Asim Ugljen (39) omiljeno je TV lice bosanskohercegovačkoj publici. Ovaj iznimno talentirani hrvatski glumac nasmijavao je gledatelje putem TV ekrana svojim ulogama u serijama “Na granici” i “Kud puklo da puklo”, a sada ga imaju priliku gledati u showu “Ples sa zvijezdama”. Osim bogate filmografije, Asim se može pohvaliti i brojnim pozorišnim ulogama. U našem razgovoru Asim nam je kazao kako između snimanja nema mnogo vremena, te da slobodno vrijeme uglavnom provodi sa suprugom Martom, kćerkom Leilom i sinom Dinom. Naravno, nezaobilazna tema bio je i show “Ples sa zvijezdama”, u kojem trenutno učestvuje, a Asim nam je otkrio kako se odlučio biti jednim od učesnika ovog zabavnog takmičenja.
– Moram priznati da sam htio vidjeti kako je to pokušati zaozbiljno plesati. I teže je negoli sam mislio. (smijeh)
Šta za Vas znači ples u svakodnevnom životu?
– Ples u svakodnevnom životu je izraz slobode i užitka. Barem meni.
Imate li neki omiljenu vrstu plesa, a postoji li neki ples koji biste voljeli naučiti tokom takmičenja?
– Moram priznati da od svega što sam do sada otplesao, najviše sam uživao u slowfoxu. Najbrže sam ga naučio, te mislim da sam taj ples i najbolje otplesao. Volio bih pokušati otplesati tango.
Kakvom se plasmanu nadate?
– Ljudi, ja sam već sad otišao mnogo dalje negoli sam ikada mislio da ću uspjeti. Meni je sve preko druge epizode vrhunska pobjeda samoga sebe.
Naša publika pamti Vas po serijama „Na granici“, „Kud puklo da puklo“. Koja Vam je uloga bila draža i bliža, a koja Vam je glumački bila veći izazov?
– Na ovo pitanje je teško odgovoriti. To je kao da me pitate koji mi je prst draži. No, recimo da bi mi Ante bio draži, zato što je toliko daleko od onoga što sam lično, da je bio izazov pretvoriti ga u to što je postao. Shvatio sam da imam 50-50 šanse da, ili napravim ulogu života ili najgoru ulogu u karijeri i insistirao sam da meni daju tu ulogu. Drago mi je da ispala uloga života, barem za mene, jer se nikada u niti jednoj ulozi nisam toliko naradio i, igrajući je, toliko uživao.
Jeste li prije nego ste počeli glumiti u sapunicama imali predrasude prema ovoj formi glume?
– Nikada nisam imao predrasude ni prema jednom poštenom i legalnom poslu. Kao ni prema ijednoj formi glume. Svaki posao koji je legalan, ako ga pošteno i sa srcem radiš, vrijedan je ponosa. Sapunice su pošten, težak i poprilično krvav glumački kruh. Uvijek kažem da bih svakog studenta glume poslao na neki takav set, na jedno dva mjeseca da se nauče što je to krvav i težak posao i kako je gluma nevjerovatno dug maraton koji neprekidno trčiš, a skoro nikad ne spavaš.
Sve više glumaca polako topi ledenu odbojnost prema žanru sapunica. Šta mislite u današnjim okolnostima života o intelektualnom snobizmu, opravdavate li ga ili ga prezirete?
– Ne bavim se time šta moje kolege vole ili ne vole raditi. Želim im svima da rade ono što žele, jer je to jedini način da budu sretni u ovom poslu. Raditi ono što te veseli. Ako te ne veseli, neće bogme veseliti nikog drugog. Nisam ljubitelj nijedne vrste snobizma. Snobizam smatram odlikom skučenog uma, a takvih se klonim, ako je ikako moguće, u svim segmentima života. Život je neuporedivo komplikovaniji i ljepši od floskulativne nadmenosti, što snobizam u suštini jeste. Nisam fan klečanja pred društvenim normama.
Jeste li ikada razmišljali o karijeri izvan granica Hrvatske i našeg regiona?
– I ne baš. Nisam imao vremena za ganjanje inozemne karijere, rano sam se oženio i dobio djecu, a imao sam posla u Hrvatskoj, tako da sam, nasreću, mogao živjeti s porodicom u rodnom Zagrebu. To mi je uvijek bilo više nego dovoljno za sreću, da sam s voljenima doma. Moji glumački snovi su oduvijek bili skromniji nego bi ljudi rekli, i da sutra više nikada ne dobijem niti jednu ulogu u životu, bio bih sretan, jer sam od glume dobio mnogo više negoli sam se ikada nadao.
Za mene je moj glumački put bio prekrasan, imao sam više sreće nego pameti, prekrasne projekte, partnere i partnerice i uvijek sam uspijevao živjeti od nje kao slobodnjak. Nikada nisam morao ugroziti svoju čast ili integritet i na tome svemu sam beskrajno zahvalan kozmičkoj providnosti. Hvala glumi.
S kojim holivudskim imenima biste voljeli snimati i zbog čega?
– S Joeom Pescijem, Willem Defoeom, Garyjem Oldmanom i Javierom Bardemom, jer su “face”.
Radni dan glumca može trajati i po 12 sati. Kako Vi uspijevate uskladiti privatni i poslovni život i koliko Vaša porodica trpi zbog toga?
– Glumački radni dan zna trajati i duže od 12 sati, a 12 sati je norma, standardno radno vrijeme na setu. Budući da godišnje provodim mnogo vremena u raznim kadrovima, to znači da je slobodnog vremena malo, pa kada ga imam, nastojim ga provesti s porodicom u nekom životu drugačijem od glumačkog. Kao i sve porodice koje žive u modernom kapitalizmu i moja trpi od manjka slobodnog vremena, ali zato se supruga i ja trudimo provesti što je više vremena s djecom dok se još žele družiti s nama.
I kako im se na kraju iskupite? Kako izgleda Vaš dan kada su ugašena svjetla reflektora? Šta volite raditi, imate li neke hobije, porodične rutine?
– Iskupim im se time što sam prisutan otac koji ih voli i pokušava provesti s njima što više vremena dok može i naučiti ih što je više moguće. I ljubavlju koju prema njima osjećam. Kada ne snimam, družim se s Martom i djecom, čitam, veslam, skijam, penjem se, bavim se sportovima, družim se s prijateljima. A i supruga i djeca sa mnom veslaju i skijaju vrlo često.
Nedavno ste proslavili 13. godišnjicu braka sa suprugom Martom, koji je Vaš recept za dug i sretan brak?
– Recept za dug i sretan brak je ljubav i razumijevanje, te poštovanje. Razumijevanje činjenice da smo svi različiti i da je uniformiranost mišljenja put u propast. Čovjek u ljubavi mora biti fleksibilan. Odmjeriti ima li više dobrih ili loših dana. Sve dok je više dobrih, dobro je. I ustrajnost. Stajanje iza svoje riječi. To bi negdje bilo to.
Koliko je uopće stresan glumački posao? Jeste li bili uplašeni za svoju egzistenciju kada su na snagu stupile mjere s ciljem suzbijanja Covida, a koje su nekako najviše pogodile umjetnički esnaf?
– Kao i sve slobodnjaštvo u kapitalizmu, uvijek je napeto jer je neizvjesno. Nikada nisam imao stalnu platu, oduvijek sam slobodnjak i drugačije ne znam. Kroz godine sam se i navikao na taj osjećaj da nikada ne znam hoću li ili neću uspjeti preživjeti, jer to me tjera dalje. Kada je došla Corona, povukao sam se s porodicom u šumu, na Mrežnicu, gdje smo živjeli vrlo skromno i bili sretni. Ta prva godina pandemije mi je pomogla da ništa ne uzimam zdravo za gotovo i da shvatim koliko malo nam je, ustvari, dovoljno za sreću.
Koliko ima prijateljstava na glumačkoj sceni? Družite li se s kolegama?
– Kao i u svim drugim branšama, ima i prijateljstava i neprijateljstava, ne mislim da smo nešto posebno drugačiji od ostalih profesija. Gluma je posao, između ostalog. Ja se najviše družim s prijateljima koje poznajem cijeli život, prijatelji s kojima sam odrastao od pelena. Mi smo vam jedno čudno društvo potpuno različitih ljudi koji su najbolji prijatelji i koji se nikada nisu posvađali u 35+ godina prijateljstva. To je doslovno skoro cijeli naš život. Mi smo vam kao neko endemsko lovačko-sakupljačko društvo braće po mlijeku. Bratstvo, da to tako kažem. Imam i nekoliko kolega s kojima se družim, upoznao sam prekrasnih ljudi baveći se ovim poslom.
Za sami kraj recite nam kakvi su Vam planovi za naredni period i u privatnom i u poslovnom životu?
– Čim završi show, bježim na Mrežnicu odmoriti se i nastaviti pisati nešto svoje.