Razgovarala: Ena Hasečić /Prijevod s ruskog: Žarko Milenić
Danas je kultura štaka na koju se oslanjaju politika, ekonomija i zdravstvo. Ta štaka je nevidljiva i neshvatljiva, no vrlo važna. Moja baka je cijelo svoje djetinjstvo i mladost provela u sibirskom izgnanstvu. Isprva me tema staljinističkih represija zanimala samo da bih razumjela, osjetila i predstavila sebi šta je sve ona doživjela u izgnanstvu. Mnogo kasnije došla sam na ideju da napišem knjigu. Seljaci, kriminalci, intelektualci, muslimani i hrišćani, pagani i ateisti – svi su bili prinuđeni držati se zajedno da bi preživjeli. Bilo bi mi veoma drago doći u Sarajevo
Guzelj Jahina, ruska je književnica i scenaristica tatarskih korijena. Njen debitantski roman “Zulejha otvara oči” temeljen na iskustvu njene bake prognane za vrijeme Staljinovog režima, postigao je veliki uspjeh i osvojio važne književne nagrade među kojima su „Velika knjiga“ i „Jasna Poljana“. Na Međunarodnom sajmu knjiga u Moskvi proglašen je Najboljim proznim djelom. Bio je u finalu za nagradu Ruski Booker i u najužem izboru za nagradu EBRD. Preveden je na više od dvadeset jezika. Autorica Guzelj Jahina ekskluzivno je dala intervju za magazin „Azra“.
Za početak, kako ste? Kako provodite vrijeme od početka pandemije?
– Za pisca je režim samoizolacije u određeno vrijeme normalan. U vremenima do Corona virusa pisci, scenaristi, dramatičari i prevodioci s namjerom bi se izolirali u rezidencijama za pisce – na nekoliko sedmica ili mjeseci – kako bi radili u miru. Tako se poklopilo da se u mom životu početak pandemije podudario s periodom rada na novom romanu i prvih pola godine pandemijske epohe sam iskoristila da bih završila pisanje.
Mislim da je ova pandemija jedinstveno iskustvo zajedničkog osjećaja u historiji čovječanstva. Nikad države svijeta nisu više bile objedinjene u općoj nesreći takve veličine i nisu zajednički proživjele sve etape borbe s jednom nesrećom. Ni dva svjetska rata, ni prijetnja atomskim naoružanjem, ni hladni rat nisu dali čovječanstvu ovakvo iskustvo: oduvijek su postojale borbe jednih protiv drugih, a neko je uvijek ostajao po strani. Činilo se da nema zajedničkih ratova. Pokazalo se da je sada rat objavljen pandemiji automatski postao globalni.
Otvoreni svijet svugdje prisutnog interneta omogućava nam da vidimo ono šta se događa u gotovo svim tačkama Zemaljske kugle: statistiku o količini zaraženih i umrlih, odlazak monarha i čelnika država u karantin, dirljive izjave pojedinaca na društvenim mrežama – sa svih pet kontinenata podaci neprekidno teku k nama. Danas živimo znajući mnogo o životima drugih. To znači da saučestvujemo s njima. Saučestvovanje je odjek na emociju drugog – to je osnova zdrave ljudske psihe, smještene u trenutku prvog odziva bebe na majčin osmijeh.
Nikada cijena ljudskog života nije bila tako visoka – u prenesenom smislu te riječi. Početkom i sredinom dvadesetog vijeka broj ubijenih (u ratu, u koncentracionim logorima, u vrijeme atomskih proba) i umrlih (od gladi, epidemija) izražavao se milionima. U sitoj i blagodatnoj stvarnosti dvadeset prvog vijeka postalo je moderno napadati i osuđivati ljekare, čuvati svoje dragocjeno zdravlje od nedovoljne brige medicinskog osoblja ili nekvalitetne plastične operacije.
Nikada više cijena ljudskog života neće biti tako visoka – u doslovnom smislu te riječi. Danas su moćne ekonomije upale u anabiozu, cijele zemlje zamrle u pokušajima da uspore razvoj bolesti – sve zbog toga da sačuvaju više ljudskih života. Cijena tog zaustavljanja su milijarde (više i nije važno u kojoj valuti). Koliko dugo možemo plaćati tu cijenu?
Kultura se u svim vremenima bavila stvarima kao što su odgajanje čovječnosti ili, drugačije rečeno, uvećanjem cijene ljudskog života. Danas je njena zadaća u zadivljujućem obliku promijenjena i postala je vrlo prikladna. Danas je kultura štaka na koju se oslanjaju politika, ekonomija i zdravstvo. Ta štaka je nevidljiva i neshvatljiva, no vrlo važna. Prenos koncerata iz praznih sala, pozorišnih predstava online, filmova i knjiga – u tome mi crpimo snagu za složeni život u uvjetima karantina. Danas je kultura privremeni pokrivač normalnog života, sve dok se život ne vrati u nekakav normalni tok.
Šta Vas je inspiriralo da napišete priču o hrabroj Zulejhi?
– U januaru 1930. godine u SSSR-u je počela velika kampanja protiv dobrostojećih seljaka – ljudima je oduzeta imovina i deportovani su u udaljene, nenaseljene regije Sovjetskog Saveza: na sjever, u Sibir, u Kazahstan, na Altaj. Moj roman govori upravo o tim događajima. To se odnosilo na sve takve seljake SSSR-a: tri miliona ljudi je bilo raskulačeno, šest miliona je prošlo kroz takozvana radnička naselja (posebna naselja za prognane). Jedna od tih šest miliona bila je moja baka. U januaru 1930. roditelje su joj raskulačili, a ona je tada imala samo sedam godina. Poveli su je po maršruti: iz sela do grada Kazana na konjima, zatim vrlo dugo željeznicom do Krasnojarska, a potom Jenisejem do Angare.
Moja baka je cijelo svoje djetinjstvo i mladost provela u sibirskom izgnanstvu. Tamo je završila pedagošku školu i tek se 1946. godine vratila u rodno selo. Počela je da predaje ruski jezik u osnovnoj školi i upoznala mog djeda, on je bio nastavnik njemačkog jezika i direktor škole. I onda je počeo treći život moje bake: prvi je bio prije progonstva, u selu, drugi u Sibiru, a treći – miran, gdje su bila djeca, unuci, zahvalni učenici…
Dok je moja baka bila još živa, nažalost, nisam snimila njena sjećanja na diktafon. Baka je umrla prije sedam godina. Isprva me tema staljinističkih represija zanimala samo da bih razumjela, osjetila ipredstavila sebi šta je sve ona doživjela u izgnanstvu. Mnogo kasnije došla sam na ideju da napišem knjigu.
Rusija ima bogatu tradiciju romana o GULAG-u i o staljinističkim vremenima. U romanu „Zulejha otvara oči“ pisala sam o poznatim stvarima (raskulačivanju, progonstvu kulaka, životu u „radnim naseljima“) i pred sebe nisam stavila zadatak da prepričavam ili prepisujem historiju, ni da stvaram udžbenik iz historije. Moj zadatak je bio duboko ličan – proučavanje historijskog materijala i pisanje knjige, kako bih bolje razumjela svoju baku, a možda da bih joj se još malo približila.
Prvi i glavni izvor, ne samo informacija, već inspiracija, za mene su bila sjećanja moje bake na taj period. Mnogo je pričala o tome. O tome kako su doseljenici iskrcani na obale Angare, u duboku tajgu, s naredbom o izgradnji naselja. Kako su iscrpljeni ljudi kopali zemunice i živjeli u njima. Umirali su. Bojali su se otići u ambulantu i uzimati propisane lijekove – uporno se šuškalo da je medicinskom osoblju naloženo da uništi svu djecu u naselju. Kako je cvijeće cvjetalo u proljeće. Kako su se u tajgi brale borovnice – činilo se da nema ukusnijeg voća od onog bobičastog. Ispirali su zlato u pritoku Angare: po cijeli dan su uranjali ruke u hladnu vodu, kako bi navečer predali nekoliko zrna u komandu za jednu heljdinu kašu. Kako su djeca išla u školu pet kilometara kroz tajgu do susjednog sela u hladno zimsko jutro, još po mjesečini, bojeći se vukova. Obuća je bila loša, a baka je stalno skidala kapu i navlačila je na svoje ukočene noge da se zagrije.
To sam htjela prenijeti: s jedne strane užas i tamu, teškoće života u sibirskoj tajgi; a s druge i neke svijetle trenutke. Posebno sam htjela pripovijedati o duhu bratstva koji je moja baka opisala: što su ljudi duže živjeli u naselju, to su se više zbližavali. Moja baka je odatle otišla 1946. godine, ali se do kraja života dopisivala s bivšim prijateljima u izgnanstvu. Bila je to veza koja je bila jača od porodičnih veza. Zbog toga je selo prognanika u romanu „Zulejha otvara oči“ Noina arka. Seljaci, kriminalci, intelektualci, muslimani i hrišćani, pagani i ateisti – svi su bili prinuđeni držati se zajedno da bi preživjeli… Uglavnom, to je roman o ljudima bez obzira na nacionalnost. O tome da na rubu života i smrti s čovjeka spadaju svi nanosi – nacionalne i vjerske predrasude, klasni stavovi. Ostaju samo ljudi, pojedinci, jedni s drugima.
Sljedeći izvor materijala za roman bili su zapisi raskulačenih i onih koji su prošli kroz GULAG. Nakon čitanja mnoštva takvih zapisa, shvatila sam koliko je zajedničkog u sudbinama miliona raskulačenih. Neki trenuci – ja ih nazivam „motivima“ – ponavljali su se vrlo često: naprimjer, motiv „stigli su noću i odvodili ljude“, motiv „dugo smo putovali vozom, nismo znali kuda idemo“, motiv „doveli (u sibirsku tajgu, u kazahstansku stepu) su nas i ostavili, a mi morali kopati zemunice i tako živjeti“. Ti zapisi daju priliku da se određeno vrijeme i historijski događaji pogledaju „iznutra“, da se osjeti to vrijeme.
A pogledi „spolja“ su, naravno, naučni radovi i disertacije, a njih sam također mnogo pročitala. Posebno bih željela govoriti o okolnostima u vezi s tom temom. Čini mi se da je dobro poznavanje tih okolnosti – šta su nosili, iz čega su pili i jeli, iz kakvih pušaka su pucali, kojim alatima su obrađivali zemlju – vrlo važno. To ne samo da daje vjerodostojnost tekstu, već i samo može sugerirati neke stvari. Da bih pokušala razumjeti, naprimjer, kako su se osjećali ljudi u vagonima za prevoz stoke tokom transporta u Sibir, otišla sam u Muzej željezničkog transporta na otvorenom. Dugo sam stajala tamo ispred teretnog vagona, zamišljajući kako je to voziti se na tim daskama. Uski prostor, mali prozor, mutne svjetiljke, svjetla ima dovoljno tek da jedni druge jedva vide, sićušna peć u sredini…
Poseban izvor informacija, inspiracije i razumijevanja tog vremena bili su filmovi sovjetskih autora o seljačkom životu u Rusiji, snimani 30-ih godina prošlog vijeka.
Druga važna stvar je ta da moj roman nije sasvim biografski, jer moja junakinja nije baš poput moje bake. Moja baka je kao djevojčica otišla u Sibir, gdje je odrasla i formirala se. Bilo mi je mnogo zanimljivije pričati o tome kako se mijenja odrasla žena – na početku romana junakinja Zulejha već ima trideset godina. Iz života bake uzela sam period (1930–1946) i putovanje: selo –Kazanj – Krasnojarsk – rijeka Angara – zabačeno mjesto u tajgi gdje su ljudi odbačeni bez sredstava za život. Uzela sam i dvije epizode iz bakinog sjećanja: kako je šlep nasred rijeke s nekoliko stotina ljudi zaključanih u skladištu potonuo, i druga, prilično mala, o tome kako je prognani profesor predavao matematiku mojoj baki, koristeći vlastiti udžbenik. Sve ostalo je preuzeto iz zapisa raskulačenih, preseljenih i propuštenih kroz GULAG; iz disertacija i naučnih radova; iz dokumentarnih filmova, materijala iz Muzeja GULAG-a u Moskvi… Nevidljivi i tvrdi kostur romana čine konkretni historijski događaji. Najteža stvar prilikom pisanja teksta bila je ubaciti lične priče likova u taj kostur. Naravno, u romanu postoji i mašta – na kraju, to je književno djelo, a ne udžbenik iz historije.
Postoje li još porodice koje žive na način koji je opisan na početku romana? Postoje li danas kuće poput one u kojoj je početkom 1930-ih živjela Zulejha?
– Prve stranice knjige napisane su tako da čitalac na prvu ne bi mogao zaključiti u koje vrijeme je radnja smještena – da li je to bilo prije stotinu, dvije stotine ili pet stotina godina. Junakinja priče, Zulejha, živi isti život kao i njeni preci: moli se Allahu, komunicira s duhovima i umiruje ih, ropski služi mužu i svekrvi, beskrajno mnogo radi u domaćinstvu… I tek se kasnije u romanu pojavljuju znaci vremena – čitalac shvata da se priča odvija u ranim sovjetskim godinama. To je učinjeno namjerno: roman „Zulejha otvara oči“ govori o tome kako se žena kreće od arhaične patrijarhalne prošlosti, od određenog apstraktnog srednjeg vijeka, pa do danas. O metamorfozi: od roba bez riječi, polučovjeka, pa do samostalne osobe, žene-lovca s oružjem u rukama.
Opisujući Zulejhin život na početku romana, oslanjala sam se na sjećanja iz djetinjstva o kući mog djeda i bake – ponegdje sam pretjerala u naglašavanju, ali je ipak sve zasnovano na stvarnosti. Ta kuća s baštom, povrtnjakom, ruskom banjom, hambarima i spremištima bila je u gradu, ali je život u njoj bio potpuno seoski: stalni radovi, obrada zemlje, briga o stoci i živini… U toj su se kući obavljali čak i neki paganski rituali: bilo je nemoguće zakoračiti na prag ili, ušavši u kuću, odmah se zaustaviti na ulazu, hljeb je trebalo uzimati samo desnom rukom i ni u kojem slučaju ne ostavljati ga okrenutog na gornju stranu, a lobanje konja, koza i krava visile su nad bunarom. Naravno, baka i djed nisu vjerovali u duhove – jednostavno su slijedili pravila koja su nekad poštovali u kući svojih predaka, ne shvatajući njihovo stvarno značenje. Naučili su me tim pravilima. Stoga je čitav „seoski“ dio romana, moglo bi se reći, opisan iz prirode i detalja svakodnevnog života, rituala, izreka, poslovica i kulinarskih znanja, naprimjer, recept za pravljenje lepina od jabuka na suncu.
Kad je riječ o porodičnim odnosima, oni su, naravno, bili drugačiji na kraju dvadesetog vijeka. U odnosu između bake i djeda primijetila sam „blijedi odraz“ patrijarhalne tradicije koja je nekada vladala u tatarskim porodicama. U savremenom tatarskom selu teško možete pronaći lobanje mrtvih životinja koje ukrašavaju bunar ili kapiju. Teško da danas iko, ulazeći u kuću, najprije gleda u peć, pozdravljajući se s kućnim duhovima. Teško da neko pravi lepine od jabuka na suncu. Ostaci tradicije i rituala stvar su prošlosti, kao i patrijarhalni odnosi. Kuće od drveta pretvorile su se u kamene. Danas je ruralni život u Tatarstanu mnogo bliži gradskom životu – svi imaju automobile, neke porodice ih imaju i nekoliko, a ljudi često odlaze u grad zbog posla ili zabave; mladi ljudi putuju u gradove da studiraju. U Tatarstan je došla urbanizacija. Čak je i deurbanizacija počela: neki mladi ljudi teže da iz velikih gradova odu nazad na selo, svojim korijenima, donoseći internet i psihologiju gradskih stanovnika.
Tatarski mitovi i legende imaju važno mjesto u romanu. Postoje li i dalje (kao zanimljive priče) u svakodnevnom životu ljudi? Gdje ste ih čuli?
– Radnja romana temelji se na dva narodna književna djela Istoka: bajci o šah-ptici Simurg i legendi o Jusufu i Zulejhi iz Kur’ana – priči o strasnoj ljubavi bogate žene prema svom mladoj lijepom robu. Htjela sam ispričati tu klasičnu priču na drugačiji način – glavna junakinja mog romana, Zulejha strastveno voli svog sina Jusufa. Roman sadrži direktne reference na tu legendu: naprimjer, kada Zulejha pokušava zadržati Jusufa, ona mu potrga ovratnik košulje.
Za obje te legende kao i druge istočne legende i priče iz slovenske mitologije, kako starogrčke tako i germanske, saznala sam u djetinjstvu: iz knjiga, filmova, pozorišnih predstava.
Mitologija i folklor, kao i zapleti svetih knjiga, Kur’ana i Biblije, suština su ljudskog iskustva. Ako želimo, lako možemo pronaći mnoge od tih tema u savremenom životu. I danas se braća ubijaju, roditelji žrtvuju svoju djecu, ljudi štuju Zlatno tele ili se od tuge pretvaraju u stub soli – čak i u Africi, u Bosni, pa i u najmanjem selu Tatarstana.
Narativne umjetnosti – književnost, pozorište, film – uvijek su u kontekstu vječnih tema, htio to autor ili ne. Možemo reći da se narativne umjetnosti u velikoj mjeri bave samo vječnim temama: ponekad s banalnim preinačenjem, a ponekad preispitivanjem ili negacijom.
Mislite li da bi Zulejhin život bio lakši da je ostala sa suprugom Murtazom i njegovom majkom? Da li se njen život dolaskom u Sibir na neki način promijenio nabolje?
– Roman o Zulejhi počinje u januaru 1930. U narednih nekoliko godina sovjetsko će se seljaštvo suočiti s velikim preokretima: prvo kolektivizacijom, kada su ljudi „gvozdenom pesnicom“ prisiljeni da odu u kolhoze; zatim velika glad, koja je jako pogodila Tatarstan; represije i veliki staljinistički teror; ulazak SSSR-a u Drugi svjetski rat. Teško je sa sigurnošću reći da li bi život moje junakinje bio lakši, ugodniji, sigurniji da je Zulejha ostala u svom rodnom selu. Mislim da ona definitivno ne bi „otvorila oči“ – ne bi prošla tu gigantsku metamorfozu, na koju ju je prisililo preseljenje u Sibir.
Paradoksalno, Zulejhino izgnanstvo pretvara se u drugačiji život i za njenog sina Jusufa. U tatarskom selu bio bi odgojen na starinski način i postao bi dio tog patrijarhalnog svijeta iz kojeg je Zulejha izrasla. U Sibiru se iznenada našao okružen inteligencijom: govori ruski, a zatim i francuski; proučava crtanje i slikanje; komunicirajući s različitim ljudima on uči šta je to strast za slobodom i na kraju bježi – u evropski Lenjingrad, kako bi studirao umjetnost.
Zanimljiv lik u romanu je doktor Voljf Karlovič Lejbe, Zulejhin najbliži prijatelj u novom poglavlju njenog života. Je li „život u jajetu“ bio jedini način da se ostane razuman u Sibiru?
– Htjela sam stvoriti sliku osobe koja se bori da pobjegne od stvarnosti i zato oko sebe „stvara“ prozirno „jaje“, koje je štiti od onog lošeg oko nje. Profesor Lejbe je na neki način sličan Zulejhi: budući da je čitav život provela boraveći u rodnom selu, ona ne poznaje svijet, dok doktor Lejbe svijet vidi, ali ne želi primijetiti njegovu ozbiljnost: očajnički zatvara oči, trepće. I samo Zulejhin porođaj, u kojem je on prisiljen učestvovati, potakne ga da otvori ove oči. U određenom smislu to je dvostruko rođenje: rađa se beba i s njom se ponovo rađa i ljekar, odrasla osoba koja iznova uči vidjeti svijet i prepoznati ga, uz svu okrutnost i nepravdu. Upravo život u Sibiru otvara oči oboma, i Zulejhi i Lejbeu.
Može li se prava ljubav naći čak i u teškim životnim okolnostima?
– U romanu postoji ljubavna linija: tatarska seljanka Zulejha zaljubljuje se u ruskog vojnika Crvene armije, Ivana Ignjatova. Međutim, ljubavna veza za mene nije bila najvažnija. Najvažnije je i dalje bilo pitanje sticanja unutrašnje slobode žene. A to se sticanje događa upravo u vrlo teškim životnim okolnostima.
U transformaciji Zulejhe, željela sam pokazati potrebu za untrašnjom slobodom ličnosti, prioritet unutrašnje slobode nad vanjskom. Zulejha se na paradoksalan način, nalazeći se na čuvanom području, prognaničkom naselju unutar sistema GULAG, oslobađa onog unutrašnjeg. I to se događa zahvaljujući ne samo patnji, koliko utjecaju drugih ljudi: Zulejhino okruženje se mijenja – a nakon toga se postepeno mijenja i njena svijest.
Vaš roman je preveden na mnoge jezike i dobitnik je nekih od najvažnijih književnih nagrada – Velika knjiga i Jasna Poljana, na Međunarodnom sajmu knjiga u Moskvi proglašen je najboljim proznim djelom, bio je u finalu za nagradu Ruski Booker, u najužem izboru za nagradu EBRD, a u septembru ove godine dobili ste nagradu koju dodjeljuje Ruska Federacije za dostignuća u području kulture. Kako je to utjecalo na Vas?
– Roman o Zulejhi ima sretnu sudbinu i za to sam vrlo zahvalna čitaocima i izdavačima koji su vjerovali u tu knjigu. Druga stvar je da uspjeh u autora rađa strahove – prije svega, da se ne ispune očekivanja koja se neizbježno nameću. Suočavanje s tim strahovima nije bilo lako.
Pišete li trenutno nešto novo?
– Prije nekoliko sedmica završila sam novi roman o spašavanju djece od gladi iz područja oko Volge. Akcija se odvija 1923. godine u jednom od posebnih ešalona, koji je izgladnjelu sovjetsku djecu, uglavnom djecu ulice, poslao u gubernije gdje je bila bolja situacija i na taj način ih spasio. Put traje šest sedmica i u pitanju su četiri hiljade kilometara. To je putopisni roman. Radnja je izgrađena kao niz fascinantnih i zastrašujućih avantura na putu: nalaženje hrane za djecu, dobivanje sapuna, traženje dojilje za novorođenu bebu, lutanje pustinjom. Na tom se putu pred junacima otkriva ogroman put – od šuma s područja Volge i kazahstanskih stepa, preko pijeska regije i obale Arala, do pustinja Kizil-Kum i planina Turkmenstana – kao i paleta vrlo različitih ljudi koji su naseljavali mladu Sovjetsku Republiku u ranim 1920-im: seljaci izbjeglice iz cijele zemlje, specijalnе bezbjednosne službe i zaposlenici sakupljačkih žitnih mjesta, kozaci Orenburga, basmači, muslimani pobunjenici protiv sovjetske vlasti… Ako govorimo o onom glavnom, onda je to, naravno, roman o gladi u sovjetskoj Rusiji.
I za kraj – želite li jednog dana posjetiti Sarajevo?
– Bilo bi mi veoma drago doći u Sarajevo. Svima nama želim što brži dolazak onih vremena kada ćemo se ponovo moći slobodno kretati i komunicirati.
AZRA I BUYBOOK NAGRAĐUJU: Osvojite knjigu
Roman o ljudima bez obzira na nacionalnost
Knjigu „Zulejha otvara oči“, čije odlomke je magazin “Azra“ u saradnji s Izdavačkom kućom „Buybook“ ekskluzivno prenosio u četiri broja, sada imate šansu da dobijete na poklon.
Sve što treba da uradite jeste da u SMS poruci napišete: BUYBOOK
SMS poruke šaljite na broj telefona: 091 510 101, tako što ćete prvo ukucati ključnu riječ BUYBOOK, a zatim: OK (razmak), Zulejha otvara oči, svoje ime i prezime, te grad u kojem živite.