Janko Popović Volarić: San mi je imati još jedno dijete

Piše: Ilma Jakubovic

Davidu (23) sam, prije svega, otac i autoritet, ali smo, ipak, relativno obični tata i sin, bez obzira na malu razliku u godinama. Razumijevanjem i prolaženjem određenih emocija lika, tekst se polako upisuje u memoriju. Jednom sam plakao kada sam ošišao dugu kosu koju sam nosio kao klinac. Htio sam biti NBA košarkaš

 

Janko Popović Volarić (41) je zagrebački glumac s dugogodišnjom uspješnom karijerom i nizom pozorišnih, filmskih i serijskih ostvarenja. Među ženama važi za jednog od najzgodnijih i najljepših glumaca s naših prostora, a, iako ne voli mnogo pričati o privatnom životu, samo za „Azru“ otkrio je čime ga je djevojka Petra osvojila.

Šarmantni glumac i srca bh. publike osvojio je brojnim ulogama u serijama regionalne produkcije poput „Ponosa Ratkajevih“, „Najboljih godina“, „Kud puklo da puklo“, „Čiste ljubavi“. Trenutno se nalazi u priličnom zatišju s obzirom na sve neprilike koje nas okružuju, stare predstave igra u daleko manjem obimu nego inače, te nam otkriva da priprema svoj manji projekt. Uprkos popunjenom rasporedu, zgodni glumac pronašao je vremena za naš magazin, a razgovarali smo o njegovom poslu, anegdotama sa snimanja, odnosu sa 23-godišnjim sinom Davidom. Gostovao je u nekoliko epizoda serije „Dar Mar“, koja se emitira na Novoj TV, pa smo ga upitali o kakvoj ulozi je riječ.

– Riječ je o meni iznimno zabavnoj ulozi. Naime, kolega Momčilo Otašević i ja gostujemo u desetak epizoda kao dva prilično ograničena brata, koji unose nered u Dizmovo. Bilo nam je posebno zabavno, jer smo Momo i ja više puta igrali zajedno u nekim većim ulogama i često na suprotstavljenim stranama kao pozitivci, odnosno negativci. Sada smo u svim scenama zajedno, nadopunjavamo jedan drugome rečenice i nismo mi ti koji vode radnju, već smo bez pritiska samo gosti, odnosno likovi koji svoje intelektualne nesposobnosti dokazuju iz scene u scenu. Stvarno smo se izvrsno zabavljali i bavili se ulogama kakve obojica nikada do sada nismo imali prilike raditi – kazao je Janko na početku našeg razgovora.

Kako je biti glumac u doba pandemije COVID-a 19? Može li umjetnost podnijeti ova vremena?

– Tu nema izbora, umjetnost mora podnijeti sva vremena jer je ona imanentna i umjetnicima i njenim “konzumentima”. Pitanje je samo koliko su sada otežani i posao i egzistencija umjetnika. U trenutnoj situaciji mnoge moje kolege, posebno slobodnjaci, u vrlo kratkom razdoblju su se našli na rubu rubova, a države, kao i inače, zadnje primjećuju baš one kojima je najteže. Ja radim manje i čekam neka bolja vremena za sve nas.

Kada se jedna uloga završi, izlazi li taj lik potpuno iz Vašeg života ili nastavlja da živi s Vama?

– Znam se uloviti kako izgovaram neke rečenice kao i na snimanju ili probama predstave, ponekad ostanem u raspoloženju nekog lika koji sam radio, a desi se i da reagiram kao lik kojeg glumim u određenim situacijama. Ali, mislim da sa sobom trajno ne nosim karakter nekog lika i ne ostajem u suživotu s ulogom nakon završenog projekta. Iako, ponekad mi bude žao opraštati se od nekih uloga.

Nama koji se ne bavimo glumom uvijek je zanimljivo kako pamtite tekstove. Postoji li neka metoda pamćenja i dešava li se da možda tokom snimanja ili predstave kažete repliku iz drugog scenarija?

– Nije to baš neka mudrolija. Svako ima neku svoju metodu. Neko lakše uči sam za stolom, neko na probama, ali stvar je u osnovi ista. Ponavljanjem, razumijevanjem i prolaženjem određenih emocija lika, tekst se polako upisuje u memoriju, a važno je i da budemo u takvom treningu, mozak tada sve brže pamti.

Podijelite s nama anegdotu s nekog snimanja?

– To je često i posebno nezahvalno pitanje. Svaki projekt nosi svoje anegdote i izabrati, a i prepičati ih, često je nezahvalno. Prva anegdota koja mi uvijek padne na pamet je trostruki lom nosa prilikom nesretno odrađene scene tučnjave na snimanju filma „Comic Sans“. Zbog na sve strane polomljenog nosa gotovo cijeli film sam s gipsom na i vatama u nosu morao odglumiti svoju ulogu. Bilo je smiješno, jer sam se često govoreći tekst gušio, glas mi je bio kao iz crtića, a pokušavao sam glumiti ozbiljnog tipa.

Scena iz filma “Comic Sans”

Nedavno ste podijelili fotografiju na Instagramu gdje pozirate sa sinom, a u opisu napisali: „Porodična manufaktura… sin tonac, tata igralec“. Profesije su vam veoma srodne, jer je sin iza kamere, Vi ispred. Na koji način volite biti uključeni u sinove odluke i uopće nametati mu neke izbore? Jeste li poželjeli da krene tatinim stopama?

– David je kao mali kratko pokazivao interes za glumu i glumio je mene kao malog u flashbackovima u seriji „Ponos Ratkajevih”, nešto malo smo zajedno bili i u jednoj predstavi prije dvije-tri godine, ali je zaključio da njega gluma ne zanima i ja to apsolutno poštujem. On ima svoj put i, kao što su mene moji roditelji puštali da tražim svoj, tako i ja mislim da nemam pravo petljati se ili mu bilo šta nametati. Tu sam uvijek kao potpora u smislu razgovora ili logistike, ali to bi bilo više-manje sve. To je njegov život.

Kada vas vide zajedno, mnogi komentiraju da izgledate više kao braća, a ne kao otac i sin. Kako biste opisali vaš odnos, je li prijateljski ili ste svom sinu, ipak, autoritet?

– Naravno da je i prijateljski, ali prije svega sam otac i autoritet. Nas dvojica smo već davno navikli na te komentare, ali smo, ipak, relativno obični tata i sin bez obzira na malu razliku u godinama. I mislim da tako to mora i biti.

Janko sa sinom Davidom

U skladnoj ste vezi s partnericom Petrom, mediji su pisali o tome, no Vi vješto skrivate privatni život od očiju javnosti. Hoćete li nam otkriti čime Vas je Petra osvojila?

– U pravu ste, ne volim pričati o svom privatnom životu, pa ne bih baš otkrivao mnogo o Petri. Petra je jedna divna žena. Točka. (smijeh)

Šta je, prema Vašem mišljenju, tajna skladnog odnosa?

– Nisam neki znalac o skladnim odnosima, ali znam da tu ima mnogo začina, naprimjer: ljubav, poštovanje, prijateljstvo, briga jedno o drugome, tolerancija. Nema tu tajni, sve se zna, samo je pitanje kako pronaći nekoga koga usrećuješ i taj neko time tebe usrećuje.

Kako biste sebe opisali, ko je Janko Popović Volarić kada se isključe kamere?

– Nisam baš jednostavan, često introvertirani samotnjak, ponekad glasni ekstrovert. Preosjetljiv, kritičan i ponekad duhovit.

Uvijek imate besprijekornu frizuru. Jeste li ikad plakali kada ste izašli iz frizerskog salona?

– Jesam, jednom kada sam ošišao dugu kosu koju sam nosio kao klinac. Inače, baš se i ne bavim previše frizurama, ne posjedujem češalj i jednostavno imam tu neku grivu o kojoj ne treba previše brinuti.

Koji su to trenuci kada punite baterije? Dobra knjiga, šetnja, muzika, odlazak u prirodu?

– Veoma dobar ste popis napravili. To je otprilike to – knjiga, priroda, muzika, uz kuhanje, filmove, serije i, kada je to moguće, putovanja. Najbrže se dozovem u nekoj šumi u dugoj šetnji ili kada piljim hipnotizirano u more.

Imate li neostvarene snove? Ukoliko da, hoćete li ih podijeliti s nama?

– Imam i nemam. Htio sam biti NBA košarkaš, a nisam bio dovoljno dobar ni za treću županijsku ligu – istok, ali sam kasnije pak otkrio glumu, koja mi je omogućila neke druge snove i njihova ostvarenja. I da, možda tu još ima nekih skrivenih želja, ali isto tako ne mogu se žaliti s onim što sam dobio i ostvario, tako da sam beskrajno zahvalan za karijeru koju imam i želim je što bolje graditi. Na nekom privatnom planu, san mi je imati barem još jedno dijete. Ko zna, možda mi se s vremenom ostvari. Bez obzira na sve, ja sam zadovoljan i zahvalan za svoj dosadašnji prilično gust i ispunjen život.

Gdje se vidite za deset godina?

– Vidim se kako pijem kafu u svom vrtu u Bosanskoj ulici u Zagrebu, dok ponavljam tekst predstave koju ću navečer igrati u kazalištu.

Imate li poruku za naše čitatelje?

– Nemam sad baš neku ultra mudru poruku. Želim im da kroz ovo sve što nas okružuje u ovim stvarno posebnim vremenima, budu hrabri, privrženi jedni drugima i s vjerom da svakom lošem razdoblju kad-tad dođe kraj. Da se život vrati u normalu u kojoj ćemo se moći intenzivnije baviti tekućim problemima, kojih iovako na ovom Balkanu ima sasvim dovoljno i kojima bi se trebalo pozabaviti, te da živimo u boljim i pravednijim zemljama.

 

 

 

 

 

 

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti