Književnica Magdalena Blažević (40), čije odlomke romana “U kasno ljeto” prenosimo u magazinu “Azra”, rođena je i odrasla u Žepču. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost, a kratke priče su joj objavljene u brojnim književnim magazinima i na književnim portalima. Neke od njih prevedene su na engleski, ruski i makedonski jezik, a dobitnica je nekoliko nagrada za najbolju priču. Intervju je realiziran uz saradnju s izdavačkom kućom “Buybook” u kojoj je roman objavljen.
Magdalena, kako je sve počelo? Sjećate li se Vaših početaka u književnosti?
– Oduvijek u sebi imam poriv za “spašavanjem” priča. I priču iz romana “U kasno ljeto” zapisala sam s dvanaest godina u dnevnik iz straha da ću zaboraviti ono što se dogodilo, ne znajući da je nemoguće zaboraviti doživljaj istinskog straha, panike, žalosti i nemoći. Ipak, trebalo je sačekati pravi trenutak da se priča ispripovijeda na ovakav način. O temama kojima sam ja preokupirana rizično je pisati u dvadesetima, malo koji pisac je u tim godinama za to spreman. A u književnosti sam oduvijek, čitanje je način da se preživi realnost.
Prije nekoliko dana iz štampe je izašao Vaš roman „U kasno ljeto“ u izdanju “Buybooka”. Nakon Frakture (Hrvatska) i Booke (Srbija), roman je od sada dostupan i čitateljima u Bosni i Hercegovina. Književna kritika Vas voli, ali šta kažu čitatelji? Kakve su njihove reakcije?
– Roman “U kasno ljeto” posve je intimna, osobna priča u čijem je središtu događaj iz augusta 1993. godine koji se odvio u selu u kojem sam odrasla, tačnije u našem dvorištu. U to smo vrijeme živjeli u selu koje od našeg dijeli rijeka Bosna, jer je tamo bilo sigurnije, ali smo se pred kraj ljeta vratili kratko kući da bismo ubrali voće i povrće koje nam je bilo neophodno za preživljavanje nadolazeće zime. Vreo, sasvim miran ljetni dan u trenu, kad se neprijateljska vojska iz šume spustila u selo, pretvorio se u noćnu moru. Sve ono čega se jako dobro sjećam – žuta prašina, sasušena i pocrnjela kukuruzišta, široka polja, prezreli paradajzi i šljive, naoko mirna hladna rijeka, stablo jabuke, ptice, kupine, cvjetovi kamilice… preobrazilo se u simbole koji pucaju od značenja i postali su dio priče koja se uvelike oslanja na atmosferu, čulne, vizualne i druge senzacije. Cijeli proces pisanja romana bio je vrlo emotivan, jer sam se ponovo suočila s onim što je dugo vremena bilo zatomljeno i uz to napravila prostor za tuđe perspektive istog događaja. Priprema za pisanje podrazumijevala je prikupljanje dokumenata, fotografija, predmeta i audio snimaka, koji su poslužili kao polazna tačka romana. Početi pisati značilo je ući u priču i danonoćno misliti samo o tome. Nisam ni pomišljala da će me neki dijelovi romana potpuno emotivno razoriti. Pisala sam dugo, pazeći na jezik i ritam. Samu objavu romana dočekala sam s mnogo uzbuđenja i strepnje jer se roman dotiče osjetljive teme, ratnog zločina u kojem je, između ostalih, ubijena četrnaestogodišnja djevojčica Ivana, pripovjedačica romana. Najprije je objavljen u Hrvatskoj, gdje je izašao značajan broj kritika i osvrta, kasnije i u Srbiji i sada kod nas. Čitatelji mi šalju poruke putem društvenih mreža da podijele svoje dojmove i jasno je da se priča odvojila od mene i da je krenula svojim putevima.
Roman “U kasno ljeto” otvara teške i mučne teme. Pripovjedačka perspektiva daje mu dodatnu težinu. Mislite li da je naše društvo, trideset godina nakon opisanih događaja, spremno otvoreno razgovarati o tome?
– Ratni zločin je samo jedna od tema kojih se roman dotiče, naime, “U kasno ljeto” je prvenstveno priča o djetinjstvu, prijateljstvu, ratnoj i ženskoj svakodnevici, o ljubavi, smrti i ljepoti života. Pripovjedačka perspektiva specifična je jer je istovremeno riječ o nepouzdanoj i objektivnoj pripovjedačici koja se direktno obraća čitatelju, poziva ga da pođe s njom i da proživi ono što se njoj dogodilo. Književnost ne mari za to je li društvo spremno da govori o određenim temama; u književnosti, odnosno u umjetnosti, koja pripovijeda o pojedinačnim ljudskim sudbinama zapisana je jedina povijest u koju vjerujem. Ovaj roman ni temom ni jezikom ne podilazi čitatelju, ne dopušta mu da se opusti, nego od njega zahtijeva da sve vrijeme aktivno sudjeluje u događajima.
Vaša zbirka kratkih priča “Svetkovina” također je digla mnogo prašine. Surova je, traumatična, okrutna. Jedni Vas neumorno hvale, dok se drugi ne mogu načuditi odabiru teme – položaju žene u patrijarhalnom društvu. Nažalost, i jedni i drugi su saglasni da je ono o čemu pišete i danas prisutno. Jesmo li zaista kao društvo toliko zaostali da pobačaje i dan-danas obavljamo pomoću metalne vješalice?
– Prva knjiga, zbirka priča “Svetkovina” pripovijeda o ženskom iskustvu, ne samo svakodnevici nego i ekstremnim, bezizlaznim situacijama. Riječ je o junakinjama koje nisu mogle ili nisu željele obuzdati svoje želje. Uzele su ono što im pripada ne razmišljajući o kazni. Stjerane su u kut i postupaju neočekivano. U svijetu bez kontracepcije posljedica strasti i nježnosti je neželjena trudnoća koja se tada ticala isključivo žene i bila je ravna smrtnoj kazni, jer bi je odbacili i porodica i zajednica. Ono što me danas plaši jesu pokušaji savremenog društva da ženama ukine pravo na kontrolu nad vlastitim tijelom.
I u Svetkovini” i u romanu “U kasno ljeto” glavni likovi su žene. “Slučajno” ili namjerno? Koliko se ženski glas uopće čuje u književnosti?
– Kao autorica sam naklonjena ženskim pričama i ženskom iskustvu, jer je to svijet koji dobro poznajem i koji mi je blizak. Zanimaju me tajni i unutarnji životi žena koje su zarobljene svakodnevicom, nesretnim brakovima, djecom, nemogućnošću da izađu iz zadane putanje i usude se uzeti nešto za čim silno žude. Svaki pisac u sebi nosi svoje teme pa i jezik kojim će ispripovijedati priče i to jeste u određenoj mjeri nesvjesno, ne bih iskoristila termin “slučajno”, ali konačna verzija književnog teksta mora biti u potpunosti promišljena i pomno strukturirana.
Koliko su Vam bitni jezik i stil? Mnogi će reći da je upravo to ono što Vas čini posebnom. Te kratke, poetske rečenice, kao da štedite na riječima, reducirate izraz…
– Dobra priča ispripovijedana jezikom koji nije svakidašnji, jezikom koji je čitalačka privilegija – to je moj imperativ. Vjerujem u rad i posvećenost jeziku, ne mareći za to što ću možda na jedan ulomak potrošiti cijeli dan i u konačnoj verziji shvatiti da taj isti ulomak možda jeste lijep, ali nepotreban za priču i odreći ga se. Nije dovoljno posjedovati talent, pisanje se i uči, što zahtijeva mnogo vremena i rada, zato ne vjerujem u knjige koje nastaju iz trenutka i čija je prva verzija konačna. Zanima me jezik onoga što je prividno bezglasno – krajolik, stvari, mrtvi… Iz tog jezika nastaju fantastične slike koje prenose energiju i emocije. Osim toga, književni tekst treba biti suptilan u svakom smislu, njegov povijesni i društveni kontekst morao bi se tumačiti iz onoga što se likovima događa i međusobnih odnosa, pokazivanjem, a ne prepričavanjem i objašnjavanjem. U tekstu sam usredotočena na intimne živote likova, više me zanima što rade i misle kad su sami, usamljeni, zaljubljeni, žalosni, nego kad su u interakciji s drugima i koliko je moguće izbjegavam dijaloge.
Na svu sreću, na našim prostorima sve je više autorica. Nabrojat ću ih samo nekoliko – Lana Bastašić, Senka Marić, Marina Vujčić, Ivana Šojat, Ivana Bodrožić, Bronja Žakelj… za svaku od vas vežemo neku važnu književnu nagradu. Dobro ste prodrmale književnu scenu. Koliko se teško izboriti za svoje mjesto pored muškaraca koji su navikli da su svjetla reflektora uperena samo na njih?
– Niz je autora i autorica regionalne književnosti koje pišu sjajnu književnost čiju poeziju, prozu i drame vidim kao dio školske lektire. Popis lektire (barem je tako u Bosni i Hercegovini) žudi za osvježenjem. Djeca su nam smorena književnošću napisanom arhaičnim jezikom i temama s kojim se ne mogu identificirati. Voljela bih da smo već u fazi kad ne dijelimo književnost na onu koju su napisali muškarci i onu koju su napisale žene. Trebali bismo voditi računa isključivo o vrijednosti književnog teksta.
I Vi ste dobitnica nekoliko nagrada za najbolju kratku priču. Koliko su Vam nagrade bitne? Jesu li poticaj ili uteg oko vrata?
– Važne su, jer će vam, vrlo vjerovatno, pomoći da pronađete izdavača ili će vas primijetiti veći broj čitatelja. Ne vjerujem da je nekom piscu naštetila neka književna nagrada, ali ne mislim da su nagrade presudne za uspjeh. Mnogo je dobrih knjiga koje nisu nagrađene, zapravo su i bolje od onih koje su primile nagradu, jer mnogo toga ovisi i o tehničkim kriterijima koje knjiga treba ispuniti da bi se našla u konkurenciji, a u žiriju su ljudi s različitim ukusima za književnost i njihovi su odabiri subjektivni.
Koje autore ili autorice volite? Šta drugima preporučujete?
– Nemamo dovoljno mjesta da vam preporučim sve dobre knjige koje sam pročitala samo ove godine, ali, recimo, da sam kao čitateljica sklona poetskoj i fragmentarnoj prozi. Upravo sam pročitala knjigu “Nahraniti kamen” Bronke Nowicke, koju je s poljskog za izdavačku kuću Ljevak prevela Đurđica Čilić. Proza Herte Muller je nešto najbolje što možete čitati u savremenoj svjetskoj književnosti. To je autorica koja pripovijeda simbolima, slikama, stanjima i atmosferom. Čitam poeziju, neizostavno svaki dan. Knjiga koja mi je uvijek u torbi i čitam je iznova i iznova jeste “Nevidljivi gradovi” Itala Calvina. U toj maloj knjizi nalazi se sve što trebate znati o ljudskom postojanju.
Orhan Pamuk smatra kako svaki dan treba sjesti i pisati pa makar sjedio pred praznom stranicom. Šta Vi kažete? Inspiracija Vam ne da mira dok ne zapišete ono što imate u glavi ili pak sjednete i zovnete inspiraciju da Vam dođe u goste?
– Proces pisanja ne podrazumijeva samo sjedenje pred kompjuterom, nego obuhvaća i osmišljavanje priče, strukture, likova… a to se događa i dok šećete, kupate se, jedete ili obavljate bilo koju svakodnevnu aktivnost i pritom povremeno napravite bilješku. Ne vjerujem da ijedan pisac sjedne da piše a da već nema razrađenu ideju onoga što želi ispripovijedati. Ne vjerujem previše u inspiraciju i iznenadno prosvjetljenje, nego u istraživanje, rad i strpljenje.
Kakvi su Vam planovi za budućnost? Radujete li se nadolazećem Međunarodnom festivalu književnosti Bookstan, koji će se održati u prvoj sedmici jula u Sarajevu?
– Plan za zauvijek je osamiti se, čitati i pisati. Radujem se svakom susretu s publikom.