Glumica Selma Alispahić: Ovdje ljudi misle da su bolji ako je onaj pored njih gori

Piše: Selma Hodo

 

Bh. glumica Selma Alispahić već 30 godina njeguje bogatu glumačku karijeru. Dobitnica je brojnih nagrada među kojima i ona za najbolju evropsku glumicu. Nedavno je dobila i 23. nagradu u svojoj karijeri i to za najbolju žensku ulogu na Internacionalnom teatarskom festivalu “Teatar na raskršću” u Nišu. Selma nam je otkrila kako je njena nagrada dočekana u BiH i koliko joj ona znači.

– Ponosna sam što sam nagradu dobila u vrlo jakoj konkurenciji. Na Festivalu su selektirane predstave koje su režirali veliki reditelji kao što su Purkarete, Jelčić, Urban… i bilo mi je divno i dirljivo koliko sam poruka dobila lično povodom ove nagrade, kao da je ljudima trebalo nešto da ih obraduje u ovom sivilu i ludilu koje nas okružuje. Isto tako su mediji divno izvijestili o nagradi, tako da je lijepo osjetiti toliko poštovanja za ono što radim.

Jedna ste od najnagrađivanijih bh. glumica. U svojoj karijeri dobili ste neke od najvrednijih glumačkih nagrada u BiH, ali i našem regionu. Godine 2018. proglašeni ste najboljom evropskom glumicom. Koliko jednom glumcu znače priznanja i nagrade?

– Nagrade su lijepe, ali treba razumjeti da su i one stvar trenutka. Ako se ti trenuci periodično ponavljaju, to je onda signal nekog kontinuiteta koji sam spomenula ranije. Ja nagrade nekako tako i tretiram, uživam u trenutku kad ih dobijem, podijelim sreću s nekim dragim ljudima i sutradan idemo dalje. Ne živi se na lovorikama i od lovorika, živi se od stalnog rada na sebi i od svijesti da se ne treba upoređivati, čovjek treba samo da se natječe sa sobom i da sutra bude bolji od sebe jučer. To je pravo zadovoljstvo i smisao ovog posla.

Nagradu ste dobili za ulogu u predstavi “Rechnitz – Anđeo uništenja”. Recite nam nešto o ovoj predstavi i Vašoj ulozi?

– “Rechnitz-Anđeo uništenja” je za mene jedna od najznačajnijih predstava u novijoj historiji bh. teatra, iz više razloga. Tekst je napisala Elfriede Jelinek, koja je dobitnica Nobelove nagrade za književnost, a predstava je rađena u koprodukciji SARTR-a i HNK Mostar, što je veliki događaj, jer je koprodukcija ostvarena nakon 30 godina postojanja i jednog i drugog teatra. Tekst govori o važnom događaju s kraja Drugog svjetskog rata u Austriji koji na više načina rezonira u našoj stvarnosti u kojoj se borimo da sačuvamo istinu o ovom posljednjem ratu, kada s činjenicama radi ko šta hoće i kada se istina prilagođava iznova politici koja je upotrebljava zavisno od trenutnih potreba. Ova predstava je borba za nezaborav, što nam je potrebno i sada, a bit će nam potrebno i u budućnosti. U teatarskom smislu to je sjajan primjer vrhunske discipline i glumačke posvećenosti koja se rijetko ili sve manje viđa na našim i regionalnim teatarskim scenama. Predstava na ponos bh. teatarskoj sceni.

Radnja ove drame je izuzetno teška. Koliko jednom glumcu, bez obzira na dužinu radnog staža, može biti teško glumiti u jednoj ovakvoj drami?

– Ova priča jeste teška, jer govori o jednom strašnom zločinu kada je u jednoj noći na imanju grofice Margit von Batthyany na zabavi ubijeno 180 mađarskih Jevreja. Decenijama se u Austriji šutjelo o tome, kosti su prebacivane u sekundarne i tercijarne grobnice, na kraju većina nikada nije pronađena, svjedoci su zastrašivani, neki i ubijeni jer su željeli govoriti o tome. Grofica nikada nije odgovarala za svoja djela, doživjela je duboku starost živeći lagodno u Švicarskoj. Vlasti u Austriji su zataškavale tu priču koliko god su mogle i borba za istinu i danas traje. Kad se glumica susretne s takvom ulogom, ma koliko ona bila teška, u prvi plan mora staviti potrebu da ta priča bude ispričana, zbog svih onih čije priče nisu imale šansu biti ispričane. Ovo jeste bio težak proces, ali nisam nijednog trenutka mislila o toj težini jer mi je bilo važnije da se kao glumica, prije svega, stavim u službu priče.

Kako ste zavoljeli glumu, i je li ona poziv kojim ste se željeli baviti još u danima djetinjstva?

– Kao djevojčica sam ušla u teatar. Moji prijatelji se često šale da sam ja već u penziji kad je riječ o teatru, jer sam imala osam godina kad sam se zaljubila u teatar, što znači da sam već 44 godine kontinuirano u teatru. To je neodvojivi dio mene i nisam nikada razmišljala da odem iz te priče. Naravno, poslije toliko godina shvatam da, ukoliko ne bih mogla raditi svoj posao dostojanstveno i prema vlastitim standardima, otišla bih, ne bih se ni okrenula.

Ko Vam je dao najbolji savjet kada ste počinjali svoju karijeru, i ko vam je u vašim prvim danima u ovoj profesiji bio najbolji mentor od starijih kolega?

– Najbolji savjet koji sam u životu dobila je od mog oca Nijaza Alispahića koji je otišao u penziju kao dramaturg i umjetnički direktor Narodnog pozorišta Tuzla, rekao mi je: „Šta god radiš, u kakvim god okolnostima, vodi računa da nikada ne izdaš sebe.“ To mi je i dan-danas važno, kad se pogledam u ogledalo da znam da nisam izdala sebe.

Iza vas je 30 godina karijere. Kako sada, godinama poslije, komentirate svoj glumački put, razvoj i uspjeh? Biste li nešto u svojoj dugogodišnjoj karijeri promijenili?

– Nisam neko ko se osvrće često na ono što je bilo, jer se tako nađem u klopci nostalgije koja ne pomaže previše sadašnjem trenutku. Smatram svojom velikom srećom što sam živjela i radila u neko lijepo doba bh. teatra, što sam bila na sceni s velikim glumcima koji su me podržavali, što sam naučila u pravo vrijeme i od pravih ljudi šta je istinska ljubav i dostojanstvo u ovoj profesiji. Osjećam se vrlo bogato i privilegovano zbog toga. To bogatstvo čuvam kao neke svoje ideale koje nikada nisam izdala, bez obzira kakva su vremena bila i kakva su sada. Ništa ne bih promijenila, jer duboko vjerujem da se sve dešava s razlogom i u pravom trenutku. Često mi ljudi kažu kako sam imala sreće, a ja odgovorim da jesam, ali sam teško i mukotrpno radila na toj svojoj sreći. Moj glumački put je rezultat kontinuiranog temeljitog i beskompromisnog rada na sebi. Mnogo je na tom putu bilo prepreka, ima ih i danas, tako da bogatstvo svog puta smatram jednim malim čudom. Nisam nikada bila uljuljkana uspjehom, nego sam uglavnom u tišini stalno pomjerala granice.

Imali ste priliku glumiti i na velikim svjetskim pozorišnim scenama, ali i filmskim platnima. Možete li nam napraviti paralelu, u čemu je najočitija razlika kada je riječ o odnosu prema glumcu u BiH i inozemstvu?

– Svim mladim kolegama savjetujem da barem jedan period svog života provedu negdje drugdje, jer je to sjajna prilika da čovjek poreda svoju sujetu i vidi dokle je stigao. Meni su igranja na scenama van BiH uvijek bila prilika za preispitivanje. I osnovna razlika je u tom preispitivanju. Tamo ljudi teško dobiju prilike, ali kad ih dobiju cijene to i daju sve od sebe da u poslu budu najbolji. Kod nas kad se osiguraju platom do penzije u neko doba prestaje rad na sebi, jer žive neku prividnu sigurnost. I generalno mislim da se glumci tamo negdje vani međusobno više poštuju. Nama nedostaje tog poštovanja, nedostaje nam uživanja u uspjehu drugog, zato i mislim da tapkamo stalno u mjestu. Nedavno sam snimala jednu veliku američku seriju, imala sam scenu s troje glumaca koji su velike svjetske zvijezde, završila sam kadar i njih troje su ustali i pred cijelom ekipom aplaudirali meni koja sam iz Bosne, ne značim im lično ništa, ali im nije pala kruna s glave što su aplauzom pozdravili moj rad. Mi se, nažalost, ovdje tome nikada nećemo naučiti. Ovdje ljudi misle da su bolji ako je onaj pored njih gori. A ja mislim sve suprotno od toga i tako živim i radim. Volim uspjehe, volim sretne ljude, volim kad vidim da je kolega dobar u svom poslu. I što je najvažnije, volim to glasno i da kažem.

S obzirom na to da glumite i u pozorišnim predstavama, ali i filmovima, koja je Vama forma glume osobno draža?

– Nisam se nikada ograničavala niti sam to razdvajala. Svaki medij ima svoje zakonitosti, a glumac ako je dovoljno radoznao može da uživa u svemu. Teatar je vrlo uzbudljiv zato što je umjetnost trenutka i kada predstava počne to je jedinstven doživljaj koji nikada neće biti isti. Ne može se taj trenutak vratiti, iako je predstava naizgled ista, ali je drugi dan, druga publika, drugi trenutni život. Film je divan jer postoji mogućnost ponavljanja kadra pa čovjek može nešto doraditi u sljedećem i također je uzbudljiva ta koncentracija koja mora biti savršena upravo u tom kadru, tog trenutka.

Koliko je za glumca ljekovito kada stoprocentno vjeruje u ulogu koju tumači? Postoji li neka uloga ili scena koju nikada ne biste odglumili?

– Ja ne bih mogla raditi nešto u šta ne vjerujem. Naravno, postoje neke uloge s kojima se čovjek bori i treba mu vremena da ih prihvati, razumije, osvoji. Meni je vrlo uzbudljivo imati mogućnost živjeti tolike živote, dotaći ih sopstvenim emocijama i tijelom, i onda se vratiti u svoj život. Svaka uloga mi je pomogla da bolje razumijem ljude i svijet oko sebe i to je ono što je privilegija ove profesije ako je čovjek pametno shvati. Postoje, naravno, i uloge koje ne bih igrala, mislim da, ipak, mora postojati granica do koje čovjek ide. Sve ono što vrijeđa moj integritet i moju privatnost ne bih igrala. Pogotovo, kako sam postala majka, mora postojati na sceni linija preko koje čovjek ne prelazi kada je riječ o ogoljavanju duše i tijela.

Koliko se za ženu glumačka profesija razlikuje od nekih standardnih?

– Nisam dobra u mistifikovanju i izdvajanju glumačke profesije od drugih. Svaka profesija ima svoje zamke, prednosti i mane. Činjenica je da je ženama sigurno teže u glumačkoj profesiji, ali tako je bilo vijekovima, s nekih izuzecima. Protok vremena za ženu u ovoj profesiji je malo teži nego za muškarca, u nekim zrelijim godinama se broj dobrih ženskih uloga smanjuje. Pogotovo u ovom vremenu kada je sve orijentirano na imidž, uglavnom imidž mladosti. Ja nemam neki problem s tim jer uživam u svakoj svojoj bori i sretna sam što imam priliku da starim. Neki tu priliku nikada nisu imali. Svaki period života nosi svoje ljepote. Svjesna sam bila toga vrlo rano i zato sam radila na sebi i otvorila si opcije i za druga interesovanja u životu. Doktorirala sam književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, bavim se i pedagoškim radom između ostalog i zbog toga što sam željela da imam neki paralelni svijet. Da ne bih došla u situaciju da mi glumačka profesija potpuno okupira život. I svojim mladim kolegicama probijam glavu time da sebi moraju otvoriti i druge opcije da im neke faze u glumačkoj profesiji koje su neminovne ne bi bile bolne.

Selma, recite nam kako izgleda Vaša svakodnevica u kojoj nema teatra, glumačkog posla, proba, poslovnih putovanja…?

– Sve svoje slobodno vrijeme posvećujem porodici. I dragim prijateljima. Brinem o kući, kuham, čitam, tv uglavnom ne gledam, nemam kablovsku, volim Netflix ali najviše zbog dobrih dokumentaraca, srećem se s prijateljima koje sam pažljivo izabrala jer nemam više vremena za bilo kakve „usisivače“ moje energije i mog života, idem u školu plesa i učim argentinski tango, vozim u Tuzlu da vidim roditelje kad god mogu, pišem knjigu, slušam tišinu, hodam po prirodi, upijam svaki trenutak sa svojom djecom.

Radite i kao univerzitetski profesor. Šta Vam je najbitnije da prenesete svojim studentima? Kojim vrijednostima ih želite naučiti?

– Učim ih da su red, rad i disciplina najbolje što mogu učiniti s onim što im je život kao talent dao. Učim ih da se ne boje i da vjeruju u sebe. Učim ih da kvalitet kad-tad mora naći svoj put i da ne prave kompromise u životu koji će ih unesrećiti. Učim ih da ne osuđuju nego da razumiju ljude. Učim ih da je radoznalost jedan od glavnih uslova za sreću. Učim ih da su tragovi koje ostavljamo za sobom kao ljudi mnogo važniji od tragova koje ostavljamo u profesiji.

Majka ste dvoje djece, kćerke Bisere i sina Skendera. Da li je neko od njih krenuo Vašim putem, i čime se oni bave?

– Za sada, srećom, niko ne izražava želju da krene u glumačku profesiju. Sin je u srednjoj, kćerka u osnovnoj školi. Iako mislim da naginju umjetnosti za sada, ali vidjet ćemo za šta će se odlučiti. Šta god da bude ja ću biti vjetar u leđa. Sretna sam što vidim da se formiraju u dobre, dobroćudne ljude, bez predrasuda, da ih zanima cijeli svijet, da ih ne zanima materijalno nego da im sreću pričinjavaju lijepi trenuci provedeni s dragim ljudima… pa eto, nadam se da je to neka dobra baza iz koje mogu dalje u život.

I za sami kraj, recite nam na kojim projektima trenutno radite i kakvi su planovi za naredni period?

– Igram predstave na repertoaru Sartra, završavam svoju drugu knjigu, dio sam tima za kreiranje Internacionalnog master programa za VR produkciju, čeka me snimanje serije u susjednoj zemlji, radim na dokumentarnom filmu… I podsjećam se stalno na zahvalnost za sve što imam.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti