Vrijeme je za shvatanje novih vrijednosti, načina života, obrazovanja, za prihvatanje druge kulture uz imperativ poštivanja svoje, očuvanja sjećanja, opomene, istine i njegovanje patriotizma. Zaljubljenica sam u pisanu riječ. Ne možemo očekivati promjene dok mladi ne krenu „hrliti“ nauci. Ko može razumjeti mlade bolje od nas samih. Ono čega niste nositelj, ne možete ni promijeniti
Elma Slabić (20) studentica je Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu koja hrabro korača ostvarujući svoje snove. S mladom, perspektivnom i uspješnom lidericom, koja može biti velika motivacija mladima, ali i onima malo starijim, razgovarali smo o stanju našeg društva, odlasku mladih iz BiH, kao i mogućnostima za svjetliju budućnost. U razgovoru za „Azru“ priča kako se uspjela izboriti s bezvrijednošću koju današnje društvo većinom slavi, a na početku svog prvog intervjua Elma nam je otkrila da li je oduvijek znala „šta će biti kada poraste“.
– Kroz svih dosadašnjih 14 godina mog obrazovanja, svake godine sam imala drugu oblast ljudske djelatnosti za „favorita“. Ranije bih obično nabrajala šta sam željela biti, ali sam s godinama shvatila da je odgovor na ovo pitanje, koji sam dala mami dok sam bila još kod učiteljice, vrlo ozbiljan, još me prati, ne znam koji posao, ali on znači: „Kad porastem, bit ću sretna, jer onda ću da radim što volim i imat ću vas koje volim.“ Meni je ovo vrlo simpatično i važno – iskrena je Elma.
U opisu Vašeg profila stoji: „Vječna djevojčica, nesuđena pjesnikinja, buduća ko zna šta, zasigurno velikog i cijenjenog imena“. Šta, zapravo, znače te riječi?
– Velika sam zaljubljenica u pisanu riječ za koju imam dara, koji mi je mnogo bio od pomoći na poslovnom planu. Kao što nagovijestih, zbog onog ranijeg odgovora mami sam zaista vječna djevojčica, koja nije strogo odlučila: „Bit ću učiteljica!“ ili tome slično, ali koja osjeća da, radeći ono u čemu je izvrsna, dodat će veliku vrijednost svom imenu, kroz nauku.
U kojem sektoru se vidite?
– Još se pronalazim. Imam negdje u srcu, koje prati talent, znanje i vještine, ljubav prema medijima, odnosima s javnošću, ali i ekonomiji, odnosno menadžmentu, koja je za mene fascinantna nauka.
Kakve promjene želite napraviti u državi?
– Uvijek me je zaista boljelo to što imam prijatelje koji su fantastični u onome što rade, vole, studiraju, ali nakon studija sebično okrenu leđa zemlji koja ih je naučila svemu što su do tada znali. Zato, želim biti dio onih koji će svojim radom, bez ikakvih olakšica uz pozive znamo kakve, uspjeti. Želim da barem djelićem promijenim kolektivnu svijest koja je takva još od prije rata. Vrijeme je da se shvate nove vrijednosti, način života, način obrazovanja, prihvate druge kulture uz imperativ poštivanja svoje, očuvanja sjećanja, opomene, istine i njegovanja patriotizma.
Šta mislite o egzodusu mladih iz BiH?
– Moj odgovor na ovo pitanje će možda biti subjektivan, ali ko može razumijeti mlade bolje do nas samih. Mladi su najvažniji članovi svakog društva na kojima svijet nije u budućnosti, on je to već sada. I, tako, uz egzodus naših mladih, kakva je naša sadašnjost? Zar budućnost može bolja biti? Ne. Ali ne možemo ni očekivati promjene dok mladi ne krenu „hrliti“ nauci, a ne odlasku. A oni čija je to nadležnost, onima koji uz nauku mogu doprinijeti razvoju kreiraju prilike za uspjeh dostojan mlade osobe čija kvaliteta obrazovanja ovdje vrijedi desetke puta više nego u nekoj drugoj zemlji. Može se ovdje uspjeti i odlazak nije rješenje. Budite izvrsni, a ne prosječni, prosječni Bosni i Hercegovini „ne trebaju“, ali nisu oni ti koji najviše odlaze.
Smatrate li da bi mladi, ukoliko bi bili aktivniji, mogli napraviti značajnije promjene u BiH?
– Itekako. Radeći na sebi, još nesvjesna svega šta mogu postići, svojim mind-setom sam utjecala na prijatelje oko mene, koji su također sada proaktivni. I ovdje kreće onaj začarani krug; oni na svoje prijatelje, oni na svoje, i sve tako dok jedni za drugima postižemo izvrsnost, ulažući u formalno i neformalno obrazovanje koje obećava uspjeh, koji je pokretač promjena. Dragi mladi, mnogi od vas, u pravom smislu te riječi, nisu svjesni prilika u rodnoj zemlji, prilika da mijenjate sebe i druge. Ništa neće doći samo. S praznim CV-em se ne možete zaposliti.
A, smatrate li da je potrebno više animirati mlade ljude da se uključe u politiku i budu direktni nositelji političkih odluka koje su i njima važne?
– Zar je moguće drugačije? Odmah moram napomenuti, po ko zna koji put, mladi u BiH nisu apolitični, već politički nepismeni. To je strašno poražavajuće. Kako, od koga, na koji način, zašto, s osnovom kojom tražiti nešto što bi promijenilo ono što vama ne odgovara? Zašto vi ne donesete, ne učestvujete u donošenju političkih odluka o vama? I ne možete ako sjedeći se žalite kako politika radi protiv vas. Da, znamo kakva je naša politička scena, ali ko je mijenja? Kako će znati koje promjene u Zakonu o visokom obrazovanju donijeti ako studenti na pravi način ne istupe s prijedlogom? Ono čega niste nositelj, ne možete ni promijeniti.
Da Vaš glas mogu čuti mladi širom svijeta, šta biste im poručili?
– Poručila bih im riječi jedne divne mlade žene, a koje mene uvijek motiviraju: „Uvijek će postojati neko ljepši, pametniji, snažniji… Neko ko je pročitao više knjiga ili već proputovao svijet, ali to ne znači da ste vi, takvi kakvi jeste manje vrijedni! Budite najbolja verzija sebe, ulažite u sebe i prepoznat ćete šta je „pravo“!
Veoma ste aktivni na raznim poljima. Kako uspijevate stići sve pored redovnog studija? Koliko je odricanja, zapravo, potrebno?
– Žao mi je, jer uz ovakva pitanja uvijek ide dio o odricanjima. U mom slučaju nebavljenje nepotrebnim stvarima ne bih nazvala odricanjem. Ne blefiram, bez ikakvih problema, uz samo potrebnu dobru organizaciju vlastitog vremena, stižem biti vrsan student, aktivistkinja, učiti „sa strane“ šta me zanima, sticati radno iskustvo, obučavati mlade ljude da budu proaktivni, stižem izlaziti kao i svako drugi, mami pomoći oko ručka, sestri oko prezentacije u školi i partneru se žaliti ako se nisam lijepo našminkala (smijeh). Dan ima 24 sata, osam sati spavam, pet sam posvećena fakultetu, još tri neka odu na obroke i neke sitnice, šta biste vi radili s preostalih šest?
Prema Vašem mišljenju, koja je tajna uspjeha?
– Tajna je u – pobijediti sebe. Pobijediti sebe u bici između nas koji želimo prosječan život i nas koji znamo da smo izvrsni i naše postojanje je s razlogom.
Kojim projektima se najviše ponosite?
– Onim čiji sam organizator. Izdvojila bih konferencije za mlade, a čiji su govornici bili fantastični uspješni ljudi Bosne i Hercegovine cijenjeni u svijetu, i nagradu „Heroji dvadesete“, koja je slavila i slavi heroje bez supermoći, a koji su nam itekako potrebni (bili) u kriznom periodu pandemije.
U kakvoj porodici ste odrastali? Koliko okruženje u kojem odrastamo, porodica i prijatelji, utječe na kreiranje ličnosti?
– Odrasla sam u prosječnoj sarajevskoj porodici. Odgajana sam na način kako su odgajani i moji roditelji, velikim procentom. Iz kuće sam ponijela šta su osnovne vrijednosti koje moram imati. U jednom periodu života sam zbog okoline koja je „veličala“ trivijalno, a osporavala vrijedno, imala strašan pad samopouzdanja. Srećom, zahvaljujući porodici i svjetskim profesorima moje Treće, ja sam danas osoba koja u svom krugu ljudi ima samo one koji vrednuju pravo i ne žele prosjek, danas sam osoba koja može motivirati druge baš kako je meni to bilo potrebno. Na moje kreiranje ličnosti u tim ključnim momentima su utjecali profesori, to je taj dio okoline koja, željeli to naši roditelji ili ne, bez obzira na „stvari iz kuće“ sutra čini 80 posto nas. Zato obratite pažnju na poznatu rečenicu: „ Ako sjedite za stolom, stalno, s tri budale, bit ćete četvrta. Ako sjednete za sto s tri uspješna čovjeka, bit ćete četvrti.
Jeste li samokritični?
– Naravno. Time se ponosim. Moja samokritičnost je maksimalno objektivna, koliko može biti u mojim godinama. To je svima potrebno. Na Maslovljevoj ljestvici i samokritičnost je u vrhu. Da bar više ljudi imaju nju razvijenu, cijeli svijet bi bio bolje mjesto. Ovo nije floskula.
Koji su Vaši planovi za naredni period?
– Otkako sam krenula na fakultet, zbog predmeta, uvijek imam dugi i kratki rok. Kratki rok, položiti sve ispite, da ocjene prate i stvarno znanje. Završiti nekoliko obuka koje sam obećala mladim ljudima. A kad je riječ o dugom roku, neka nam ti ostvareni planovi budu povod za naredni razgovor.