Odgajati troje djece s malom razlikom u godinama vrlo je izazovno i zahtjevno, ali moram priznati da sam ja “policajac”, a tata je superheroj koji ipak malo više dopušta. Znala sam mlađe dijete dojiti, a djevojčicama u isto vrijeme čitati, kako se ne bi osjećale zapostavljeno. Nikada nisam stavila jedno dijete pored sebe da spava, a da je drugo odvojeno. Možda će zvučati grubo, ali ne dozvoljavam ni svojim roditeljima, a ni ostalim gostima da, kada donesu poklone, budu različiti. Ako je čokolada, da se naglasi da je za sve. Učim ih da razmišljaju svojom glavom i budu pravedni i prema sebi i prema drugima
Jelena Đokić (29), poznatija pod nadimkom @djokicevezenke, na Instagramu ima 69 hiljada pratitelja, zahvaljujući tome što životnu svakodnevicu s troje svojih mališana, kćerkicama Marijom (4), Ivanom (3) i 10-mjesečnim sinom Nebojšom dijeli s javnošću, iskreno i realno prikazujući njihove anegdote koje ponekad graniče i s avanturizmom. Njihov dom u bijeljinskom naselju Dvorovi svakodnevno ispunjava dječiji smijeh, a uz pomoć i podršku supruga Ivana Đokića (30), harizmatična influencerica stiže sve.
Iako vjeruje da je ljudi različito doživljavaju, Jelena Đokić za sebe kaže da je uporna, posvećena i emotivna. Ono što mnogima upada u oči, a neki smatraju pogrdnim jeste naziv profila „Đokićeve ženke“, pa smo intervju počeli s pitanjem zašto baš takvo ime.
– Svako vidi očima kojim želi i svako tumači na način na koji želi. Zbog interne šale s prijateljima stavila sam taj naziv profila, ne sluteći da će moj profil pratiti toliki broj ljudi i ne razmišljajući kako će ko protumačiti. S vremenom su se ljudi navikli i postalo je prepoznatljivo. Iako se ne kajem, ali da sam sad na početku, a znajući ovo što znam, to definitivno ne bi bio moj izbor – objašnjava Jelena Đokić, koja za magazin „Azra“ govori o ljubavi, braku i životu s troje djece.
Kako je Vaša Instagram priča počela?
– Broj pratitelja je znatno porastao nakon pitanja „Kako ste se Ivan i ti upoznali?“. Počela sam pisati kako smo odrastali zajedno, što je ljudima bilo simpatično i mnogo puta dijeljeno, te sam te objave sačuvala pa se i danas na mom profilu mogu pročitati u istaknutim pričama koje sam šaljivo nazvala „Televisa Presenta“, jer su mi pisali da ih sve to podsjeća na neku seriju.
A, kakva je vaša ljubavna priču?
– Bili smo djeca od 12 i 13 godina kad smo se prvi put sreli u školskom hodniku i kada sam mu rekla da će me oženiti. On je godinu stariji, a u tim godinama to je bila ogromna razlika te me je smatrao djevojčicom, a sebe “odraslim”. No, bila sam uporna i nakon škole sam svakog dana išla da kupim mlijeko, jer su njegovi roditelji imali farmu, novcem od užine, kako bih ga srela. Ispostavilo se da se isplatilo to što sam češće bila gladna, a mlijeko prosipala do kuće, kako moji roditelji ne bi saznali. Odrastali smo zajedno i tokom godina postali prije svega prijatelji, iako je on bio moj prvi momak. U jednom periodu su nam se putevi razišli, ali smo ostali u kontaktu. I eto, nakon 12 godina, kada je izgovorio “Da” rekla sam mu: “A lijepo sam ti rekla da ćeš me oženiti”. Pet godina smo već u braku, imamo troje dece, a brak je još ljepši i luđi nego što sam ikada mogla da zamislim.
Roditelji ste troje mališana. Učite li roditeljstvu jedno drugo i kakav je Ivan kao otac?
– Apsolutno da učimo. Odgajati troje djece s malom razlikom je vrlo izazovno i zahtjevno, svakodnevno učimo o strpljenju, toleranciji i istrajnosti. Saglasni smo u mnogo stvari i nastojimo da se zajedno edukujemo i “rastemo” kao roditelji, ali moram priznati da sam ja “policajac”, a tata je superheroj koji ipak malo više dopušta. Prema djeci je brižan i tolerantan, čini mi se da razvijaju jedan zdrav, prijateljski odnos pun podrške i poštovanja.
Čime Vas Marija, Ivana i Nebojša u svom odrastanju svakodnevno oduševljavaju?
– Oduševljava me koliko su posvećeni jedni drugima i kako se drže zajedno, a opet su individue za sebe. Totalno su različiti, a kada se slože, pravi su tim.
Koliko je izazovno odgajati djecu koja su generacijski bliska? Ima li ljubomore?
– Vrlo rijetko. Nastojim da se ne pravi razlika. Poslušala sam savjet i djecu uključivala u sve, čak je i Marija, kada se rodila Ivana, bila „pomoćnik“. Zajedno smo je kupale, presvlačile i hranile, tako i sad njih dvije pomažu oko brata. Znala sam mlađe dijete dojiti, a djevojčicama u isto vrijeme čitati, kako se ne bi osjećale zapostavljeno. Nikada nisam stavila jedno dijete pored sebe da spava, a da je drugo odvojeno. Možda će zvučati grubo, ali ne dozvoljavam ni svojim roditeljima, a ni ostalim gostima da, kada donesu poklone, budu različiti. Ako je čokolada, da se naglasi da je za sve. Ne može i ne dozvoljavam da se pravi bilo kakva razlika između njih i tu sam izričita. Sa svakim djetetom imam dnevno barem po pola sata nasamo. Tad sam samo njihova mama. Ipak, dešavaju se situacije kada oni na istu stvar gledaju iz svog ugla pa pokazuju nezadovoljstvo i eventualno primjećuju naklonost.
Kakva majka nastojite biti?
– Ona koja će uvijek da sasluša. Nekada je naporno odgovoriti na hiljadu i jedno pitanje, ponekad ponovim neke stvari bezbroj puta, ali uvijek pred kraj dana pričamo o tome šta je najljepše što se desilo tog dana, a šta je manje lijepo, kako bismo znali šta ih čini sretnim i da li primjećuju koji postupak nosi kakve posljedice. Do sada sam uhvatila sebe da sam mnogo grešaka napravila i uvijek se preispitujem, a mislim da nas izazovi tek čekaju u narednom periodu. Voljela bih i težim ka tome da im budem prijatelj i osoba od povjerenja. Učim ih da razmišljaju svojom glavom i budu pravedni i prema sebi i prema drugima.
Kako izgleda jedan vaš zajednički dan i je li dobra organizacija presudna?
– Imamo plan za svaki naredni dan, ali vrlo često se pokaže da nam organizacija nije jača strana i da ništa ne ide po planu. Improvizacija je u našem slučaju presudna. Zajedničko vrijeme provodimo u igrama. Bilo da se igramo imitiranja, doktora, škole, frizerskog salona, s lutkicama ili fota, smijeh i zabava su zagarantovani. Često smo napolju i pravimo razna takmičenja, što im najviše i prija jer su fizički aktivni. Nekada, kada su iscrpljene, djevojčice vole da gledamo crtani film ili čitamo priče, a nova faza je da bojimo sve moguće bojanke i sklapamo puzle. Nebojša već neko vrijeme pokušava napraviti prve korake pa mu je to najčešća zanimacija.
Nedavno ste se vratili sa zimovanja na Jahorini. Kako izgleda vaša priprema za jedno porodično putovanje? Šta biste preporučili mamama i tatama koji se boje krenuti na putovanje s djecom?
– Moje pravilo je da papir trpi sve. Popišem osnovne stvari koje ne smijemo zaboraviti i time se vodimo. Tako imamo osjećaj da sve držimo pod kontrolom. Put u povratku nam je bio iscrpljujući tako da je jedini moj savjet da pokušate tempirati vrijeme putovanja kada je vašoj djeci vrijeme za spavanje. Mi smo se divno proveli i baš nam je značio predah, zato samo naprijed, bez straha.
Kako postižete balans između poslovnih obaveza i majčinstva, koje ne poznaje radno vrijeme?
– Pokušam završiti sve svoje poslovne obaveze dok su djeca u vrtiću, kako bih se kasnije mogla potpuno posvetiti njima.
Koji su Vaši rituali za opuštanje i punjenje baterija?
– Kako kad. Po prirodi nisam statična i ne mogu baš da se relaksiram u potpunosti ako znam da me neka obaveza čeka, ali neka komedija, nekoliko stranica knjige ili puna kada vrele vode zna baš da napuni baterije. A kada se prezasitimo svakodnevice i obaveza, onda pobjegnemo negdje na nekoliko dana, kao što je bio slučaj upravo s Jahorinom.