Glumicu Merimu Lepić Redžepović (36) publika ima priliku gledati u gotovo svim predstavama na repertoaru Narodnog pozorišta. Nedavno filmsko ostvarenje imala je u filmu Jasmile Žbanić „Quo Vadis, Aida?“, koji je bio kandidat za Oscara, ali za ovu rođenu Dobojku, s adresom u Sarajevu pozorište je prva ljubav. Merima rijetko daje intervjue za medije jer ne želi medijsku eksponiranost, ali se vrlo rado odazvala pozivu za intervju za „Azra“ magazin. Otkrila nam je koliko su joj u postojećoj društvenoj klimi bitne uloge u predstavama, kojima udahnjuje život.
– Umjetnost kao i većina stvari u životu, može biti temeljita jedino kada ego ostavimo po strani i sistematično pristupimo onome što nas okupira. U konkretnom slučaju, to su predstave i uloge koje igram. Svaka od njih je drugačija i temom i idejom. Kao glumici važno mi je da sa bavim suštinom problema i da kroz svoje uloge tragam za motivacijama iza kojih mogu da stojim i zadacima koje mogu da branim. Živimo u vremenu opasnih površnosti. Sve je svedeno na nivo promocije i samopromocije bez pokrića, što me lično dovodi u drugu krajnost, a to je da rijetko dajem intervjue, jer nakon velikog broja poluinformacija, želim sačuvati sebe i svoju umjetnost, vjerujući da to što radim može odjeknuti na način da volim svoj zanat i da ga radim istinski posvećeno. Ogoljeno od egoizma. To kako ja vidim svoj zanat nije popularno, ali vjerujem da ima svoj put – govori nam.
Koliko je važno sjećati se ljudi koji su ostavili trag kako u našoj daljoj tako i bližoj historiji?
– Često govorim o kulturi sjećanja. Skloni smo vjerovati da sve kreće od nas, potpuno zaboravljajući ljude i djela prije nas. Često na probama ispitujem starije kolege o vremenu i teatru prije. Mislim da je veoma važno spominjati, pamititi, govoriti i sjećati se. Poštovanje dolazi skupa s ljubavlju. Moramo poštovati one prije nas, ukoliko očekujemo poštovanje nas samih. Naročito je važno mlade ljude informisati i obrazovati, kako bi stvarali realniju, bolju i čistiju budućnost. Jer, na koncu, samo znanje koje dijelimo i širimo ima svoju pravu vrijednost.
Jeste li uvijek željeli biti glumica, te čime se, osim glumom, još bavite?
– Ne volim reći da sam znala da ću biti glumica. Svoj zanat sam izabrala intuicijom i to je nešto najljepše što mi se moglo desiti. Gluma je poziv koji nudi konstantni rast. Kako intelektualni, tako duhovni i fizički. Da biste bili glumac ili glumica, morate biti obrazovani, stabilni, informisani, spretni i spremni da svaki dan nešto novo naučite. Tako da se, osim glumom, bavim s mnogo toga, jer ne samo da me napredak ispunjava, nego mi i omogućava da budem bolja u svome poslu. Voljela bih da svako ko se želi baviti glumom zna da je to divan poziv, koji traži odricanje i rad. Nikako instant uspjeh s glamurom koji blijedi nakon prvog jačeg Sunca.
Kako je danas biti glumac u Sarajevu i BiH, generalno?
– Biti glumica u BiH je jednako teško kao biti bilo šta drugo i baviti se bilo čime. Imamo vrlo malo strategija koje omogućavaju rast kulture. Marginalizacija kulture je nešto što je dovedeno gotovo do tragičnog ishoda. Međutim, bez kulture i kulturnog naslijeđa, bez obrazovanja… nema jedne države. To moramo osvijestiti i ozbiljno ispravljati stvari.
Vidite li u budućnosti svoju karijeru u pozorištu, ili, ipak, postoji i ambicija za televizijom?
– Pozorište je moja velika ljubav. Posljednji film koji sam radila je Jasmile Žbanić „Quo Vadis, Aida?“. Jedan važan film. Lektira za sve nas. Tako da, kao i teatar, i film nudi mnoštvo mogućnosti i razvijanja sredstava. Inspiriše me na rad, napredak, širenje vidika, saznavanje i s tim u vezi nezahvalno je odlučiti gdje se vidim. Voljela bih raditi projekte koji se bave važnim temama i nude mi da budem hrabra. Film ili teatar, nema razlike u postizanju istine i stvaranju katarze.
Postoje li ambicije za inozemnom karijerom?
– Moje ambicije nikada nisu bile izvor mojih frustracija, nego put da budem bolja i stvaram bolje okruženje u kojem živim. Tako da, ukoliko je projekt važan i konkretan u istinitosti, nije važno gdje je. Važno je čemu teži.
Kako jedan mladi umjetnik kao Vi danas posmatra pozorište, koliko ljudi danas posjećuju kulturne manifestacije i smatrate li da u trenutnom internet svijetu sve to gubi na značaju?
– Pozorište je potreba. Bez umjetnosti život nije moguć. Uvjerili smo se u to i u vremenu u kojem me često pitaju da li je sve izgubilo smisao. Apsolutno ne. Svjedoci smo da su ljudi, čitajući, slušajući muziku, gledajući filmove, posjećujući online izložbe, nastojali da sačuvaju zdrav razum. Znamo koliko velik značaj je imao teatar pod opsadom. Dakle, život bez umjetnosti i kulture nije moguć. Mi se moramo ozbiljno zabaviti time da sačuvamo svaki dašak kulture, umjetnosti, teatarske čarolije. Inače ćemo postati izgubljeni polusvijet čiji zadatak će biti preživljavanje bez duhovnog mira i plemenitih pobuda.
Koliko je pandemija utjecala na Vašu karijeru?
– Pandemija je mnogo utjecala na cijeli svijet. Vjerovatno ćemo dugo osjećati posljedice oporavka. Važno je imati istančanu empatiju, kako bismo kroz ovaj period prošli što bezbolnije.
Kroz karijeru, ko Vam je najveća podrška, s obzirom na to da utrošite mnogo vremena u posao?
– S obzirom na to da moj posao traži mnogo vremena i posvećenosti, moja porodica je moj najveći oslonac. I tokom studija i danas, kada imam svoju porodicu, sve što kreće sa zdravim predznakom kreće iz zdrave porodice kao ćelije našeg društva.
U kakvoj porodici ste odrasli?
– Odrasla sam u radničkoj porodici, gdje se podrazumijevalo da se do rezultata dolazi radom. Niti jedna ideja nije bila osporavana, iako je ona kroz ratno djetinjstvo podrazumijevala dodatne napore. Ništa nije bilo nemoguće ako se pokaže želja. Obećanja i dogovori su se poštovali. Ljudi su se cijenili prema svojim postupcima, nikako prema titulama. Mišljenja su se sukobljavala da bi se naučilo kritički razmišljati. Tako da sve fundamente, koje ljudi kod mene često ističu kao adut, dugujem upravo svojim roditeljima.
S kojim knjigama i filmovima ste odrasli?
– U knjige me zaljubila moja sestra, koja mi je u sedmom razredu dala da pročitam „Derviš i smrt“. Sjećam se da sam bila očajna, jer nisam ništa shvatila. Od tih nekih trenutaka sam zavoljela knjige, na Akademiji sam se istinski zaljubila, tako da je moja misija da imam svoju biblioteku koja će postati ozbiljno nasljedsvo.
Svi mi odrastamo s nekim uzorima, autoritetima, nekad nas neko kroz godine razočara, neko uvjeri da smo imali dobar stav o njemu, je li Vas ijedan Vaš glumački autoritet, da ne kažem uzor, razočarao?
– Razočarenja su dio života i sazrijevanja. Naravno da su me ljudi znali razočarati, ali nikada nisam dozvolila da mi uzmu moju vjeru. Uzore nemam, tačnije ne želim da imam. Imam samo ljude koje mnogo cijenim. Razočaram se kada vidim da neko ode ispod granice ljudskoga, da bi uživao u prolaznostima. Izdaja je nešto što me razočara, ali, u svakom slučaju, i to su dimenzije koje su me obogatile i bez njih sigurno ne bih bila to što sada jesam.
S kojim glumcima najviše volite dijeliti scenu?
– Volim dijeliti scenu s dobrim partnerima. Gluma jeste partnerska igra i čine me sretnom partneri koji igraju na principu predaj-preuzmi te tako kreiraju svijet na sceni. Volim istinitost i prisutnost na sceni, tako da uživam s takvim partnerima. Moj ansambl je zaista fantastičan. Izdvojit ću posljednju predstavu koju smo radili s Dinom Mustafićem u NPS, „To nikad nigdje nije bilo“. Dino je neko ko nas zaista fantastično vodi. Ansambl koji zajedno diše.
Ko je Merima privatno, a ko kada nije na sceni?
– Merima je mama, kćerka, supruga, sestra. Neko ko svaki dan pokušava iskorisiti maksimalno uz, naravno, mnogo igre sa svojim sinom, s kojim beskrajno mnogo toga naučim kako o životu, tako i o načinu na koji posmatram sebe i svijet oko sebe.
S obzirom na tešku pozorišnu šminku, kako održavate njegu lica?
– S obzirom na tešku šminku u teatru, moram priznati da se privatno ne šminkam gotovo nikako. Važna mi je čistoća i hidratacija lica. Obično sve što biram je prirodno. Maske prema mom receptu, a „Dr. Pasha“ je nešto što me u posljednje vrijeme oduševilo.
Koji je Vaš najbolji ili zlatni beauty savjet?
– Umiti se, spavati, piti vodu, voditi računa o čistoći tijela i uma.