Želio sam da djeca ostanu sretna i nasmijana, jer su ta dva junaka uspjela da prežive požar unutar igrajućeg svijeta. Mnoge roditelje predstava je vratila u djetinjstvo. Želimo da se borimo zajedničkim snagama i silama da lutkarstvo bude zaista teatar broj jedan u našoj zemlji. Ja sam ljubitelj scene, veoma volim scenu, tu se najljepše osjećam
Bh. umjetnik Mario Drmać režirao je lutkarsku predstavu „Olovni vojnik“, koja je nedavno izvedena u Pozorištu mladih Sarajevo, a ovom predstavom, Mario je, pored kolegice Zarine Hozdić iz Bihaća, postao drugi lutkarski reditelj u Bosni i Hercegovini. Osim što je riječ o novoj predstavi za najmlađe, radi se i o projektu koji je ujedno i Drmaćev magistarski rad na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Predstava je nastala prema bajci Hansa Christiana Andersena, a, kako nam je ovaj cijenjeni umjetnik objasnio, riječ o priči s kojom su se generacije susretale u djetinjstvu i koja vraća u djetinjstvo. Iako ovo spada u jednu od najtragičnijih bajki, Drmać je Olovnom vojniku i balerini te njihovoj ljubavi uveo likove kao što su Zlatan i Asja. Mladi par koji se zaljubi otkrivajući zajedničke čari ljubavi prema igračkama.
Na početku razgovora Mario je otkrio pokoji zanimljivi detalj o premijeri „Olovnog vojnika“.
– Oduševljen sam zaista kako je premijera protekla i kako je sve bilo lijepo, posebno sada u trenucima pandemije, s obzirom na to da je ograničen broj mjesta. Zaista se pokazalo da je premijerna publika isto onako disala kao i ona pretpremijerna, kad smo organizarali nekoliko igranja pred najmanjom publikom prije same premijere, kao što je to i običaj. Drago mi je, jer su dopirali do mene pozitivni komentari, a mnoge roditelje predstava je vratila u djetinjstvo. Prvenstveno, što mi je najviše ispunilo srce, jeste da su se roditelji javili nakon premijere i poslali fotografije svoje djece kako su sama odlučila od izbora svojih igračaka, napraviti svoju verziju „Olovnog vojnika“. Drago mi je što smo na ideju došli, osim što predstavu poklanjamo, da ta afiša koju dobiju uz kartu izgleda kao jedna figurina „Olovnog vojnika“ koja može biti, ne samo imenik ljudi koji su učestovovali u predstavi nego i figurina kao igračka više koju će djeca imati u svome domu – iskreno će Mario.
Ova predstava je Vaš magistarski rad na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, kojim ste postali reditelj lutkarstva. Kakvo lutkarstvo danas u BiH?
– Poslije kolegice Zarine Hozdić iz Bihaća, koja je završila lutkarsku režiju u Slovačkoj te trenutno u Bihaću pokušava pokrenuti implementaciju da bihaćki teatar dobije status priznatog teatra, ja sam drugi reditelj lutkarstva u BiH. Drago mi je da postoji informacija da smo mi ti koji ćemo pokrenuti borbu da lutkarstvo ostane na ovim prostorima, da zaintrigiramo i donesemo dašak ljepote za ovom vrstom umjetnosti i kod ostalih umjetnika i onih koji to trebaju da postanu. Želimo da se borimo zajedničkim snagama i silama da lutkarstvo bude zaista teatar broj jedan u našoj zemlji. Djeca od malih nogu posjećuju lutkarski teatar i stalno mu se vraćaju kroz godine. Veoma je lijepo kad odrasli sa svojom djecom, unucima posjete lutkarski teatar.
O čemu govori predstava „Olovni vojnik“?
-„Olovni vojnik“ je stara bajka Hansa Christiana Andersena koja spada u najtragičnije bajke, a zapravo pratimo dvije igračke koje su se sasvim slučajno upoznale u dječijoj zbirci igračaka. Jedan olovni vojnik koji je bez noge i jedna balerina u koju su sve igračke zaljubljene. Predstava govori o nekom svijetu bajke, mašte i ljubavi i borbi za tu ljubav. Igračke nam šalju poruku i zapravo preko njih mi učimo i stvaramo zrelost u svom životu, koliko trebamo da se borimo za ono što volimo, ko se sve bori u ljubavi, ko održava ljubav. Ne samo ljubav između muškarca i žene, nego ljubav općenito. Iako ona spada u najtragičnije bajke, ja nisam želio da ostanem pri toj tragediji, jer iz tragedije se na neki način možemo izvući. Želio sam da djeca ostanu sretna i nasmijana, jer su ta dva junaka uspjela da prežive požar unutar igrajućeg svijeta. Ja sam spasio ta dva lika, mislim da bi mi Andersen bio zahvalan (smijeh). U teatru, kao i u životu je sve moguće, ako se vodimo idejom koliko smo spremni da se borimo za nekog svog.
Zašto ste odabrali baš nju?
– Sasvim slučajno. Općenito pokušavam razmišljati šta je to što ovdje nedostaje. Fali mi ta društvena igra, fali mi dječije radosti, da se što manje osvrću na mobitele, ali lijepo je imati neku igračku kojoj ćemo se posvetiti, lijepo je družiti se, lijepo je biti zaljubljen, gledati tu sobu zaljubljenim očima, lijepo je boriti se kroz život. Nekako sve su snage pale na Olovnog vojnika, jer upravo je to ta bajka koja ima i trenutak igre i vraćanje igračkama, ima prekrasnih mogućnosti koje se mogu desiti u teatru, ta avantura koja i djecu zanima i čitava ta putešestvija Olovnog vojnika da će se vratiti svojoj voljenoj Balerini. Ova bajka se može čitati na milion načina i nosi jednu vrlo lijepu poruku, da se trebamo boriti, da ne padamo u očaj i da nije svemu što mislimo došao kraj te da uvijek postoji rješenje.
Kako danas gledate na godine otkako plivate u glumačkim vodama?
– Ovo je stvarno posao gdje se iz dana u dan morate boriti i kad završite ovako jednu etapu i dalje se trebate boriti. Trebamo se boriti za opstanak ove predstave, za sve one generacije koje dolaze, jer svake godine nova generacija dolazi u teatar i moramo im na neki način nešto prirediti, a lijepo je imati i borbu za repertoar. Ljudi ne znaju koliko se mi iza kulisa krvnički borimo za opstanak, za taj sat ljepote što se dešava na sceni. Ja ću se i dalje boriti, koliko sam u mogućnosti da se borim. Lutkarstvo, dramska umjetnost, dječija dramska umjetnost su vrlo potrebni, ne samo gradu nego i životu.
Šta bi Vam bio najveći izazov u karijeri?
– Ja sam ljubitelj scene, veoma volim scenu, tu se najljepše osjećam, kad sam glumac na sceni. Režija je moja potreba da bih mogao nešto što želim da prenesem i održim. Teško je i režirati i igrati u istom komadu. Volio bih kad bi se još ljudi aktiviralo i prepoznalo ovo što radim, da na neki način mogu ovu svoju režiju pustiti i nastaviti da radim ovakve predstave. Meni se iskreno dopada „Olovni vojnik“ i moram priznati da mi se toliko dopada da bih volio biti dijelom tog Olovnog vojnika, samog čina igrane predstave.
Jeste li samokritični?
Stalno. Ko nije, kao da ne postoji. Moramo biti samokritični i to je lijepo. Ja sam perfekcionist i volim da sve štima i kad mi fali jedna matica, to je velika tragedija (smijeh).
Ko Vam je najveća podrška?
– Moj mali, ali uski krug prijatelja i moja porodica.
Sjećate li prvog zarađenog honorara? Na šta ste ga potrošili?
– Ratnih godina smo igrali u Trstu s lutkarskim kazalištem i tad sam dobio neke novce i pitao se: „Bože, na šta ja sad u ratu da potrošim ove pare“ (smijeh). Kad je došao mir, kupio sam sebi kauč i opremio svoju sobu.