Milica Knežević, iz susjedne nam Srbije, gorčinu života osjetila je sa samo 15 godina, kada joj se život promijenio iz korijena. Doživjela je saobraćajnu nesreću u kojoj je ostala invalid. Jednog sasvim običnog dana krenula je na utakmicu dečka, i pozvala je oca da je poveze, no, nažalost, stvari su izmakle kontroli. U intervjuu za magazin „Azra“ nije željela pričati o ocu, ali, kako kaže, ne zamjera mu i ne krivi ga, što dokazuje Milicinu veličinu. Svoju priču počela je ovako.
– Da, sa 15 godina sam doživjela saobraćajnu nezgodu u kojoj sam zadobila prelom lobanje, prelom kičme u vratnom dijelu i povredu kičmene moždine koja je, zapravo, ostavila trajne posljedice. Tog dana sam željela da odem na utakmicu svog dečka, a kako nisam imala prevoz, pozvala sam nekog meni bliskog da me odveze. Nažalost, konzumacija alkohola prije vožnje i neprilagođena brzina vozača doveli su do toga da auto zakači zaštitnu ogradu i da vozač izgubi kontrolu nad vozilom, što je rezultiralo time da sletimo u kanal i prevrnemo se.
Jeste li bili svjesni šta se desilo?
– Velikog dijela tog dana se ne sjećam. I u početku u urgentnom centru nisam bila svjesna ozbiljnosti povreda koje sam doživjela. Znala sam da se dogodila saobraćajna nezgoda i da sam povrijedila kičmu. Ali, iako sam bila u potpunosti paralizovana od vrata nadolje, mislila sam da je to nešto privremeno i da ću se oporaviti za mjesec ili dva. Međutim, realnost je bila drugačija.
Spoznaja da ne možete hodati i da Vas čeka naporan period, kako je utjecala na Vas?
– Moja povreda je takva da se nije radilo samo o tome da neću moći da hodam, već je jedino što sam mogla bilo je da pričam i da trepćem. A nakon prognoze ljekara da imam 1% šanse da ikada više pomjerim bilo koji dio tijela, uslijedio je najteži period u mom životu. Koliko fizički, isto toliko, ako ne i još više, psihički. Bila sam u situaciji da treba da prihvatim sve promjene koje su uslijedile poslije povrede, to da ću funkcionisati potpuno drugačije, da više neću moći da igram odbojku i zapravo da nađem način da se izborim s tim kako ću uopšte nastaviti dalje svoj život.
Zamjerate li vozaču?
– Ne. Nikada ga nisam krivila za to što se dogodilo, jer sam sigurna da ni sam nije želio da se takvo nešto dogodi. Ali, to iskustvo mi je pokazalo koliko je važno odgovorno ponašanje u saobraćaju i da vožnja pod djejstvom alkohola, nepoštovanje brzne i drugih saobraćajnih propisa imaju ogroman utjecaj na živote ljudi i da je djelić sekunde dovoljan da se nečiji život u potpunosti promijeni, a nažalost u nekim situacijama i završi.
U teškom oporavku šta Vam je bila najveća motivacija?
– Jednostavno u takvim situacijama i nemate baš nekog izbora. Jedino što možete jeste da tražite način kako da nastavite dalje sa svojim životom. A svakako da mi je mnogo značilo što su uz mene bili moji najbliži ljudi.
Odbojkaški san se ugasio, ali rodili su se novi snovi. Čemu ste danas najviše posvećeni?
– Da, odbojka je nešto čega sam morala da se odreknem, iako to nisam željela. Ali sam našla neke druge snove i stvari koje me ispunjavaju. Sport je nešto što je oduvijek dio mog života, tako da sam nastavila da rekreativno treniram ili isprobavam različite aktivnosti poput plivanja, ronjenja, veslanja u kajaku, adaptivnog surfovanja, ragbija u kolicima… A već četiri godine zaredom, zajedno s vjerenikom učestvujem u polumaratonskim trkama.
Čime se bavite, jer na društvenim mrežama, gdje Vas prati blizu 22 hiljade osoba, vidimo da ste mnogo aktivni i definitivno razbijate predrasude prema ljudima u kolicima?
– U toku studija sam se zaposlila u jednoj IT kompaniji, gdje i danas radim. Osim toga, autorka sam bloga „Izaberi da živiš“ i trudim se da svoje društvene mreže koristim da podignem svijest ljudi o problemima i predrasudama s kojima se osobe s invaliditetom suočavaju, ali i da utječem na promjene. Sarađujem s različitim organizacijama na polju prava osoba s invaliditetom, gdje trenutno s neformalnom inicijativom mladih s invaliditetom IM-PACT 21 radimo na tome da se promijeni Pravilnik o medicinsko -tehničkim pomagalima. Uživam u putovanjima, tako da se trudim da o njima pišem u smislu pristupačnosti za nekoga ko koristi kolica. Predavač sam na projektu o „Bezbjednosti u saobraćaju“, gdje širom Srbije držimo predavanja mladima, prije svega srednjoškolcima, o tome koliko je važna bezbjednost u saobraćaju i kakve posljedice saobraćajnih nezgoda mogu biti.
Šta Vam je do danas najveći uspjeh u životu?
– Rekla bih da je to što sam uspjela ponovo da izgradim svoj život uprkos nepristupačnosti i predrasudama koje postoje prema osobama s invaliditetom.
Jeste li se ikada susreli s nekom predrasudom?
– Susrećem se s predrasudama skoro svakodnevno. Nažalost, nije neuobičajeno da te društvo vidi kao manje vrijedno ljudsko biće samo zato što imaš neki oblik invaliditeta ili koristiš neko pomagalo za kretanje. S jedne strane, trebaš biti dovoljno osnažen i svjestan sebe da te predasude ne sputavaju u svemu što želiš da radiš, a s druge, ogroman problem je što te predrasude ne mogu da nemaju utjecaja na tvoj život, kada postoje u svakom mogućem segmentu.
Jeste li ikada tražili stručnu psihološku pomoć, jer vjerujemo da, koliko je sve utjecalo fizički, ostavilo je i posljedice na psihičko zdravlje?
– Nekim spletom okolnosti nisam nikada. Jedino u početku poslije povrede sam imala svega nekoliko razgovora s psihologom i psihijatrom, samo da bi se uvjerili da sam uredu zbog povrede glave i halucinacija koje sam imala u jednom periodu. Imala sam sreću da sam uspijevala da se sama izborim sa svim problemima koji su se dešavali. Ali, iz ove perspektive sigurno bi mi mnogo olakšalo da sam imala i taj vid podrške. Mislim da se ta psihološka borba poslije ovako teških povreda (a i generalno) zanemaruje i da se značaj daje samo fizičkom oporavku i zdravlju, što je pogrešno, jer je mentalno zdravlje jednako važno.
Opišite nam jedan svoj dan?
– Nemam neki tipičan dan koji bih opisala, jer se štošta različitog dešava i zavisi od mnogo stvari. Ako je regularan radni dan, onda ga počinjem uz čaj i laptop, najčešće iz stana (ponekad iz kancelarije), nakon obaveza učim, spremam predavanja, pišem, provodim vrijeme s porodicom i prijateljima ili treniram, a vrlo često je dio tog dana posvećen aktivnostima u aktivizmu. Ako sam na putovanju, onda se trudim da istražujem i iskusim što više novih stvari. Nekada je tu kombinacija posla i putovanja. Tu su nekada različita snimanja i saradnje s brendovima. A nekada cijeli dan provedem u svom kutku u stanu, gdje poslije posla samo odmaram. Trudim da se da radim sve ono što želim i što me ispunjava, ali i da osluškujem svoje tijelo i usporim kada je potrebno.