S „Indexima“ sam proživio 20 najljepših i najuzbudljivijih godina. Prosto je nevjerovatno koliko mladi poznaju naše pjesme. Mislim da je to zasluga roditelja. Davorina ću uvijek pamtiti po sjajnoj interpretaciji, koja je na svakom koncertu bila dobra, a opet drugačija, ali i po vanvremenskoj improvizaciji
Nenad Jurin (68) je muzičar, osnivač grupe COD i klavijaturist legendarne sarajevske grupe „Indexi“. Ovog Sarajliju, kako kaže, sa dna kace, sudbina je 1992. odvela put Slovenije, tačnije Kopra, gdje živi s porodicom. U razgovoru za „Azru“ prisjetio se učiteljskih dana u Piranu, podijelio je uspomene na „Indexe“, čuvenog Pimpeka, ali se i osvrnuo na današnju pop-rock scenu.
– U Sloveniji je za moju porodicu počela velika borba za egzistenciju. Najprije smo s ostalim izbjeglicama iz slovenskog konvoja bili smješteni u zajedničkom smještaju u Fiesi, naselju pored Pirana, i tu je počela naša borba za dobijanje slovenskog državljanstva, koje bi nam olakšalo mogućnosti integriranja u slovensko društvo. Od 1993., kada smo riješili pitanje državljanstva, živjeli smo kao podstanari i selili se sedam puta. Sada smo konačno u svom stanu u Kopru. Ja sam u penziji, žena još radi, sin je odrastao i ima svoju familiju. Prije nepunih mjesec dana sam postao i djed – kazao je na početku našeg razgovora Jurin, koji je prije penzionisanja radio devet godina u osnovnoj školi, gdje je djecu učio svirati gitaru, klavir, bubnjeve te formirao školski bend koji je uspješno nastupao na brojnim priredbama duž slovenske obale.
Grupa COD
U izbjegličkoj školi u Piranu ste radili kao učitelj. Možete li se prisjetiti tih dana?
– Kad je čuo za naš dolazak u Sloveniju, posjetio nas je direktor izbjegličke škole u Piranu gospodin Mustafa i predložio da počnemo raditi u školi. U Piranu je tada bila velika zajednica bosanskih izbjeglica, iz svih krajeva BiH i u saradnji sa slovenskom osnovnom školom u Piranu osnovali su paralelnu izbjegličku školu, koja je djelovala u popodnevnim satima u prostorima slovenske škole i imala na raspolaganju svu opremu i didaktična sredstva, koja su koristili slovenski učitelji. Škola je imala svih osam razreda, po jedno odjeljenje, i u njoj su radili bosanski učitelji, i sami izbjeglice, koji su živjeli u Piranu i okolici. Naravno, nisu svi bili profesionalni učitelji, ali su u svoj rad ulagali mnogo ljubavi i požrtvovanosti na realizaciji plana i programa nastave. Ja sam predavao muzičko obrazovanje djeci onako kako su ga pohađala u svojoj državnoj školi. Naše dvije škole u Piranu su bile primjer dobre saradnje matične i izbjegličke škole, tako da je škola u Piranu postala UNESCO škola, razvijajući model djelovanja izbjegličkih škola u ratnim situacijama u svijetu.
U neformalnom razgovoru ste spomenuli da ste mnogo ponosite „Klubom mladih BiH“. Recite nam više o tome?
– Osim škole, u Piranu smo osnovali Klub mladih BiH, gdje smo preko raznih sekcija pomagali djeci da razvijaju svoje talente, da njeguju ljubav prema domovini i da bar na trenutak zaborave strahote, koje su doživjeli u ratu u BiH. Redovno smo nastupali na proslavama škole, UNESCO-ovim kampovima, u Vodnikovoj domačiji u Ljubljani, u kojoj je sličan klub vodio moj brat, putovali i upoznavali nove ljude i krajeve. I danas nas naši bivši učenici, koji su se rasuli po cijelom svijetu, nađu na Facebooku i rado se sjećaju teških dana, koje smo im s velikim trudom svih mentora učinili bar malo ljepšim.
Kako biste opisali današnju domaću i regionalnu pop-rock scenu?
– Današnja pop-rock scena, mislim na zaista pravi pop i rock, prilično je „mršava“, ali vjerovatno je to normalno s obzirom na „novo“ doba, razvoj tehnike pa i načina života mladih. Ja u posljednje vrijeme nisam baš u toku, ali ima pojedinih grupa i pjevača koji „stvaraju“ rock i pop i to rade dobro. Pogledao sam novi spot „Dubioza kolektiva“ za pjesmu „Space song“ i moram priznati da su ljudi genijalci. Ne samo muzika, već cijela ideja i realizacija. Svaka čast „Dubioza kolektivu“, kao i „Fabrici“, koja je napravila spot.
Koje Vas najljepše uspomene vežu za „Indexe“?
– S „Indexima“ sam proživio 20 najljepših i najuzbudljivijih godina. Mogu se pohvaliti da sam klavijaturist s najdužim stažem u „Indexima“. Naime, u grupi su se vrlo često mijenjali bubnjari i klavijaturisti. Dakle, od 1976. do 1996/97., uz pomoć „Indexa“ sam se „iskalio“ kao muzičar na turnejama, snimanjima, raznim druženjima i vrlo rado se sjećam tih ludih dana, odnosno godina.
Da li se danas muzika više gleda nego što se sluša?
– Nažalost. Istina, ja pripadam jednoj „drugoj“ generaciji, ali ovo danas što se „vrti“ i sluša je sve samo ne muzika. Nekad sam s uživanjem gledao i slušao Eurosong, a sad je to potpuno nešto drugo. Ne kažem da je loše, „umjetnici“ pokazuju svoje kvalitete na razne načine, ali tu je sve manje muzike.
Omot ploče legendarne sarajevske grupe
Postoji li muzička penzija?
-Penzija?! (smijeh). Sviraš dok te služe ruke i noge. To young to die, to old to rock’n’roll (premlad da umrem, prestar za rock ‘n’ roll, op.a.) (smijeh).
Po čemu najviše pamtite sedamdesete, osamdesete, devedesete, kada ste gradili muzičku karijeru s grupom „Indexi“?
– Za mene su 60-e,70-e i 80-e bile najbolje godine. Ne samo u muzici već u kompletnom umjetničkom pa i društvenom smislu. A naravno, tu su i mladost, provodi, „razbijanje“ tabua i slično.
Kojih je godina stvarana najbolja muzika kod nas?
– Od 1950. do 1990. godine bilo je dovoljno imati želju, dobru inspiraciju, zanesenost ljubavi i naravno dobar glas, pa da se naprave najveći evergreeni prošlog stoljeća. Sada je to malo drugačije. Koriste se razna tehnička sredstva, dobiju se „nekakvi“ efekti, ali muzike nema. Naravno, ima i danas muzičkih umjetnika, koji stvaraju i izvode vrlo dobru muziku, donekle po uzoru na one 60-e,70-e, ali ih osavremene… ima dobrih ideja.
“Modra rijeka” je koceptualni muzički album grupe “Indexi” osmišljen oko niza pjesama iz poetskih zbirki Maka Dizdara, a slavni sarajevski slikar Mersad Berber, autor je umjetničke slike koju su iskoristili za dizajniranje omota
Jeste li uz neku svoju pjesmu posebno vezani i zbog čega?
– Ima ih mnogo. Svaka je dobra na svoj način i prilikom sviranja ili slušanja svaku doživljavam na poseban način i uživam.
Hoćete li podijeliti s našim čitateljima neke zanimljivosti o „Indexima“ i članovima koje možda nisu znali?
– „Indexi“ su uvijek bili „transparentna“ grupa (smijeh). Sve je već napisano, prepisano i objavljeno. Davor je imao običaj reći: „Sve pjesme su već davno napisane i prepisane…“
Grupa „Indexi“ i dalje živi, i dalje se pjevaju pjesme, prenose se s generacije na generaciju. Iznenadite li se kada vidite da mlađe generacije znaju svaku pjesmu napamet?
– U posljednjih nekoliko godina svirali smo koncerte „Indexi i prijatelji“, i to vrlo uspješno. Prosto je nevjerovatno koliko mladi poznaju naše pjesme. Ja mislim da je to zasluga roditelja koji su stasali uz „Indexe“, zaljubljivali se i uživali u životu, onih 60-ih, 70-ih, 80-ih i u odgoju svoje djece usmjeravali ih na, u ovom slučaju, dobru muziku.
Jurin i Ranko Rihtman koji su i danas dobri prijatelji
Imali ste mnogo turneja širom svijeta. Šta najviše pamtite od tih putovanja?
– Svirali smo Fidelu Kastru na Kubi 1978., jeli pravi kavijar od jesetre i pili dobro vino u Bakuu, u Azerbejdžanu itd. Ali, činjenica je i da dobro pamtimo razne drumove i aerodrome, no sve to ide u rok službe (smijeh).
Kakve uspomene nosite na Davorina Popovića? Pamtite li nešto posebno?
– Teško pitanje. Pamtim sve. Pamtim Davorovu interpretaciju. Uvijek, na svakom koncertu dobra, a opet drugačija. Znao je dobro improvizirati, pa iznenaditi u toku svirke. Isto tako je dobro „improvizirao“ na zabavama gdje se slučajno okupi raja i bude super druženje.