Sebnem Isiguzel ekskluzivno za “Azru”: U Turskoj su moju zabranjenu knjigu čitale tri generacije žena

Piše: Redakcija

Razgovarala: Ena Hasečić
Prijevod s turskog: Alena Ćatović
Intervju realiziran u saradnji s Izdavačkom kućom „Buybook“ u kojoj je objavljen roman  „Konak suza“

 

Demokratska društva pripremaju se stvoriti jednu novu politiku koja će se zasnivati na ekologiji, ljudskim pravima, feminizmu, pravima LGBT zajednica i mnogim drugim ljudskim vrijednostima. Nakon pandemije na dobitku će biti oni koji stvaraju. Kreativnost nikada ne umire. Ovaj virus, koji, da bi se održao, treba živa bića, podsjeća me na zlo antidemokratskih vlada koje opstaju izrabljujući ljudsko društvo. Državni savjet za cenzuru zabranio je moju prvu  knjigu mlađima od osamnaest godina. Mislim da su žene izložene velikom pritisku. Isti pritisak osjećaju svi oni koji žele živjeti slobodno. Junakinja „Konaka suza“ može se nastaniti u srcima čitatelja i u Istanbulu i u Sarajevu. Žene ubijaju samo zato što su žene

Sebnem Isiguzel autorica je romana „Konak suza“ čije odlomke je u posljednjih pet brojeva magazin „Azra“ prenosio u izdanju sarajevske IK „Buybook“ i uz čiju saradnju ova turska spisateljica ekskluzivno govori za magazin „Azra“. Sebnem Isiguzel (48) studirala je antropologiju na Univerzitetu u Istanbulu, gdje i danas živi i radi. Prvu knjigu „Iza brda se valja“ (Hanene Ay Dogacak) objavila je 1993. godine i za nju dobila nagradu „Yunus Nadi“. Nakon toga je objavila nekoliko romana, zbirki kratkih priča i eseja. „Konak suza“, roman objavljen 2016. godine, protkan je historijskim događanjima. Govori o ljubavi, razumijevanju i saosjećanju, ali i kobnim posljedicama koje životne greške nose sa sobom. Iako smješten u vrijeme slabljenja Osmanskog Carstva, s upečatljivom glavnom junakinjom i pričom o njenoj sudbini roman se može čitati i kao paralela sadašnjeg vremena.

Za početak, kako ste? Kako provodite vrijeme od početka pandemije i koliko je pandemija promijenila Istanbul, grad u kojem živite?

– Iskreno, zatečena sam svim ovim što proživljavamo, epidemijom, onim o čemu čitam i što vidim. Čak ni naučna fantastika ne bi mogla osmisliti ovako nešto, niti u ovoj mjeri. Očigledno smo nadnaravno tražili na pogrešnom mjestu, jer nas je priroda iznenadila.  Ako se sve završi onako kako se nadam, onda će ovo biti jedna nova renesansa, jer će nestati sve što je u suprotnosti s naukom, raciom, istinskom umjetnošću. Demokratska društva pripremaju se stvoriti jednu novu politiku koja će se zasnivati na ekologiji, ljudskim pravima, feminizmu, pravima LGBT zajednica i mnogim drugim ljudskim vrijednostima. Nakon pandemije, morat ćemo posvetiti više pažnje značajnim pitanjima kao što su okoliš i prava životinja na koja se do sada nismo osvrtali.  Na dobitku će biti oni koji stvaraju. Proizvode. Razmišljaju. Posjeduju znanje i ideje. Kreativnost nikada ne umire. Ljudi imaju potrebu za knjigama, pričama, umjetnošću, promišljanjem i idejama koje proširuju naše horizonte. Ovaj virus će nam na kraju postaviti pitanje: „Hoćemo li izbaciti ovo smeće?“ Nadam se da je ovaj svijet zaplovio prema renesansi. Želim da s tim smećem nestane sve što je zastarjelo i što živi u njegovoj sjeni.

Ovaj virus, koji, da bi se održao, treba živa bića, podsjeća me na zlo antidemokratskih vlada koje opstaju izrabljujući ljudsko društvo.

U Istanbulu tokom vikenda traje zabrana izlaska. Pošto imamo psa, smijem izaći van.  Raduje me, jer se moj pas naučio poslušno kretati (ne pitajte, ranije sam se osjećala kao da među gomilom na ulicama hodam s usisivačem) i što mogu, kao u snu, šetati po pustim ulicama Istanbula. Sve drugo me žalosti, posebno to kako se pandemija odrazila na naše živote.  Život je postao težak za one koji su izgubili svoje najbliže, za zdravstvene radnike, nezaposlene i siromašne. Ja sam, ionako, marljiva spisateljica koja provodi vrijeme sjedeći za stolom. U tom smislu, za mene se nije mnogo toga promijenilo.

Vaša prva knjiga kratkih pripovijetki „Iza brda se valja“ (Hanene Ay Doğacak) objavljena je 1993. godine i dobila je prestižnu nagradu „Yunus Nadi“, ali postoje mnoge kontraverze u vezi s njom. Zašto?

– Imala sam dvadeset godina kad je knjiga objavljena. Državni savjet za cenzuru zabranio je knjigu mlađima od osamnaest godina. Ja sam tada rekla: „Da sam knjigu napisala prije dvije godine, ni ja je ne bih mogla čitati“. Iste su godine u Turskoj zabranjeni i Anais Nin i Henry Miller. Moja knjiga bila je najčitanija. U Turskoj su tu zabranjenu knjigu čitale tri generacije žena. Sada imam kćerku u toj dobi. Kada pogledam nju, pomislim na to šta sam sve kao spisateljica proživjela u tim godinama. To me zapanjuje, ali ipak mislim da sam na ovaj svijet došla da bih pisala.

Pišete romane, kratke priče i eseje. Koju formu najviše volite?

– Volim pisanje samo po sebi, stvaranje i pripovijedanje, ali preferiram roman. Svakog mjeseca pišem po jednu kratku priču za jedan književni časopis. Te su priče omiljene među čitalačkom publikom, ali roman je u mom srcu. Stvaram jedan novi svijet i dugo vremena živim u njemu. Sjećam se trenutaka kada sam pisala sve svoje romane, jednako kao trenutaka kada sam na ovaj svijet donijela svoju djecu. Ponekad čak i više, intenzivnije. Osjećam da me pisanje snažno ispunjava.

Šta Vas je inspiriralo da napišete priču o hrabroj mladoj ženi koja je bila izopćena iz svoje porodice i zašto ste roman „Konak suza“ smjestili u 19. stoljeće?

– Mislim da su žene izložene velikom pritisku. Isti pritisak osjećaju svi oni koji žele živjeti slobodno. Moja junakinja je junakinja svih onih koji su izopćeni. Željela sam da ona bude glas svih onih koji su neželjeni i poniženi. Junakinja „Konaka suza“ može se nastaniti u srcima čitatelja i u Istanbulu i u Sarajevu. Odabrala sam 19. stoljeće kako bih stvorila vezu koja će prevazići jezičke i geografske barijere.

U kojoj se mjeri promijenio položaj žene u odnosu na onaj opisan u romanu „Konak suza“?

– Pritisak i neravnopravnost ostali su isti. Nisu se promijenili. Iako žene žive u društvu koje je drugačije od onog iz 19. stoljeća, i dalje nisu slobodne. Kada bi žene bile slobodne, onda ne bismo imali ovoliko ubistava žena. Žene ubijaju. Ubijaju ih samo zato što su žene. To se gotovo pretvorilo u  rodocid/gendercide. Ponekad ubice žena ostaju nekažnjene. Feministi se bore za prava ubijenih žena. Neravnopravnost i pritisak koji osjećamo podsjeća na pritisak koji ugalj pod zemljom pretvara u dragulje. Književnost koju stvaramo mi, žene, nastaje pod tim pritiskom i, prema mom mišljenju, blista i sjaji.

„Djevojka na drvetu“ (The Girl in the Tree), objavljena 2016. godine u Turskoj, Vaš je prvi roman preveden na engleski jezik. Na kakav je prijem naišao kod čitalačke publike tako velikog govornog područja?

– Tačno. Engleski je jezik koji je rasprostranjen u cijelom svijetu. U mom djetinjstvu su na Državnoj televiziji nedjeljom prikazivana dva američka filma. Potom su došle i serije, a zatim u mom slučaju i književnost na engleskom jeziku. Ipak, svijet se razvija uz mlade ljude koji žele postati romanopisci jedne „čudne“ i „drugačije“ zemlje koja nikako da postane demokratska. Ja poznajem svijet i dok pišem obraćam se cijelom svijetu. Stoga, čak i ako moji tekstovi nose tragove geografskog prostora s kojeg potječem, nisu daleki i nerazumljivi.  Ono što dobivam od svijeta sjedinjujem s Istanbulom i vlastitim spisateljskim zanosom i potom mu vraćam. Moji junaci, koji na zidu svoje sobe drže poster Roberta Pattisona, nisu strani čitaocu kojem je engleski jezik maternji. Ja sam svijet zavoljela kroz književnost. Željela sam da nas „Djevojka na drvetu“ duboko dirne, bez obzira na to ko smo i gdje živimo.  Njen prevod na engleski jezik učinio je da bude dostupna široj čitalačkoj publici. Posebno nakon ubistva Georgea Floyda i pokreta „Ne mogu disati“,„Djevojka na drvetu“ se dublje usadila u srca američkih čitatelja, postala omiljeno štivo i počela se više čitati. Svaki čovjek slomljenog srca spreman ju je poslušati i razumjeti.

Kako je danas biti pisac u Turskoj?

– Teško. Da bi se postalo junakom, nije potrebno predvoditi mase. Sjesti za sto i napisati roman o zemlji koja hapsi i ubija svoju mladost, žene i djecu je, samo po sebi, junaštvo. Ja mislim da su savjesni pisci u mojoj zemlji pravi junaci. Književost je najljepši glas svake zemlje. I ja sam taj lijepi glas moje zemlje. Ponekad su geografski prostori poput kuća u kojima nema spokoja, a pisci nadarena djeca tih kuća i prostora. Eh, kad bi moja zemlja bila roman pa da joj napišem sretan kraj. Sve više gubim nadu.

Koja je najbolja knjiga koju ste pročitali tokom prošle godine?

– Prije svega, želim reći da sam veliki ljubitelj knjiga Aleksandra Hemona. On je izuzetan književnik. Veoma mi se dopala i knjiga Oceana Vounga „Na zemlji smo nakratko predivni“. Također, s velikom pažnjom pratim Valeriju Luiselli, Colsona Whiteheada, Sophie Mackintosh i Sally Rooney.

Pišete li trenutno nešto novo?

– Moj novi roman bit će objavljen u aprilu. Njegova tema se ponovo odnosi na 19. stoljeće, a ovog puta na početak 19. stoljeća. „Istanbulske Amazonke“ roman je koji tvrdi, čak i dokazuje, da je jedne mračne zime u Istanbulu 1908. godine jedna žena stupila na prijestolje. Kao što možete shvatiti, to je nešto oprečno historiji koju pišu muškarci.

I za kraj, biste li jednog dana voljeli posjetili Sarajevo?

– Sarajevo me veoma zanima. Do sada sam o njemu samo slušala i čitala iz romana. Iako je ono što sam čitala bilo živopisno, voljela bih i sama vidjeti vaš lijepi grad.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti