Umjetnost ne bi smjela potpasti pod trend. Ona je opća spoznaja i vječno traganje za suštinom, istinom, slobodom, ljepotom i imaginacijom. Ukoliko imate osnovne finansijske preduslove za bavljenje umjetnošću, jednako je izazovno baviti se njome i u Sarajevu, i u Bihaću i u Parizu ili Berlinu
Razglovarala: Selma Hodo-Petrović
Akademska slikarica Džejlana Karaman Pašić za Dan žena upriličit će samostalnu izložbu “Refleksije” u Galeriji Collegium Artisticum, a koja je svojevrsni omaž svim jakim ženama oko nas. Na izložbi će biti predstavljeno 50 radova, a posjetioci će imati priliku poslušati neke od najpoznatijih tango kompozicija, u izvedbi mladog i talentiranog gitariste Tarika Kamarića.
Na početku razgovora smo je upitali koliko je teško tragati za raznolikošću likovnog izraza te postoje li dani kada je teško biti koncentriran na sliku.
– Sasvim bi bilo legitimno zapitati se, zbog čega, pobogu, tako mnogo radova? Istina je da ja djelujem iz ličnih motiva, u svrhu samospoznaje i izuzetno sam samokritična. Slikanje je za mene nužnost, poput zraka kojeg udišem. Umjetnost ne bi smjela potpasti pod trend. Ona je opća spoznaja i vječno traganje za suštinom, istinom, slobodom, ljepotom i imaginacijom.
Pojam inspiracije je nešto jako mistično, nešto što dolazi iz metafizičkog svijeta, dimenzije koja nije vidljiva ljudskom oku. U takvim momentima, koji se javljaju spontano, periodično, nastaju nevjerovatne stvari. S druge strane, postoje dani kada se trudim ostati fokusirana, ali se nalazim u jednoj neproduktivnoj blokadi koja ne vodi ničemu – kazala je.
Je li ovo profesija kojom ste željeli baviti kao djevojčica, i jeste li u toku sazrijevanja imali uzore? Šta je odredilo Vaš umjetnički put?
– Ono što je ljudima vrlo malo poznato, jeste da sam cancer-surviver. Naime, kao 11-godišnja djevojčica prošla sam težak dugogodišnji period liječenja od raka. U tom periodu umjetnost mi je pružila ruku u vidu savršenog bijega od teške stvarnosti. Povezane najtanjiim i najljepšim nitima, ljubavlju, nadom, vjerom, kao i umjetničkim darom, moja majka i ja smo počele stvarati vrlo neobična umjetnička djela od najobičnijih materijala poput čipke, stolnjaka, konopca, stakla i mnogih drugih recikliranih predmeta. Danas je poprilično jasno da su ti zanimljivi radovi iz djetinjstva u potpunosti odredili ono čime se bavim.
Vaše slike izgledaju zanimljivo i neobično. Kako počinjete i je li ideja tu prije slike ili je to spontani proces?
– U jednoj slici na platnu, recimo, nastojim što je to više moguće, zadržati prethodno formirane znakove, odnosno mrlje i linije koje su u početnim fazama sukcesivno nanošene. Ovakav način rada me oduševljava, jer ima tu fizičku komponentu pri kojoj se otvaraju fantastične mogućnosti razvijanju i napredovanju forme.
Koju tehniku najčešće koristite u svojim radovima? I koje su boje i oblici Vama najdraži?
– Ujutro, naprimjer, stvaram uljem na platnu, dok su popodne moj alat konopac i žica. Takva dihotomija omogućila mi je kreiranje jedne vrlo dinamične platforme u okviru koje se konstantno likovno izražavam.
Čime se, osim likovne umjetnosti, još bavite?
– Kako sam oduvijek voljela rad s djecom, s vremenom se prirodnim tokom formirala želja za održavanjem edukativno-kreativnih radionica. Svako naše druženje bilo je tematsko, te smo kroz igru i stvaralaštvo na kraju imali jednu divnu pouku, a djeca bi nakon svake radionice kući ponijela nešto što su svojim ručicama izradila. Međutim, pandemija nas je zaustavila.
Također ste kreirali i svoje autorske edukativne slikovnice namijenjene djeci. Jesu li Vam Vaša djeca bila inspiracija?
– Dugo se bavim ilustracijom, uglavnom sadržaja za djecu. To je moja prva ljubav. Za razliku od slikarstva, koje baziram na formi i čistoj likovnosti, u crtežu je fokus na sadržaju i narativu. Svaka ilustracija sa sobom nosi određenu poruku.
Kako je danas biti likovni umjetnik u našoj zemlji i s kojim se problemima susrećete?
– Kultura u našoj zemlji srozana je do najnižeg nivoa. U zemlji mita i korupcije, u društvenom ponoru koji veliča kič i šund, a gasi svaki intelektualni vapaj, iščezavaju svi kriteriji i istinske ljudske vrijednosti. U likovnoj umjetnosti, omjer uloženog vremena i energije prema šansama za materijalno pokriće nije najpovoljniji, te se zbog toga mnogi djelatnici iz ove oblasti povlače u zonu letargije. I dok se jedni bore s najosnovnijim, egzistencijalnim problemima, drugi, oni finansijski situirani, imaju već utaban put. Strast, naime, može nahraniti srce, ali ne i želudac. Ali, ukoliko imate osnovne finansijske preduslove za bavljenje umjetnošću, mislim da je jednako izazovno baviti se njome i u Sarajevu, i u Bihaću i u Parizu ili Berlinu.
Je li Vam teško balansirati poslovne i privatne obaveze?
– Moj dan počinje buđenjem djece, a jutro je najčešće nalik žongliranju. Pripremam cjelodnevne obroke, jer smo svi kod kuće, pravim kafu, ljubim i grlim djecu već petnaesti put zaredom i vrlo brzo letim u atelje. Međutim, najljepši dio moga dana je onda kad se vratim iz ateljea, a u zagrljaj mi potrče djeca. Moja djeca su moja najveća blagodat i nagrada.
Vaša majka također je akademska slikarica. Pokazuju li Vaša djeca već sada ljubav prema ovoj vrsti umjetnosti ili imaju neka druga interesovanja?
– Moji roditelji, kojima mogu zahvaliti na usađenim najljepšim životnim vrijednostima, moji su najveći uzori. Starija djevojčica već pokazuje interes, jako voli crtanje i naše zajedničke DIY aktivnosti, a i mlađi, jednoipogodišnji dječak polako stasava crtanjem po zidu. Ništa ne forsiramo. Važno je da rastu u jednom normalnom, zdravom i toplom okruženju.