam rekao na samom kraju je pogrešno shvaćeno. Iz najbolje namjere da ljudima ukažemo koliki je problem u tom predivnom gradu, sve je otišlo u pogrešnom smjeru. Nakon tog izvještavanja, pristizale su brojne poruke i pozivi, kako riječi podrške, tako i osude. Pristizale su i brojne prijetnje, u privatnim porukama, javno na društvenim mrežama… Tih dana definitivno nisam bio psihički dobro, u jednom trenutku sam pokušavao objasniti ljudima šta sam, ustvari, htio reći, a istovremeno nisam imao snage – kaže nam Amar, otkrivajući kako mu se u tom periodu bilo teško nositi s komentarima.

– Jako mi je teško palo, psihički posebno. Ovo je prvi put da u javnosti govorim o tome. Dobijao sam svakodnevno stotine poruka prijetećeg sadržaja. Mojim roditeljima je najteže palo, mama je plakala danima čitajući negativne komentare o meni. Ja opraštam tim ljudima, shvatam da je svima bilo teško, ali, jedina smo ekipa koja je došla u Konjic u tom periodu, mislim da to dovoljno govori koliko volimo taj grad i cijenimo ljude koji žive u njemu, samo smo htjeli pomoći. Htjeli smo da zajednički prebrodimo teške dane. Konjic je i naš grad u koji rado dolazimo, to su naši ljudi s kojima dijelimo isti vazduh… Život ide dalje, meni je najbitnije da su moje namjere bile dobre i iskrene.


Osim o ovoj temi, s Amarom smo razgovarali i o njegovoj odluci da postane novinar, prednostima i nedostacima posla kojim se bavi, ali ga i bolje upoznali.

Ko je, zapravo, Amar Hamzić?
– Prije svega, Bosanac i Hercegovac, volim za sebe reći da sam mahalsko dijete koje je odrastalo i živi na Koševskom Brdu. Bivši viceprvak naše države u atletici u disciplinama na 100 i 200 metara, u tom sportu imam više od 50 medalja.

Kada i zbog čega ste se odlučili baviti novinarstvom?
– Sasvim slučajno, na Hayat televiziji sam vidio reklamu da traže „TV lice“. Prijavio sam se, prošao sve krugove i na kraju počeo raditi u toj TV kući. To je bilo jedno novo iskustvo za mene, oduvijek me je privlačio taj posao i htio sam vidjeti kakav je rad na televiziji. Nakon nekoliko mjeseci rada na Hayatu, prelazim na Face TV, gdje trenutno radim kao novinar i reporter.

Odakle ljubav prema tom poslu?
– Cijelog života se borim s nepravdama, mnogi danas ne cijene nečiji trud i rad, ne cijeni se pošten put do uspjeha… Moja misija je oduvijek bila da kao pojedinac pokušam ispraviti stvari onoliko koliko je u mojoj moći. U novinarstvu sam vidio priliku da mogu širim narodnim masama na jedan način „otvoriti oči“, te ih pravovremeno informirati o svemu.

Koliko je danas teško za novinare doći do prave priče i koliko ljudi žele otvoreno govoriti?
– Veoma je teško doći do prave informacije, potrebno je biti na pravom mjestu u pravo vrijeme. Teško je ostati objektivan, ali ujedno i pravi izazov, međutim, od početka niko nije mogao da utječe na mene, tako je i danas. Mislim da, u onom trenutku kada bi mi neko rekao šta moram uraditi i reći, a što odmiče od profesionalne novinarske etike, prestao bih se baviti ovom profesijom.

Posao novinara, naročito onih ispred malih ekrana, jeste da su uvijek izloženi javnosti. Kako u trenucima kada je čovjek izuzetno tužan, ljut, nervozan, uzbuđen, kada ima tremu… ostati pribran i izvještavati fer i korektno?
– Samopouzdanje je ključno, morate vjerovati u sebe. Morate znati osluškivati šta ljudi žele čuti i vidjeti, ali vas ne smiju obeshrabriti komentari i osude. Morate imati jasan i definiran cilj. Ovaj posao nije za svakoga definitivno.

Imali ste priliku susresti se s mnogim poznatim i manje poznatim ličnostima, razgovarati s njima… Koji razgovor Vam je posebno ostao urezan u sjećanje i zašto?
– Imao sam priliku upoznati mnoge poznate ličnosti iz svijeta filma, muzike, politike, do svijeta mode, ali intervju s Tarikom Kaljancem mi je ostao najviše u sjećanju. Priča jednog „mahalca“, Sarajlije, koji je uspio ostvariti američki san definitivno je dokaz da se uz predan rad sve može.

Koja osoba Vas je u životu najviše inspirirala pa i promijenila neke Vaše poglede na život?
– Takva osoba se dosad nije pojavila.

Koje su prednosti, a koji nedostaci posla kojim se bavite?
– Ako radite posao koji volite, svaki dan je novi izazov i nema nedostataka, najbitnije od svega je biti sretan i voljeti ono što radite. Kada se odlučite baviti ovim poslom, morate pristati na to da je vaš život 24 sata posvećen upravo novinarstvu. Svakodnevno čitanje, istraživanje, informiranje, u bilo koje doba dana.

Kako je porodica reagirala kada ste rekli da ćete biti novinar?
– Porodica mi je uvijek bila najveća podrška, oni su moj vjetar u leđa. To je nekako i najvažnije, kada imate podršku ljudi za koje znate da su vam iskreni prijatelji.

Jeste li uvijek imali njihovu podršku u svemu što ste radili?
– Uvijek sam imao podršku roditelja za sve moje odluke, osim onih koje nisu bile dobre po mene.

Pričajte nam malo o svojoj porodici.
– Jedinac sam, uvijek je sva pažnja roditelja bila usmjerena isključivo meni. Najviše vremena provodim s njima kad sam kući, u sobu svoju idem samo kad spavam. Za sve što sam postigao dugujem njima, jer su mi pružali podršku tokom cijelog odrastanja. Mnogo znači kada imate podršku od roditelja, nažalost, u današnja vremena roditelji djeci daju novac i smatraju da su završili svoju misiju. Meni su moji roditelji, osim materijalnog, pružili mnogo i u emotivnom smislu. Sjećam se svog djetinjstva, zajedničkih okupljanja, posebno kada su praznični dani, naše tradicije, ručkova, obilazaka…, to je nešto što se dugo pamti. Mislim da svaki čovjek u svakoj životnoj situaciji pokaže odgoj i ono što nosi iz kuće. To je nešto što vam niko ne može oduzeti.

Za šta ste najviše zahvalni roditeljima?
– Za sve, teško je izdvojiti nešto, jer su mi pružili sve i uvijek su bili na mojoj strani čak i ako nekad nisam u pravu. Mislim da je odgoj ključan, trudili su se u svakom trenutku ukazati mi na prave, istinske moralne vrijednosti.

Amar s majkom Sanelom i ocem Samirom

Čiji savjet uvijek nosite sa sobom?
– Jedino slušam savjete roditelja i pokušavam od svakog savjeta uzeti ponešto.

Osim posla, u čemu istinski uživate kada ste sami u svoja četiri zida?
– Ne volim biti sam u četiri zida, svoje vrijeme kada sam u kući provodim s roditeljima i u tome istinski uživam. Osim toga, slobodno vrijeme volim provoditi i s prijateljima, koji su pravi odmor.

Kako izgleda Vaš idealan odmor?
– Definitivno je to odlazak u Ameriku, taj san još nisam ostvario.

Postoji li nešto što uvijek nosite sa sobom i šta?
– Mobitel je uz mene 24 sata (smijeh). To mi je ponekad i mana, što sam stalno dostupan.

Jeste li sujevjerni?
– Nisam sujevjeran, vjerujem u Boga samo.

Ima li nešto na šta nikada ne biste pristali?
– Nikada ne bih pristao na nemoralnu ponudu, ne postoji novac koji može da me kupi. Nažalost, svjedoci smo da živimo u vremenu gdje su ljudi spremni na sve radi novca. Svoj karakter i stavove nikad ne bih promijenio bez obzira na bilo šta. Ako nešto baš moram izdvojiti, nikad se ne bih slikao go, pa čak i da daju milione (smijeh).

Da možete na globalnom planu promijeniti jednu stvar, koja bi to bila?
– Da ljudi šire ljubav, pomažu jedni drugima, a ne mržnju.

Šta Vam je najveća slabost, a u čemu ste posebno dobri?
– Jedino na šta sam slab su roditelji, za njih sam spreman na sve. Ne znam odustati od onoga što naumim, to je moja najveća vrlina, mada me je ponekad znalo koštati u životu.

Žene se obično pitaju za godine, beauty savjete, no, koliko je važno da i jedan muškarac drži do dobrog izgleda?
– Naravno da je važno, poslije zdravlja fizički izgled mi je na prvom mjestu. Volim održavati svoju tjelesnu formu, voditi računa o higijeni, a povremeno otići na neke tretmane.

Kakva je, prema Vašem mišljenju, moćna žena?
– Neovisna žena, žena koja ima svoj stav, koja nije povodljiva, koja je spremna biti moćna i na poslovnom i na privatnom polju.

Jeste li slabi na ženske suze?
– Definitivno jesam. Bilo je situacija gdje u tom trenutku nisam znao šta uraditi. Mada, to je mač s dvije oštrice, ili vjerujete u te suze, ili vas neko njima obmane.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti