Doris Ražnatović (31) jedna je od najtraženijih i najčitanijih autorica novog doba. Ova Crnogorka svoju publiku, osim u rodnoj zemlji, ima i širom našeg regiona. Autorica je četiriju najprodavanijih knjiga u Crnoj Gori: “Ja sam život”, “Ja sam život II”, “Dva lica sudbine” i “Krila”. Budući da voli komunikaciju sa svojom čitalačkom publikom, njeni fanovi mogu je pratiti na Instagram profilu, gdje posve realistično prikazuje svoj život. Autorica, majka i supruga ovih dana se oprostila od gostovanja i promocija knjiga, jer će se uskoro drugi put ostvariti u ulozi majke. Na početku našeg razgovora Doris nam je objasnila odakle ljubav prema pisanju.
– Seže još od ranog školskog doba, kada sam obožavala pisati na zadate teme, kasnije je to prelazilo u pismene zadatke, pa eseje. Preduslov ove ljubavi svakako je i u tome što sam i tada jako voljela čitati, te mi nije predstavljalo nikakvim problemom da ljeti čitam lektire, čak i one koje nisu bile predviđene za moj razred, odnosno uzrast. Fasciniralo me s kojom lakoćom nas pisci mogu prevesti u neke druge dimenzije, svjetove, vremena, da sam oduvijek svaku scenu iz knjiga mogla zamisliti pred svojim očima, poput nekog filma. Svoje pisanje sam počela radom na kratkim pjesmicama, u srednjoj školi sam bila urednica časopisa za pisanu riječ i kulturu, tako da je još tada bilo očigledno da će me pratiti književni tokovi, uz životno pitanje da li sam i ja dovoljno spremna da isto prihvatim kao svoj poziv.
Ko je otkrio Vaš talent ka pisanju?
– Prvo su to bili moji roditelji, posebno majka. Mnogi roditelji su svojoj djeci pomagali oko sastava, nerijetko im ih i sami pisali, dok moja majka za tim nije imala potrebe. Samo bi pročitala da se nije potkrala slovna ili gramatička greška i uvijek bi uslijedili pozitivan komentar i pohvala. Naravno, moje nastavnice su, također, brzo primijetile da se vrlo dobro snalazim u slobodnim i temama baziranim na obaveznim lektirama, pa neću zaboraviti kako mi je još tada jedna od njih sugerisala da bih trebala studirati književnost. Sada mi je žao što su moje studije ipak otišle u drugom smjeru, ali, s druge strane, svjesna sam da u životu sve ima svoj razlog.
Vaše knjige se čitaju širom ove regije, ali i svijeta. U kojim su se sve zemljama našle Vaše knjige?
– Da, time se izuzetno ponosim. Ponosna sam upravo zbog toga što je još s početka moj glavni motiv bio da ujedinim Balkan kroz moje pisanje i knjige i u tome sam uspjela. Osim u našem regionu, knjige se čitaju i u drugim državama, a do sada su preletjele pet kontinenata. Dva puta sam slala za Japan, jednom za Saudijsku Arabiju, a svakodnevno pakujem i šaljem za Njemačku, Austriju, Italiju, Maltu, Veliku Britaniju, Rusiju. Naši ljudi u dijaspori su željni našeg jezika, a ja se mogu pohvaliti time da su knjige slate i s namjerom da stranci nauče naš jezik, baš zbog toga što je moj stil pisanja jasan, jednostavan, lako razumljiv.
Osim toga, specifični ste i po tome što svaku knjigu koju pošaljete, pošaljete s porukom i potpisom. Jeste li svjesni koliko to znači ljubiteljima Vaših djela?
– Jesam, zaista jesam. Meni bi umnogome bilo lakše da svoje romane povjerim knjižarama širom našeg regiona, ali sjediti satima, potpisivati, pakovati, ima tu posebnu draž, kako za mene, tako i za čitaoce. Uvijek sam i sama više voljela da dobijem knjigu uz potpis i posvetu, nego da je u knjižari kupim onako “praznu”. I tvrdim da potpisane knjige uz iskrenu, personalizovanu posvetu imaju još veću vrijednost.
Kada ste počinjali svoju karijeru, jeste li razmišljali da pišete pod pseudonimom, i da jeste, koji bi to pseudonim bio?
– S početka sam se ispod svojih tekstova potpisivala pod imenom “Dulcinea” , ali ljudi su znali ko stoji iza tog imena. Nisam neko previše tajanstven, volim komunikaciju sa svojom čitalačkom publikom, kada i oni znaju s kim razgovaraju, direktne susrete na promocijama, druženja. A, šalu na stranu, Crna Gora je svakako mala država, sve i da želim ne bih mogla dugo biti samo “Dulcinea”, što bi nekada meni bilo lakše.
Važite za jednu veoma emotivnu ženu, to se može zaključiti i prema objavama na Instagram profilu. Vrlo ste srčani i ne volite nepravdu. Može li neko biti pisac a da ne osjeća snažne emocije?
– Nisam sigurna da mogu tačno odgovoriti na ovakvo pitanje, kako što nisam sigurna da postoji univerzalan odgovor. Mogu govoriti za sebe i reći kako su najbolje knjige, poput romana “Krila”, nastale baš zbog te moje srčanosti, snažnih emocija kojih se ne stidim i želje da pravdu “dotaknem” čak i kroz pisanje. Ko god je ovaj roman čitao, znat će o čemu govorim. Nerijetko mi moji čitaoci pišu kako su isplakali dušu čitajući odlomke, priče, knjige, i da su ih iste te suze pročistile. Oduševljava ih način na koji sam pojedine životne situacije opisala bez da zađem u patetiku, a da na kraju cijele radnje uspijem “otkriti dugu”, jer kiša nikada ne pada vječno.
Ko je Vaš omiljeni pisac svih vremena? I koji književni žanr je Vama osobno najdraži?
– Dostojevski. Volim njegov realizam s aspekta književne tehnike, odnosno stila pisanja, dramatične dijaloge i filozofske rasprave. Kada je riječ o ovom piscu, sva njegova djela su posebna, ma koje teme se on dotakao. A ako bih izdvojila neki žanr, nevezano za autora, to bi bili svakako klasici, mada me zanima i psihologija.
Jeste ikada imali autorsku blokadu? I kako je se rješavate?
– Naravno. Mislim da je svaki pisac makar jednom morao proći period tzv. “blokade”. I moram naglasiti da ona nije samo u smislu nedostatka inspiracije, već zavisi i od drugih faktora kada se prosto “pogubimo” u vrtlogu samokritike.
Kako pisac bira imena svojih likova? I kako teče ta priprema za pisanje? Da li prvo odaberete likove, njihove karakterne osobine ili se oni razvijaju u toku pisanja?
– Kada govorimo o imenima likova, jedne prilike sam napisala kako mi njihovo smišljanje oduzme najviše vremena, vjerovali ili ne. Likovima s pozitivnim karakternim crtama smišljam imena koja im priliče, ili ih poistovjetim s dragim osobama iz svog života, i obrnuto. Tu sam vrlo pristrasna, te se često znam našaliti kako sam možda prema pojedinim imenima i nepravedna, ali prosto je tako. Kada govorimo o procesu pisanja knjige, prvenstveno imam kompaktnu ideju. Zatim se “kostur” djela razrađuje na radnje, likove, njihove psihološke preference, osobine, postupanja i sl. Ukoliko se kroz knjigu prožima više vremena, kao u romanu “Krila”, posebna se pažnja obraća na vezivanje prošlosti i sadašnjosti. U svakom slučaju, pisati knjigu je umjetnost u kojoj se uživa i ona daje tu vrstu slobode da se u svakom momentu radnja može izmijeniti.
Kakve su bile reakcije Vaše porodice, prijatelja i poznanika na Vaš prvi objavljeni roman?
– Bili su ponosni. Iako su mnogi smatrali da se pisana riječ u smislu objavljivanja i čitanja polako gasi, te da ovaj posao nije nešto od čega se na Balkanu živi, ja sam sretna što sam uspjela da ih sve demantujem.
Veoma ste aktivni i na svom Instagram profilu. U svakom trenutku tu ste za svoje pratitelje, i jedan ste od atipičnih influensera. Naime, svoju život prikazujete vrlo realno, bez umotavanja u šareni papirić. Otkud ideja za ovakav koncept influensinga?
– Da, s obzirom na to da je Instagram postao velika marketinška platforma, bilo je nužno da i ja kao autor nađem svoje mjesto u ovoj virtuelnoj zajednici. Čitalačka publika ovdje ima mogućnost direktnog upoznavanja s knjigama kroz citate i odlomke, kao i da se, prije drugih, upozna s tematikom knjiga u nastajanju. Naravno, u komunikaciji sam s njima i kroz druge teme, posebno one iz svakodnevnog života jedne žene s naših prostora, te ljudi to možda poistovjećuju s influensingom. Koncept nije postojao, niti postoji. Sve što kažem, objavim, istaknem, zaista je spontane prirode i ljudi su to prepoznali i ljudi to vole. Možda baš zato što ne glumim nešto što nisam i nije me sramota reći da sam majicu kupila na buvljaku za tri eura, da sam za ručak spremila varivo od kupusa umjesto naručenog sušija i da mi je dijete na snimku umazano džemom, jer je nisam presvukla da bih je ciljano “namontiranu” okačila na profil.
Koje segmente svog života najčešće objavljujete na Instagramu?
– Svrha postojanja mog profila jesu knjige. Osim pisanja, najčešće se provlače teme majčinstva, jer pored knjiga pišem kolumne za dva portala čiji sadržaj je namijenjen majkama, odnosno pažnju posvećuju roditeljstvu.
Društvene mreže nekad mogu biti mjesto raznih frustracija i loših komentara, jeste li se susreli s takvim stvarima i kako se nosite s njima?
– Kao i svako ko iole “plovi” javnim vodama, tako je tih slučajeva bilo i kod mene, međutim, u neprimjetno malom broju. Ja sam svjesna da moji stavovi, pojava, moje pisanje ne mogu svima da se dopadnu i to je uredu. Problem je što danas ljudi pod izgovorom slobode govora i mišljenja vrijeđaju, ponižavaju, ističu svoju mržnju kroz komentare, nesvjesni da takvo ponašanje predstavlja verbalno i psihološko zlostavljanje druge osobe. I sigurna sam da će doći dan kada će takve osobe biti sankcionisane kroz novčane kazne, njihovi nalozi trajno blokirani, a u slučaju većeg i upornog zlostavljanja pod parolom “šta se snimaš ako nećeš da te komentarišu, stisni zube i trpi” i kaznama oduzimanja slobode. Mislim, zakoni kod nas i postoje, ali problem implementacije je očigledno prisutan.
Majka ste dvoipogodišnje djevojčice. Koliko Vas je majčinstvo promijenilo?
– Mnogo. Ne bih da zvučim patetično, ali zbog nje se trudim da svakoga dana budem bolja verzija sebe, kako bi ona, kroz moj primjer, učila, upijala, usvajala prave životne vrijednosti i kako bi od malena shvatila da prava sreća nije u kvadratima, broju, u njenom slučaju, igračaka, skupoći odjeće. Njoj želim komad svog djetinjstva, bose noge po ulicama, lastiš, klikere, puno djece, poštovanje tuđih majki i očeva. I radije joj želim namazanu krišku hljeba s džemom uz igru u dvorištu ispred zgrade negoli doručak iz “tablice” s pogledom uprtim u telefon ili tablet dok majka pazi da dijete ne isfleka skupu trenerku.
Osim toga, nedavno ste s pratiteljima podijelili lijepe vijesti. Naime, opet ste u drugom stanju. Kako je Talija reagirala na vijest da ćete dobiti još jednog člana porodice i kako ste joj to saopćili?
– Ona je još mala da je u potpunosti svjesna dolaska nove bebe, ali svakako primjećuje kako mami raste tiba, koju nerijetko ljubi uz preslatke komentare. Kako sam s početka trudnoće morala da mirujem, suprug i ja smo joj objasnili da uskoro dolaze njena seka ili bato, pa da mora biti pažljivija prema mami. Reagovala je donekle zbunjeno, što je i normalno s obzirom na njen uzrast.
Šta Vas čini sretnom ženom?
– Moja porodica i svaki trenutak koji provedem s njima.
Osim pisanja nove knjige, kako će izgledati život i rad Doris Ražnatović u narednom periodu? I imate li u planu posjetiti Sarajevo?
– S obzirom na dolazak prinove malo ću voditi povučeniji život, jer dolazak drugog djeteta nosi sa sobom nove izazove i promjene u našoj svakodnevici. Nažalost, morala sam otkazati i nekoliko promocija, ali svakako da ću biti dostupna za potpisivanje primjeraka, a s radošću najavljujem i svoju petu knjigu. Sarajevo je grad koji uvijek volim posjetiti i iskreno se nadam da će u budućnosti biti prilike za promocijom knjige u njemu. I to ne samo u Sarajevu, već ako se ostvare mogućnosti, moji čitaoci iz Bosne i Hercegovine zaslužuju književnu turneju kroz cijelu državu.