Admir Kalkan je 25-godišnji član baletnog ansambla Narodnog pozorišta u Sarajevu. Njegova životna priča je jedinstvena i motivirajuća. Admir je odrastao u SOS Dječijem selu, ali, kako i sam kaže, ništa mu nije nedostajalo. Oduvijek je znao ko mu je biološka majka, ali ne i ko mu je otac. Uprkos takvoj sudbini, Admir je danas uspješni baletan i diplomirani profesor sporta i tjelesnog odgoja. U ispovijesti za „Azru“ Admir je govorio o svom djetinjstvu, odrastanju, ali i velikim uspjesima u karijeri, kao i o svojoj najvećoj ljubavi – baletu.
Jeste li već u djetinjstvu znali da ste talentirani za baletnu umjetnost?
– U obdaništu sam imao sekciju plesa. To je moj prvi susret s baletom. Tu sekciju je vodila moja, tada neznajući, buduća profesorica Brižita Karabašić. Ona je uvijek potencirala da ja stojim prvi u redu. Vidjela je u meni talent da lako pratim plesne kombinacije i znala je već tada da se u meni krije nešto što je potrebno za ples. Uvijek se rado sjetim tih numera koje smo radili. Još kao dječaka su me oduševljavali scena i kostimi koje smo koristili, ali tada nisam ni slutio da ću izabrati balet ili da će balet izabrati mene.
Kako je počela Vaša baletna karijera?
– U mom životu balet uopšte nije bio planiran. Nisam ni slutio da će upravo ta umjetnost postati moja ljubav i profesija. Najprije sam upisao Osnovnu muzičku školu „Novo Sarajevo“, Odsjek za flautu, tako da sam od malena pošao putem muzičke umjetnosti. Sjećam se jedne prilike da je bila neka audicija za baletnu školu. Tada je moj brat iz Doma otišao na tu audiciju, ali je mama i mene povela, jer sam bio mali, pa nisam mogao ostati sam. Kada je brat završio s audicijom, profesor je vidio i mene i rekao da i ja trebam pokušati. Bio sam mali, ali se sjećam da sam otpjevao pjesmu „Lane moje“ od Željka Joksimovića. Prošao sam audiciju, ali nisam mislio da je to nešto ozbiljno. Tako da sam potpuno neplanirano počeo ići na časove baleta. Već sam išao u muzičku i osnovnu školu, pa je balet bio još jedna obaveza u mom životu, ali nisam htio odustati.
Odrastali ste bez bioloških roditelja. Je li Vam u Domu za djecu bez roditeljskog staranja nešto nedostajalo?
– Ništa mi nije nedostajalo, naprotiv, imao sam više nego da sam odrastao u „normalnoj“ porodici. Mi smo u Domu imali mamu Medihu Crnčalo, koja je stvarno voljela svoj posao i živjela je taj svoj poziv. Ona u našim očima nije bila uposlenik tog Doma, nego je bila uistinu naša majka. Takav odnos imamo i dan-danas, iako je ona sada u penziji, mi smo još svi zajedno jedna sretna porodica, što je najbolji pokazatelj kako smo živjeli i šta smo zapravo imali. Osim ljubavi koju nam je mama Mediha bezuvjetno pružala, imali smo i program SOS sela, koji nam je pružao raznolike mogućnosti, česta putovanja i sve to zahvaljujući uposlenicima SOS sela, koji su svoj posao radili najbolje što su mogli. Mnogo sam im zahvalan.
Jeste li maštali o tome da ćete jednog dana biti usvojeni?
– U našoj porodici smo imali iskustvo da je jedna djevojčica usvojena. Nama je to bilo teško, jer je osoba koja je činila cjelinu naše porodice iznenada otišla. To je iz naše perspektive negativno, ali, s druge strane, ljudi koji su usvojili djevojčicu su postali sretni, jer su dobili mogućnost da nekoga izvedu na put i postanu roditelji. Takvi trenuci imaju dvije strane priče, neko će postati sretan, a neko će izgubiti.
Jeste li znali ko su Vaši biološki roditelji?
– Oduvijek sam imao kontakt sa svojom biološkom majkom i njenim roditeljima, ali s ocem nisam. Odrastao sam znajući ko sam i ko je moja biološka majka i u SOS selu to niko nije krio u mom slučaju. Zato mi moja životna priča nikada nije teško padala, naučio sam živjeti s tim. Možda je meni olakšica to što sam s godinu i po već došao u SOS selo, pa taj rastanak i ne pamtim.
Kako je izgledao Vaš životni put prvo u Domu za djecu bez roditeljskog staranja na Bjelavama, a zatim i u SOS Dječijem selu?
– Prvo sam bio u Domu na Bjelavama, zatim prešao kod mame Medihe neko vrijeme, dok se SOS Dječije selo nije napravilo, i onda sam definitivno otišao tamo i živio sve dok nisam završio osnovnu školu. Po završetku osnovne škole bili smo prebačeni u drugu vrstu smještaja – u kuće za mlade. Tamo je potpuno drugačiji princip odrastanja. Živio sam sa 15 drugih adolescenata i naučio sam da se sam brinem o sebi. Tamo je organiziran princip tako da vas okruženje nauči da se sami borite, da biste nakon završetka srednje škole postali samostalni ljudi. To je postepen proces, naravno da nas niko nije gurnuo u život nespremne. Mnogo sam zahvalan svim tim ljudima i danas zaista nemam za čim da žalim.
Danas ste uspješan baletan u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Kada ste se odlučili za tu profesiju?
– U Narodnom pozorištu sam počeo zvanično raditi 2013. godine, mada sam i prije dane tamo provodio i pripremao se za tu profesiju, opslužujući repertoar koliko sam mogao u tim godinama. To mi je pomoglo da se kasnije lakše uklopim u ansambl, jer sam već znao koreografije i kolege. Moja priča je drugačija u odnosu na kolege. Počeo sam raditi u Pozorištu već poslije završenog trećeg razreda srednje muzičke škole, jer sam im bio potreban kao baletan. Za to sam posebno zahvalan gospođi Edini Papo i profesoru Damiru Marjanoviću, koji je tada bio ministar obrazovanja i koji je dozvolio da ja prijevremeno polažem četvrti razred srednje škole, kako bi se mogle ispoštovati sve procedure pri zaposlenju. Danas već imam sedam godina baletnog staža u Narodnom pozorištu u Sarajevu.
Kakva je situacija s kulturom u Sarajevu, pa i Bosni i Hercegovini?
– Mi na sceni osjetimo kada stvari ne funkcionišu kako bi trebale. Kada sam išao u neke druge ansamble i vidio kako tamo sistem funkcioniše, uvidio sam šta nama nedostaje i koliko se mi samostalno i grčevito borimo da održimo baletnu umjetnost u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini. Mi smo jedini ansambl u BiH, a najmanji u cijeloj Evropi, ali smo veoma kvalitetni.
Jeste li se susretali s predrasudama o svojoj profesiji?
– Nisam imao nikakvih negativnih iskustava. Uvijek sam bio prezauzet da se obazirem na takve stvari. Vodim se time da, kako se postavim prema drugim ljudima, tako ću dobiti zauzvrat.
Kakva je atmosfera u baletnom ansamblu?
– Međusobno funkcionišemo odlično, nema nas mnogo, pa se i držimo zajedno. Kada smo mi tu jedni za druge, odmah je i radna atmosfera drugačija i ugodnije je raditi. Čim sam došao u Pozorište svi su me prihvatili i željeli mi pomoći da što bolje uđem u taj sistem.
Na koji način privući mlade ljude da se okušaju uopće u umjetnosti?
– Ako se neko želi baviti bilo kojom vrstom umjetnosti, prvenstveno mora to voljeti i osjećati. Tek tada može dati sve od sebe. A kada je riječ o baletu, prvenstveno moramo imati određene fizičke predispozicije da bismo se mogli baviti ovim poslom. To je često eliminirajući faktor. Ali, umjetnost je umjetnost, ona se ne može ocijeniti, ona se mora doživjeti. Balet je mnogo više od plesa, to je raskošna lepeza brojnih emocija. Onog ko osjeća balet i to pokaže na sceni i publika nagradi. Dobrog baletnog igrača ne čini samo tehnika, već i emocija koju prenosi na publiku. Uvijek se prihvata iskrenost, za razliku od usiljenog i vještačkog imitiranja emocije.
Karijera baletana nema dugogodišnji radni staž. Koji su Vam planovi za budućnost?
– Diplomirao sam na Fakultetu za sport i tjelesni odgoj. Osim umjetnosti, veliki sam ljubitelj sporta. A balet je mnogo povezan sa sportom. Još nisam siguran čime se želim baviti u budućnosti, ali siguran sam da će to biti nešto što volim da radim.
Koja su Vam iskustva iz karijere najljepša?
– Iskustva koja doživim na putovanjima „sa strane“. Volim putovanja, jer upoznajem mnogo ljudi, kultura, naroda i tradicija. To me ispunjava. Kada izađem na neku drugu scenu, pa osjetim tu publiku, veoma sam sretan. Nijedna publika nije ista. Neko voli moderne pokrete, neko klasični balet. To je čar ovog posla i moje najveće bogatstvo.