Rak dojke je najčešći maligni tumor kod žena u svijetu s više od milion novooboljelih godišnje. U Bosni i Hercegovini ne postoji jedinstveni registar oboljelih od raka na nivou države, ali pretpostavka je da godišnje na 100.000 žena u našoj zemlji od karcinoma dojke oboli njih između 55 i 65. Nažalost, ove brojke su u stalnom porastu.
Jedna od onih koje su vodile borbu s ovom teškom bolešću je Suzana Kekić (52) iz Banje Luke, predsjednica Saveza žena oboljelih od raka dojke “Iskra”. U ispovijesti za „Azru“ ova hrabra žena ispričala je svoju najtežu životnu priču o bolesti, situacijama kada je nosila periku, ko joj je bio najveća podrška, ali i o tome koliko je bitna ženska solidarnost.
Kada ste saznali da imate karcinom dojke?
– Godine 2004., kada sam imala 36. Slučajno sam napipala karcinom. Bilo je to još vrijeme kada se o ovoj bolesti jako malo znalo.
Jeste li u početku posezali za nekim tradicionalnim metodama liječenja?
– Nisam pokušavala s tradicionalnim metodama nego sam se odmah javila ljekaru. Čim sam napipala kvržicu bilo mi je jasno da se moram javiti ljekaru, ali sam mislila da to nije ništa strašno.
Kada je počela Vaša borba?
– Nakon odlaska ljekaru odmah je hitno pokrenuta sva dijagnostika (mamografija, ultrazvuk). Nakon mamografije mi je rečeno da se to odmah mora vaditi. Sve se odvijalo vema brzo, tako da nisam u prvi mah ni bila svjesna pravog stanja bolesti. Prvi šok i svjesnost ozbiljnosti bolesti uslijedili su tek poslije operacije, kada sam shvatila da mi je odstranjena cijela dojka. Operisana sam u Beogradu, gdje je moj suprug bio sa mnom sve vrijeme, a kod kuće su mi ostala djeca, kćerka koja je tada krenula u Medicinsku školu i sin u šestom razredu osnovne škole.
Suzana s članicama
Kako se bilo nositi sa svim nedaćama koje su Vas zadesile, odakle ste crpili snagu?
– Svu snagu za dalju borbu s bolešću crpila sam od porodice. Morala sam da mislim na djecu i da oni ne osjete pravo stanje moje bolesti. Najveću pomoć sam imala od supruga, koji je sve vrijeme tih 10 dana mog boravka na Onkološkoj klinici u Beogradu bio sa mnom po cijeli dan na odjelu. A veliku podršku i pomoć sam imala od ostatka moje porodice, roditelja, sestara i prijatelja.
Kako je porodica reagirala?
– Porodica je bila u šoku, ali nikada nisu htjeli to pokazati preda mnom. Uvijek su bili pozitivni i nisu mi dali da pokleknem u teškim periodima, kada sam primala hemoterapiju i pomišljala da odustanem od daljeg liječenja, jer sam ga teško podnosila.
Kada smo dogovarale intervju, bili ste s malenim unukom.
– Danas, već sedamnaestu godinu sam zdrava žena. Redovno idem na kontrole. Snagu i volju u životu mi pružaju moja djeca, koja su već velika i imaju svoje porodice. Dočekala sam i da postanem baka. Imam dvoje unučadi, Mariju od godinu i po i Mateja od devet mjeseci. Srećom, još su mali i ne znaju ništa o mojoj bolesti. I kad nisam baš najbolje, čim njih vidim sve zaboravim, kad sam s njima ništa me ne boli.
Kada se osoba nalazi u situaciji u kojoj ste bili Vi, koliko je bitno da su ljudi u Vašem okruženju pozitivni?
– Najvažnije je da ne dozvolite nikome da vas sažalijeva. Bitno je okružiti se pozitivnim ljudima. Mi u Udruženju najmanje pričamo o bolesti, osim ako nekome treba razgovor.
Jeste li nosili periku?
– Periku sam nosila samo kad sam išla na neke proslave, čisto zbog drugih, da im ne bi bilo neprijatno da me gledaju. Kosa mi je opala poslije prve terapije, ali, kad je narasla, bila je gušća i bolja.
Koliko Vas je situacija u kojoj ste se našli naučila odgovornosti prema sebi, da birate s kim ćete danas sjesti i popiti kafu?
– Kad se nađete u ovakvoj situaciji, shvatite da ima mnogo važnijih stvari u životu od trke za poslom i drugih nebitnih stvari. Više vremena posvećujem sebi i ljudima koji mi prijaju.
Može li pozitivno razmišljanje doprinijeti bržem oporavku?
– Pozitivno razmišljanje najviše i pomaže. Shvatite da od kukanja i plakanja nema ništa. Padanje u depresiju vam može samo odmoći. Zato glavu gore i samo naprijed.
Kako je došlo do toga da počnete raditi sa ženama koje su oboljele od raka i postanete predsjednica Saveza žena oboljelih od raka dojke „Iskra“?
– Kada sam oboljela od karcinoma dojke, upoznala sam pokojnu Azru Ikalović, koja je bila predsjednica „Iskre“, i ona me pozvala da se pridružim ženama u Udruženju. U „Iskri“ sam od početka bolesti. Mnogo mi je pomoglo druženje i priče žena koje su to već prošle. Predsjednica sam ovog udruženja već tri godine.
Koliko je u tim situacijama bitno da žena drugoj ženi pomaže?
– Međusobna pomoć žena je velika. One vam najbolje mogu pomoći u toku liječenja svojim savjetima. Jedna drugu najbolje razumijemo u svim kriznim situacijama, kada ne znamo šta i kako dalje.
Koji savjet biste uputili porodicama u kojima ima neko ko trenutno prolazi kroz fazu liječenja od karcinoma?
– Porodicama koje se susreću s ovom bolešću u svom okruženju savjetujem da se ponašaju normalno prema osobi koja je oboljela. Da je ne sažalijevaju, jer će se ona osjećati manje vrijednom i mislit će da joj je kraj blizu. A moj savjet svim ženama koje prolaze kroz fazu liječenja bio bi da misle na svoje zdravlje, da vrše samopregled dojke bar jednom mjesečno, jer rano otkriven karcinom je 99% izlječiv.
Suzana s porodicom
Kakvi ste bili kao djevojka i kako ste razmišljali kada ste imali 20-25 godina?
– Uvijek sam bila sportist. Bavila sam se košarkom. Trenirala sam košarku od svoje 11 godine. Nikad nisam ni pomislila da bi mogla da se razbolim. U vrijeme našeg djetinjstva nismo mogli ni da čujemo da se spominje ova opaka bolest, dok je to danas vema česta bolest. U sjećanju iz djetinjstva su mi ostali košarkaški tereni, gdje smo imali najljepša druženja s prijateljima.
U kakvoj porodici ste odrasli?
– U sretnoj radničkoj porodici, koja je brojala pet članova, nas tri sestre od kojih sam ja najmlađa. Djetinjstvo pamtim po divnom druženju, treninzima i putovanjima na utakmice po cijeloj Jugoslaviji.
