Fahrudin Kučuk, bh. pisac za djecu i mlade: Nadam se da ću svoju kćerku ponovo sresti

Piše: Zerina Tihic

Prvi roman sam napisao za dva dana. Toliko je toga u meni bilo da, kada sam počeo pisati, to je bila bujica. Djeca su, ipak, najiskrenija publika. To je, ustvari, motiv. Nevjerovatno je kako je život čudna pojava. Ponekad mi se čini, vrlo ružno reći, da se nikad ne bih odredio u ovome da mi kćerka nije ubijena, kao i sva ta djeca. Sva djeca su moja djeca

Fahrudin Kučuk (63) bosanskohercegovački je književnik orijenitran u najvećoj mjeri ka dječijoj književnosti. Rođen u Sarajevu, svoje spisateljsko opredjeljenje ograničio je na dječiju književnost. Sve poznate literarne forme date su za djecu i mlade. Objavio je nekoliko romana za djecu, zbirku pjesama, priče, slikovnice. Njegovi romani „Patuljak Dado iz Popova gaja“ i „Tajna zvjezdane sobe“  dostigli su veliku čitanost. Autor je, također, pozorištnih predstava za djecu i organizator je dječijeg festivala „Festival dječije umjetnosti“. Nedavno je u Sarajevu održao i promociju drugog izdanja knjige “Tajna zvjezdane sobe“, koja spada u same bisere romana koji dotiču legendarnost i duhovnost svojstvene dalekoj prošlosti, pa se roman čita kao djelo koje je pisalo vrijeme, a usmeno kazivao narodni pripovjedač. Roman je namijenjen mladima, ali je podjednako zanimljiv i starijoj čitalačkoj publici, jer nas vodi u čudesno starinsko Sarajevo od prije dva-tri stoljeća. Ovoga puta samo za „Azru“, Kučuk je govorio o svojim književnim djelima, smrti petogodišnje kćerke i planovima za budućnost kada je riječ o „Festivalu dječije umjetnosti“.

– Jedne prilike sam već rekao: „Život je čudo“. Kao dijete sam volio da pišem i objavljivao sam te radove. Međutim, život vas odnese da radite neke druge stvari i tek sam poslije rata osjetio potrebu da pišem. Nisam bio ispunjen. U meni se odjednom desio neki klik. Tako je nastao roman „Tajna zvjezdane sobe“, prvi roman koji sam napisao. Tada nisam imao kompjuter, ja sam čitav roman ispisao rukom. To je vjerovatno i dobro, ima tu nešto kad ste nad papirom i kada rukom pišete. Taj proces je trajao, nevjerovatno, samo dva dana. Malo sam jeo, malo spavao i pisao. Toliko je toga u meni bilo da, kada sam počeo pisati, to je bila bujica. Kada sam završio, moja supruga Indira je to prekucala i ja sam odnio kao rukopis Edinu Urjaku Kukavici, s kojim sam ranije razgovarao o knjizi i koji me motivisao da to uradim. On je radio i rekao da će pročitati kada završi s poslom, pa mi javiti kroz nekoliko dana. Međutim, izgleda da se njemu to dopalo, jer je roman pročitao odmah i nazvao me. Nije mogao da vjeruje. Nakon toga potražio sam još mišljenja. Svima se roman dopao, tvrdili su da ima određeni značaj. Sklopio sam dogovor s izdavačkom kućom „Connectum“, ali onda se desila jedna čudna stvar. Kada sam nosio tekstove, poriv za pisanjem je samo nagrnuo, nisam prestajao. Odmah sam počeo pisati knjigu „Patuljak Dado iz Popovog gaja“. Rukopis i ovog romana sam odnio i onda se desilo da je, zapravo, drugi roman objavljen prvi, a nakon toga je objavljen roman „Tajna zvjezdane sobe“ – prisjeća se Kučuk svojih početaka.

Možete li nam ukratko opisati kako i kada se javila potreba za pisanjem dječijih knjiga i knjiga za mlade?

– Možda je to motivirano onim što ja za sebe kažem, bez obzira na broj godina koje imam, da sam jedno veliko dijete. Dok sam bio dijete, „gutao“ sam lektire. Kada čitam, čitam u slikama. I to je, također, jedna motivacija, jer, kada pišem, kako su mi rekli, pišem u slikama. Djeca su, ipak, najiskrenija publika. To je, ustvari, motiv. Djeca su iskrena i to mi govori da li ja vrijedim ili ne.

Jeste li zadovoljni odazivom čitatelja i publike u vezi s Vašim dosadašnjim radovima? Kako djeca reagiraju na Vaše radove?

– Nakon prve knjige, uslijedila su gostovanja u školama. Djeca su me uvijek vrlo lijepo prihvatala. Kako vrijeme odmiče, ja mijenjam pristup prema djeci. Ponajmanje sam bitan kao pisac, bitno mi je da vidim šta oni imaju da kažu i šta oni znaju. Svrha mog postojanja nije da imam samo publiku, nego da probudim ono što u njima postoji. Uradio sam nešto i za „ozbiljnu publiku“, ali nekako mi je bliži dječiji svijet.

Vi ste književnik, pisac za djecu. Motiv za to je, nažalost, smrt Vaše kćerke, koja je poginula usljed nemilih ratnih okolnosti. Je li to jedan od načina da sačuvate uspomenu na svoju kćerku?

– Nevjerovatno je, kako je život čudna pojava. Koincident. Svako se za sebe rađa, rasteš, kasnije odlažiš u školu, upoznaješ ljude, pa poslovi… Nevjerovatno je da iz nekog klinca izrasteš u velikog čovjeka, nevjerovatno je kako sutra možeš nekoga upoznati i ne znaš kako će to biti. Vodio sam drugi život i radio drugačije poslove. Ima, velikim dijelom, utjecaja, odlazak moje kćerke. Kažem odlazak iz ovog realnog stvarnog svijeta. Ono u što ja jako vjerujem da postoji, ne da bi meni bilo lakše, to je da ću je sresti. Onda sav užas koji je bio u ratu, nemogućnost da znamo šta bi bila sva ona djeca koja su ubijena u ratu. Njima je uskraćena mogućnost za život, za ljubav… I to je motivacija, da djeci dam nešto, malo više vjere u život, u realnost, u ljepotu življenja. Ponekad mi se čini, vrlo ružno reći, da se nikad ne bih odredio u ovome da mi kćerka nije ubijena, kao i sva ta djeca. Kako kažu, negdje dragi Bog uzme, a negdje da, otvara neka druga vrata. Zasigurno, velikim dijelom je to motiv da se okrenem ovom poslu. Uvijek gledam na to da su sva djeca moja djeca i da jedino život ima svrhu. Nadam se da pomažem djeci da odrastu u nekom ljepšem ambijentu, u nekom ljepšem svijetu i da će biti dobri ljudi.

Čime ste se bavili prije nego što ste postali književnik?

– Radio sam nešto što je također vrlo blisko djeci, djeca vole slatkiše, ja sam bio poslastičar. Poslastičarstvo je, također, vrlo kreativan posao, ako hoćete da radite i kreirate. Kao i svaki posao. Ako ne budete u šablonu, doslovno možete izrasti u umjetnika u poslastičarstvu. Međutim, ta kreativnost se završila kada se i rat završio. Znate, svi ljudi su htjeli za godinu da nadoknade ekonomski gubitak koji se desio u ratu. Ja to više nisam mogao, jer su od mene tražili da budem i majstor i umjetnik i čistač.

Napravite li danas poneku poslasticu?

– Ne, ali volim da jedem slatko. Nisam rekao da neću nikad, možda ću se vratiti nekad tom poslu. Ne pravim iz razloga što postoji mogućnost da kupite, nisu skupi, a i ne ostaje mnogo suđa (smijeh). Pravio sam nekoliko puta, ali nemam želju da to pravim. Više volim slano skuhati.

Osim što se aktivno bavite pisanjem, organizator ste i dječijeg festivala „Festival dječije umjetnosti“. Šta za Vas znači taj festival te, prema Vašem mišljenju, koliko je on bitan za djecu?

– „Festival dječije umjetnosti“ je samo nastavak onog što sam ja krenuo raditi kao spisatelj, kao pisac. Kroz posao dođete u fazu kada shvatite da je pisanje za djecu mnogo više od samog objavljivanja knjige. Tu ima još mnogo stvari koje možete da radite. Shvatio sam da bi dobro bilo uraditi jedan festival koji će objediniti, po meni, četiri najbitnija segmenta umjetnosti: likovnu i muzičku umjetnost, te književnost i teatar. Osnovali smo udruženje, pokrenuli ga i tako je nastao festival. Prvi je trajao dva dana, a kasnije smo ušli u situaciju da izraste u vrlo respektabilan festival, ne samo u BiH nego i u našem regionu, pa čak i šire.

Odakle crpite inspiraciju za svoja djela?

–  Kad sam tek počeo pisati, dvije godine je to trajalo. Tada mi je vid poprilično otišao. Za dvije godine napisao sam više od dvadeset naslova. To je samo prštalo. Ne razmišljam namjenski šta ću napisati. Može me motivirati pogled, pa napišem pjesmicu ili sjednem i probam objasniti svoj doživljaj pogleda kroz dječiju pjesmicu. Inspiracija je sve što nam se dešava kroz život. Usmeno predanje, a još ako volite čitati, neminovno je da se u vama stvori velika akumulacija kao jezero. Kad se to pokrene, počinje da buja. Sada opet čekam da nešto iz tog jezera pokuca, pa da opet sjednem pisati.

Dobitnik ste Specijalnog priznanja za doprinos kulturi i dječijem staralaštvu Općine Stari Grad Sarajevo, ali i Nagrade za najbolju priču 28. Književne manifestacije „Stazama djetinjstva“ 2021. godine. Šta Vama predstavljaju te nagrade i priznanja? Motiviraju li Vas za dalji rad?

– Ta nagrada je postojala i prije rata, a dobijali su je veliki pisci, koje sam cijenio i čitao. Ja sam konkurisao svake godine. Sanjao sam tu nagradu. Šta god sanjate, a da je fin san i trudite se, dosanjat ćete. Stanovišta sam da je nagrada vrlo bitna i, čim postoji, neko se i takmiči, šalje radove. Svako ko nipodaštava bilo kakvu nagradu, a dobije je, treba da je uzme i vrati. Nagrada je lijepa, obraduje te, dobijete još jedan pečat smislenosti onoga što radite, pa i motivacija da dalje radite, da dalje pišete. Postoji mnoštvo nagrada, a bilo ih je i ranije. Takmičenje postoji da pokušate i da se okušate. Ja sam sretan i nadam se da ću još dugo godina raditi i osvajati nagrade. To je zaista divan osjećaj.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti