I u bolesti se smiju: Irfan i Ajnuša Horozović, par koji piše svjetlom duše

Piše: Indira Kučuk Sorguč

 

Otkako je Irfan bolestan, unijeli su u kuću Horozovića komediju. Smijeh je, kaže Ajnuša, minuciozna joga, svi se organi smiju i vježbaju. Smijeh je kao lijek. Brane se od virusa gledajući filmove i krimi serijale, ali i čitajući „svoje“ pisce. Brane se i pisanjem. Irfan je, otkako se bori s teškim oboljenjem, napisao dva romana koja uz sav njegov opus predstavljaju biserje naše savremene književnosti

Foto: Velija Hasanbegović i Porodični album

Njih dvoje su stali pred matičara u Banjoj Luci 25. novembra 1972. godine. Dvoje rođenih Banjalučana, u braku 48 godina, u ljubavi pola vijeka, a poznanstva još i više, burme su razmijenili na Dan kada je obnovljena državnost BiH nedaleko od rodnog grada. Njihova Banja Luka s njima živi i nakon izgnanstva, u njihovom je srcu i njihovoj riječi. Irfan i Ajnuša su par koji piše svjetlom duše. Kao i svi istinski stvaraoci, ovjenčani nagradama i pohvalama, oni žive mirno i skladno, sa svoje troje djece, uronjeni u uspomene, ali i prisutni u svakom svom minutu. Oni su pjesma u prozi života.
Svoju životnu priču ispričali su samo za “Azru”.

Oboje ste odabrali ili je vas odabrala književnost. Irfan u prozi, ali ni poezija mu nije strana, a Ajnuša u poeziji. Koliko je vaš privatan život prozaičan, a koliko poetičan?

Ajnuša: Poeziju sam počela osluškivati još u ranom djetinjstvu. Bile su to nepoznate riječi, koje je nana-hadžinica izgovarala u svojim glasnim molitvama učeći Kuran. Postajale su čarobne riječi kojima nisam znala značenje. Cijele dane sam mantrala i tako dobro se osjećala, u igri, u trčanju „između dvije vatre“. Naravno, moja mama je pjevala savršeno sevdalinke, rođena je u Gornjem Šeheru, starom srcu Banje Luke. Otac nam je često čitao naglas dogodovštine Nasrudin-hodže. Riječi, koje imaju veliku energetsku moć, polako su ulazile u moje uši kao najmoćniji vodopad riječi. Sve djetinjstvo je poezija ljubavi, zahvalna sam. Proza je bila srednjoškolska preokupacija u učiteljskoj školi i nakon završetka škole, kada sam upoznala Irfana. Shvatila sam nastajanje priča, drama, romana, u rođenom domu, nešto neiskazivo, kroz nas same, kroz razgovore, poglavlja za poglavljem. Dan za danom… to je bio najuzvišeniji i najsuptilniji period kroz žive riječi.

Irfan: Postoji jedan izraz, uobičajen, iako nije u potpunosti rasvijetljen: poetska proza ili pjesma u prozi. To bi mogao biti odgovor kad je o nama riječ. Sjećam se jednog prijatelja, koji mi je bio i slikarski učitelj, a poeziju je hegelijanski uzdizao iznad svega, kako je jedanput, gotovo ekstatično viknuo „Umire se sa stihom, a ne s romanom na usnama“. Kakva izjava. Nisam znao što bih na to odgovorio. Postoje mnogi romani koji su, zapravo, prozne poeme (i sâm sam se u tom okušao), a postoje i pjesme koje su, zapravo, sublimirane kratke priče ili čak romani. Takav je i naš život. I, čak i da je to moguće, ne bih ga mijenjao.

Ajnuša i boji svoju poeziju akvarelima svoje duše. Rijetkost je to da se pjesme oslikaju i da se riječi daje oblik, a obliku riječ. Da li ste, Ajnuša, ikada oslikali Vašu (Irfanovu i vašu) ljubavnu pjesmu? Može li se ljubav uopće oslikati? A koliko se može kroz stihove iskazati?

Ajnuša: Postavili ste vrlo složeno pitanje. Rijetkost je da se pjesme oslikaju i da se riječima daje oblik. To je sublimat mog života. Kao dvije duge, koje su na istom nebu promatranja. To je uzvišeno preispitivanje duše. Jedna duša u dva pisma, književnom i likovnom. U dvadesetosmoj godini imala sam prvu samostalnu izložbu akvarela. Dan prije otvaranja, prošla sam rodnim gradom i vidjela ogromne plakate, s mojim imenom i sviješću „da, to sam ja“. Bila su velika preispitivanja u paralelnim procesima. Upravo ta preispitivanja uzvisuju dušu, kosmos i cijelo biće. Oslikala sam Irfanov portret gdje se slijevaju boje s lica. Sve je „zapisano u vrhovima očiju“ kao što se kaže u 1001 noći. A što kaže Irfan „oči su nešto najviše što čovjek čovjeku može dati“.

Irfane, je li ijedan Vaš ženski lik u romanima i dramama inspiriran portretom Vaše supruge?

Irfan: Prisutna je, naravno. Ne samo u posvetama. Njena je prisutnost u prisutnosti njenog duha. To se vidi i u knjigama i u svakodnevnom životu. To je ona neobjašnjiva komunikacija koju ljudi izgrade kad se dobro poznaju. I vole.
Ajnuša: Ponosna sam zbog velike posvete u romanu „Kalfa“ koja glasi: „Ajnuši, koja je prepoznala kalfu“. Tu je i priča „Safikada“ i pjesma „Predio iza trepavica“.

Imali ste priliku ostati u Zagrebu i Berlinu, posebno u Zagrebu, jer ste tamo studirali, a Irfan je bio izuzetno cijenjen u književnim i teatarskim krugovima, oboje ste primljeni i u njihovo udruženje književnika, ali vas dvoje ste odabrali Sarajevo.

Irfan: Sarajevo je jedan od najvažnijih gradova u mom životu (uz Banju Luku i Zagreb). Uvijek sam ga osjećao kao svoj grad.
Uostalom, to je i bio. Živio sam ovdje, doduše vrlo kratko (dvije godine), kao sasvim mali dječak (od druge do četvrte godine). Za uspomenu su mi ostale ručno rađene kožne cipelice od nekog kundur-majstora, koje čuvam i danas. Koračao sam i koračao po njemu. Hodao. Kao hodač poznajem okolinu i poprilično planine koje ga okružuju. Sve je to dio tog Gnijezda u kojem živim. A povijest sa svojim brojnim pričama dala mi je više niti da odmrsim neka klupka koja su me zanimala. I nije riječ samo o Sarajevu, riječ je o Bosni, te o Hercegovini, čije je središte, nimalo slučajno. Tako da je moje koračanje uvijek bilo dvostrano. I, na kraju, jednako kao i na početku – riječ. Jezik je možda presudna stvar u tom koračanju.


Ajnuša: U Sarajevo sam dolazila kao dijete s roditeljima kod očeve tetke u kuću na Kovačima. Silazili smo niz Kovače u Baščaršiju. Tu sam dobila nanulice s tri cvijeta i dan-danas mi nije jasno kako sam mogla trčati po ravnoj Banjoj Luci, a da mi ne spadnu. Mnogo kasnije, nakon dvije knjige poezije, primljena sam u Društvo pisaca. Nakon svečanosti u Vijećnici, bio je prigodni ručak na Baščaršiji. Iz ovog trenutka u kojem pišem to je bila posebna čarolija na kojoj sam i danas zahvalna. Sarajevo smo izabrali zato što je srce Bosne i našeg jezika.

U našoj današnjici, svakodnevno se susrećemo s mnogim apsurdima i paradoksima, kao i Talhe ili Šeremet, Irfanovi junaci koji se bune protiv ideologija i „revolucija koje jedu svoju djecu“, i sami evo pokazujemo svu slabost i krhkost ljudskog bića koje nagriza strah od virusa, bolesti, siromaštva, smrti…. Kako se branite od toga? Šta volite da zajedno radite? Šta gledate? Čitate? Šta vas razgaljuje?

Ajnuša: Od Irfanove bolesti unijela sam u kuću komediju. Smijeh je minuciozna joga, kad se svi organi smiju i vježbaju. Smijeh kao lijek. Uvijek sam mislila da mi nikakvi virusi ne pripadaju. Postojali su mnogi, ali se o njima nije govorilo, kao o ovom. Ono što osjetiš, to znaš. Gledamo mnoge filmove, čitam isključivo i ponovo, već deset godina, Clarissu Pinkolu Estes „Žene koje trče s vukovima“, što je za mene psihološka čitanka koja pripada ženama cijeloga svijeta. To je knjiga o mitovima i pričama, o arhetipu divlje žene, koju smo izgubili u ovim aslfaltnim putevima.


Irfan: Nažalost, sve manje čitam. Malo je vremena za nove knjige. Čitao sam najviše dok sam odlazio u bolnicu, na terapije. I to uglavnom svoje pisce i knjige. Antičke tragedije, 1001 noć, Shakespearea, Čehova, Kafku, Edgara Allana itd. S obzirom na kućni pritvor koji mi je izrekla presuda bolesti, ukoliko ne pišem, gledam mnogo stvari na ekranu, filmove, sportske događaje i razne serijale, najviše kriminalističke.

Oboje se ne oglašavate u medijima, niste u fokusu – što bi se reklo, imate svoj svijet i u njemu sve što vam treba. Koliko komunicirate s vanjskim svijetom?

Ajnuša: Odlično ste primijetili da nismo u fokusu. U našim svjetovima živimo i stvaramo.

Irfan: Internet nas je stvarno smjestio u globalno selo. Selo koje se mijenja prema onome kakvi smo mi. Sve je tu kao neki virtualni život. Pronalazimo stare i nove prijatelje. Nažalost i gubimo, jer je to neminovnost. Mnogo se tu stvari događa. Čitav jedan novostvoreni život. I on ovisi o nama. To je vrlina. I mana.

Ne znamo ništa o vašoj porodici. Imate sina …? Unuke…?

Irfan: Dvije kćerke i sin su naše bogatstvo. Unuke još nemamo. Na to bi mogli odgovoriti samo čitači oblaka.

Oboje ste dobitnici brojnih nagrada… Irfanovi romani su više puta nagrađivani najvišim nagradama struke, prevedeni na mnoge jezike. Kao mladi književnik pobrao je sve simpatije književnih znalaca, ne znam da li griješim, ali čini mi se da je Irfan s djecom ostvarivao neki poseban kontakt. Čitaju ga mnogo u školskoj literaturi. Koliko se razlikuje sam osjećaj pisanja za najmlađe u odnosu na onaj pisanja za odrasle?

Irfan: Razlikuje se. Bar u mom slučaju. Kad je došla djevojčica, a potom i druga, počeo sam im pričati priče. Sve oko jednog psa koji zapravo i nije bio pravi pas, jer ga je rodila kruška (inače jedno od najvažnijih bića u mom životu). One su to razumijevale. Dolazile su knjige, a nikako njihova. Jednog dana je Taida stala ispred mene i kazala „Kad ćeš ti, tata, završiti našu knjigu?“ Tu sam vidio koliko je porasla. I, bez pogovora, počeo sam ispisivati „Vauvana“, posvećenog kćerkama. Tako sam postao pisac za najmlađe. O teoretskim razlikama ne bih ovdje. Suština onog što sam želio je igra. Tako je bilo i s ostalim knjigama. Ponosan sam na posvetu u knjizi „Inspektor vrtnih patuljaka“: Harisu i njegovim sestrama. Drago mi je što knjige žive.

U posljednje vrijeme osim izabranih i sabranih djela, ne dolazi iz bogate riznice Irfana Horozovića novo djelo. Ali zato čitamo kratke priče u magazinu „Stav“. One su kao rendgen, gledaju u psihu bosanskog društva, skeniraju ljude i pojave i apsurde i glupost, ali i one najfinije rezbarije iz sjećanja.

Irfan: Ne bih se saglasio u potpunosti s uvodnom procjenom. Otkako traje ova moja bitka za život, objavio sam dva romana i još je jedna knjiga proze pred izlaskom. I tu nije sve gotovo. Tekstovi u periodici su knjiga u nastajanju. Radostan sam i ponosan što sam u tome uspio.

Ajnuša: Smatram da je rad na sebi najodgovorniji za svakog pojedinca. To je najčudesniji oblik samospoznaje. Spoznati sebe znači spoznati cijeli svijet. A znati da ništa ne znaš je preispitivanje ispočetka.

Sigurno ste mnogo putovali. Šta ste ponijeli s tih putovanja? Koja su vam se urezala u pamćenje?

Ajnuša: Najsavršenije putovanje za mene je u Egipat. Sletjeli smo na aerodrom u Kairu kad su cvjetali jasmini. Bio je ramazan. Željela sam da vidim zemlju pismenosti, zvijezda i piramida. Opjevala sam Egipat u ciklusu „Egipatski rukopis“. Egipat je bio moj san.

Irfan: Andaluzija. Sevilja, Cordoba, Granada, Alhambra. Masline. I more. Sredozemno more s crvenim pijeskom i raznolikim školjkama na njemu kao u nekoj igri. Andaluzija je ljudska i poetska povijest. Povijest zapravo svega onog što živimo, makar toga nismo svjesni. Svaka zgrada tamo ima svoju priču. Svako dvorište. O gradovima da ne govorim. I o stihovima univerzalnog jezika koji se može čuti u vjetru.

Jedan horoskopski Bik kao Irfan sigurno mnogo ljubavi daje svojoj porodici, jer je s njim sve gozba – gozba riječi, okusa, mirisa, A Ajnuša tu gozbu dopuni svojim specijalitetima – jemecima, stihovima i akvarelima. Opišite mi neku od takvih epizoda iz vaših bogatih uspomena?

Irfan: Horoskop je draga igra u našim životima. Bik, Rak, Vaga, Škorpion i Riba. Tu su i podznaci. Beskrajni labirint mogućnosti. A ljubav se uvijek vraća. To je zaista istina koju živimo. I zajedno smo kad god je to moguće. Utoliko mi je lakše u putovanju kroz vlastiti dever-dunjaluk u koji sam višom odlukom upao. Kad smo skupa, uglavnom uživamo u gozbi jela i razgovora.

Ajnuša: Dobro ste primijetili, volim kuhati. Uživam u spravljanju bosanskih jela, dalmatinskih, kineskih (patka). I to je poezija.

Koga cijenite, čije su vam se riječi urezale u pamćenje?

Irfan: Cijenim mnoge. Naravno, mnogo je veća skupina onih koje ne cijenim. Mislim da je u drami pisanja, jednako kao i čitanja, bitna sličnost. Fascinantno je u nekoj knjizi prepoznati svoj osjećaj i poriv za određenim postupkom. To je osnova umjetnosti čitanja. Mogao bih ispričati mnogo takvih slučajeva. U tekstovima koje ste spominjali objavio sam svoj izbor pisaca, slikara i drugih umjetnika do kojih mi je posebno stalo. To su, zapravo, priče o njima.

Ajnuša: Jednog dana islikala sam svoj san. Jahač koji je letio na svom konju približio se s maskom na licu i probudio me. To je bila slika koju sam naslikala u jednom dahu i zvala se „Portret nepoznatog“. Probudila sam Irfana u tri sata ujutro i rekla „pogledaj, to je portret nepoznatog“. Život postaje san onog trena kad ga pretočimo u djelo „zato sanjajmo opet, dušo moja (Calderon de la Barca).

Kada neko ima tako bogat stvaralački i društveni život, vjerovatno se sve više u nekim jesenjskim godinama vraća u djetinjstvo i mladost. A “Majka i njene ruže” (Irfanova priča) koje štiti kišobranom od kiše metafore su neprolazne. Šta bi čovjek dao da se može sakriti pod majčin kišobran? A pisac to može, jer on je mađioničar koji nam svojom čarolijom riječi to dočara. Možemo li od Irfana očekivati neko „slično“ djelo?

Irfan: Hvala na slici koju nikad neću zaboraviti. Postoji rukopis od kojeg ne odustajem. Mnogoznačan je. Zapisani događaj jeste u meni. Pitanje je samo hoću li imati snage da ga do kraja uobličim. Jednom sam već nešto o tome kazao. Okno i bič. To je naslov. Neki dijelovi su objavljeni. Ipak, smatram taj rukopis nedovršenim i povremeno ga i dalje gradim. Nekad je to nalik na opsesiju konačne knjige. Šta će s tim biti, vidjet ćemo. Bio bih zaista radostan da jednog dana držim tu knjigu u ruci i otvaram njene listove.

DOŠLI SMO NA VRBAS I SJEĆALI SE KAKO JE BILO NEKAD

Nedostaje li vam zavičaj, da li ga sanjate? Jeste li ga posjećivali?

Irfan: Jesmo, naravno, pogotovo dok su bili živi majka i otac. Tamo je moja sestra, a dolazio je i brat sa ženom iz Danske. Nije bilo kao nekad, ali sjećali smo se toga nekad. Jeli smo ćevape i šišćevape, razgovarali, išli na mezare i – na Vrbas. To je za Banjalučane osnovni hram. Sad je sve drukčije. Nema roditelja, nema brata, a pandemija nas je prekrila kao plašt. I naše uspomene.

Ajnuša: Do progonstva nosim svoj grad u srcu i duši. To je upravo grad fantazmagorije koji je opisao Irfan u svojoj prvoj proznoj knjizi „Talhe ili Šedrvanski vrt“. On je smjestio grad u sadašnjost i budućnost. To je jedna od najmoćnijih vizija, koju smo zajedno iskusili sa svojim kćerkama. Vrh našeg zajedničkog života je u toj prozi i poeziji tog vremena. Naravno, odlazili smo u naš voćnjak, na mezare svojih roditelja i obale svog Vrbasa. Svjesna sam svega onoga što nema, ali, sve što ima je u meni.

Kad se desio izgon iz Banje Luke, u poemi „Dani i noći“ Ajnuša je ispisala sve što su prošli u ime sveg što će doći. Vidjela je svu slobodu van „geta rodnog grada“. Pjesma je nastala u Zagrebu. Izdvajamo nekoliko stihova:
Naši životi su se ukorijenili u izgnane doline
Tu sam te rodila, sine, u „Svetom duhu“
Dvadeset sedme noći mjeseca Ramazana
U struni sunčeve svjetlosti
Odvaja se kost od kosti
Voćnjak sam sa tri stabla
Život je postao svježa voćka

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti