U radu na predstavi „Protekcija“ prvi put sam radila kao saradnica za scenski pokret u Narodnom pozorištu u Sarajevu i osim što sam mnogo naučila, mnogo sam se i zabavila. Postoje trenuci kada mislim da osjećam ženu koju igram i to je prelijep osjećaj, jer otkriješ u sebi nešto novo, do tada tebi nepoznato. Premijere su mi uvijek tužne, jer se priča završava. Sretna sam da su moje prijateljice osobe koje su u mom životu i do 25 godina
Ambiciozna mlada bh. glumica Amila Terzimehić jedna je od najsjajnijih predvodnica filmskih umjetnika mlade generacije. Diplomirala je 2011. na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, gdje je bila i studentica generacije, a osim glume, veliku ljubav gaji prema plesu koju prenosi i novim generacijama na ASU. Iza mlade sarajevske glumice niz je zapaženih uloga kako u bh., tako i u stranim projektima. Gledali smo je u predstavama koje su se nalazile na repertoaru SARTR-a, kao i na sceni Narodnog pozorišta, u filmu „Novembar Man“, gdje je glumila s Piercom Brosnanom, kao i „Tutto il mio folle amore“ reditelja oskarovca Gabrielea Salvatoresa. Također, ova 33-godišnjakinja bila je i domaćin ceremonije otvorenja Sarajevo Film Festivala 2017. godine. Amila je rođena da bude umjetnica, a svojim trudom, radom i požrtvovanošću doprinosi razvoju bh. kulture. Uvijek je dopuštala da njena djela i uloge govore o njoj te pišu stranice najljepših priča. Ove godine se obilježava 100 godina Narodnog pozorišta te je tim povodom odigrana dramska predstava „Protekcija“ na kojoj je Amila radila kao saradnica za scenski pokret. Prva odigrana predstava u ovoj najstarijoj teatarskoj kući je bila upravo „Protekcija“, a maestralna glumica nam je na početku razgovora otkrila kakav je osjećaj biti dio ove sjajne ekipe.
– Moram reći da sam veoma sretna što sam imala priliku raditi prvenstveno sa rediteljem Kokanom Mladenovićem s kojim do sada nisam sarađivala. S ansamblom Narodnog pozorišta sam već radila više puta, doduše u drugoj ulozi, kao partnerica na sceni, tako da poznajem rad svojih kolegica i kolega u ovoj teatarskoj kući. U radu na predstavi „Protekcija“ prvi put sam radila kao saradnica za scenski pokret u Narodnom pozorištu u Sarajevu i osim što sam mnogo naučila i dobila ne samo kao koreograf već i kao glumica, mnogo sam se i zabavila u procesu. Proces je bio vrlo intenzivan i inspirirajući tako da je i rezultat sjajan – iskreno će Amila.
U svojoj dosadašnjoj karijeri upisali ste zapažene uloge, kako na bh., tako i na stranim projektima. Na kojim projektima trenutno radite?
– Prije nekoliko dana sam završila snimanje serije „Klan“ u režiji Bobana Skerlića. Snimanje je bilo u Beogradu i trajalo više mjeseci. Vrlo sam tužna što se ova predivna priča završila, jer je ekipa funkcionisala poput jedne porodice u kojoj su svi bili tu za svakog u svakom trenutku. Trenutno snimam i seriju „Mama i tata se igraju rata“, drugu sezonu, također u Beogradu, čiju režiju potpisuju Gordan Kičić, Mina Đukić i Marko Manojlović. Rad na ovim serijama mi je definitivno obilježio ovu godinu i učinio je mnogo ljepšom. Jedva čekam da se serije krenu prikazivati i sigurna sam da će imati mnogo uspjeha.
Kako nakon toliko godina radnog iskustva čuvate i njegujete glumački nerv, šta je to što Vas, osim sjajnog scenarija i ekipe s kojom ćete eventualno igrati, još čini ushićenom pa se radujete svakom novom projektu?
– Kao što u filmu „The Red Shoes“, Victoria Page, balerina, na pitanje zašto plešeš, odgovara zato što moram, tako ja isto mislim o glumi, ali i o plesu naravno. Odavno sam prestala razmišljati šta je to što želim od glume, šta mi donosi, za čim težim. Naravno da postoje određeni faktori koji su važni i odlučujući ili eliminacijski, ali u suštini i ti elementi znaju biti nevažni kad mi tijelo postane glasnije od misli. Trudim se, naravno, da uvijek imam izazov, da li kao glumica, ili plesačica, koreografkinja ili u radu sa studenticama i studentima na ASU. Taj izazov je ništa drugo do novo znanje koje ću dobiti u toj novoj priči. Novo znanje i iskustvo koje do tada nisam imala. Ja za sebe uvijek mislim da mi nedostaje znanja, obrazovanja, iskustva tako da sumnjam da će mi ushićenost i radost ikada prestati.
Kakvo je Vaše iskustvo na daskama koje život znače i filmskim platnima? Kako se „probiti“, postati prepoznatljiv, dobiti ulogu čak u stranim projektima?
– Samo, i jedino radom. Moja iskustva su takva da nijedno ne bih promijenila niti mijenjala s drugima ili za drugo. Bavljenje glumom me je učinilo boljim čovjekom, i to je ono zbog čega su rad i disciplina ništa drugo do zahvalnosti i poštovanja prema njoj. Prema glumi, plesu. Prema umjetnosti. Mislim da upravo zbog ovoga nikad nisam imala cilj da postanem prepoznatljiva, da se „probijem“, postanem slavna. To s radom dođe u paketu, ali i ne mora. I to je sasvim uredu. Kada se bavite nečim zato što morate, mnogo vam je bitniji sadašnji trenutak, odnosno proces nego budućnost i rezultat.
Priprema za ulogu nerijetko je iscrpljujući proces. Kako izgleda trenutak u kojem glumac spoznaje da je potpuno osvijestio u sebi lik kojeg igra?
– Mnoge moje kolege i kolegice će reći da u tom trenutku postaneš siguran u to što radiš, da ne postoji greška, da te ne zanima mišljenje drugih, da dobiješ lakoću i zaigranost, da ne razmišljaš. S obzirom na to da ste upotrijebili riječ „potpuno“ osvijestio, ja nisam sigurna kako da odgovorim na ovo pitanje jer sami sebe ne možemo potpuno osvijestiti, iako se trudimo da do toga dođemo cijeli život. Tako da ću ja koristiti glagol razumjeti ili osjećati lik koji igram. Postoje trenuci kada mislim da osjećam ženu koju igram, i to je prelijep osjećaj jer otkriješ u sebi nešto novo, do tada tebi nepoznato. Tako da osvještavanje samog sebe je proces koji je vezan i za likove koje igramo. I za to je ovo najljepši poziv na svijetu. Otkrivaš nove svjetove u sebi, nova razmišljanja, nove prostore i širine.
Koji dio Vam je u pripremi predstave najzanimljiviji?
– Od prve probe do posljednje, generalne. Premijere su mi uvijek tužne, jer se priča završava. Svaki dan provodimo zajedno po deset sati dnevno, dijelimo i suze i znoj i osmijehe, gledamo jedni druge kako se borimo da nešto ili nekog razumijemo, osjetimo, navijamo jedni za druge, radujemo se kada osjetimo istinu, kada postanemo jedan organizam koji diše istom brzinom. Nakon aplauza magija kao da nestane i svi se vraćamo svojim udisajima, koje čak ni mi sami više ne čujemo.
Pozorište ili film?
– Pozorište je ljubav, film je izazov. Ne bih voljela biti ni bez jednog ni drugog.
Čije riječi kritike najviše dopiru do Vas?
– Dovoljno sam samokritična. Godinama sve više učim da sebe slušam, ali i da pravim odabir savjeta i kritika drugih. Svaka je dobrodošla, ali davno sam prestala klimati glavom i za sve govoriti „u pravu ste“. Znam kada nisam dobro odigrala ulogu, ali znam i kada sam na pravom putu. Taj osjećaj ne griješi.
Šta oplemenjuje Vašu dušu?
– Moja mama. Ona je najbolja osoba koju poznajem kao i moja najveća podrška i moja najbolja prijateljica.
Nerijetko Vas upoređuju s pjevačicom i glumicom Barbrom Streissand. Koliko je sličnosti, odnosno različitosti između vas dvije?
– Mislim da je sličnost samo u fizičkom smislu, s obzirom na to da ne poznajem ovu predivnu umjetnicu, nažalost (smijeh). A razlika, jedna od mnogih, svakako je ta što ja ne znam pjevati tako prekrasno kao Barbra.
Ponosni ste što u svom životu imate dugogodišnje prijateljice. Kako ste se uspjele sačuvati na okupu?
– Da, to je nešto za šta sam mnogo zahvalna. Sretna sam da su moje prijateljice osobe koje su u mom životu i do 25 godina. Zajedno smo prošle odrastanje, imamo mnogo zajedničkih uspomena, zajedno rastemo, mijenjamo se, ali što je najvažnije one me inspirišu i od njih učim. To su ona prijateljstva koja te mijenjaju i za koja želim da uvijek budu tu. U kakvom god obliku bila, suština se neće promijeniti. Ljubav, poštovanje i igra će uvijek biti tu.
Kako izgleda radni dan jedne glumice?
– Zavisi, ali sigurno je da nikada nije dosadno. Još nikada nisam osjetila kako dosada izgleda. Kada imam više proba, časova ili snimanje u jednom danu i navečer predstavu, pomislim da bi bilo dobro da je manje, a kada imam jednu obavezu dnevno želim da je više. A, ako se desi da slučajno nemam tog dana ništa od obaveza, čudno, ali mi i u tom danu nedostaje nekoliko sati. Tako da sve zavisi od karaktera i energije osobe. Ja volim svoj život i volim svaki ponedjeljak podjednako kao i petak i nedjelju.