Almasa Hodžić (26) uspješna je Brezanka koja ruši stereotipe. Ova vrijedna magistrica mašinstva, dobitnica Srebrene značke Univerziteta u Sarajevu, radi kao proizvodni inžinjer u „Mann+Hummelu“, a nakon posla je sutkinja u Premijer ligi.
Trenutno živi i radi u Tešnju, gdje je sjedište njene firme. U veoma otvorenom razgovoru za „Avaz“ otkrila je kako je biti žena u muškom svijetu, kako je došlo do spoja njena dva zanimanja, s kakvim se reakcijama susreće, koju poruku šalje mladim ljudima, gdje se vidi u budućnosti…
Pomalo tvrdoglava
– Uvijek sam imala snove koje slijedim i ciljeve koje pokušavam da ostvarim. Oni su više lični i nikad mi namjera nije bila konkretno da rušim neke stereotipe, a ako usput i srušim koji, super! Voljela bih ako bih svojim primjerom uspjela neku djevojčicu da motivišem, da vidi šta ona sve to može – istakla je na početku razgovora.
Kako je biti žena u muškom svijetu?
– Na početku je potrebno malo više rada da bi dokazali kompetenciju. Tako je i u fudbalu i u mašinstvu. Ali ukoliko uspješno izdržite nekoliko prvih situacija u kojima ste testirani na bilo koji način, poslije je dosta lakše. Meni je lično ponekad lakše biti žena u muškom nego u ženskom svijetu. Recimo, dosta mi je lakše suditi utakmice momcima nego djevojkama. Većina mojih kolega i u fudbalu i u poslovnom svijetu pokazuju ako ne veće poštovanje prema nama djevojkama onda bar jednako. Ali u startu morate biti i otporni i istrajni i pomalo tvrdoglavi.
Inžinjerka ste i fudbalski sudija, kako je došlo do spoja ova dva zanimanja?
– Bavila sam se sportom u osnovnoj i srednjoj školi, najviše atletikom. Prve dvije godine na Mašinskom fakultetu u Sarajevu sam se 100 posto posvetila učenju, tada nije bilo vremena za bilo šta drugo. Povremeno bih samo izašla na trčanje da odmorim mozak. Sjećam se jedne prilike da sam izašla na trčanje oko ponoći da bih nakon toga nastavila učiti. Trčanje je uvijek bilo moj ispušni ventil. Kasnije se otvorilo malo prostora u rasporedu i ja sam htjela hobi koji će me forsirati da redovno treniram. Fudbal mi je bio blizak uvijek, a htjela sam i da zaradim nešto novca tokom studija i tako sam odlučila da sudim. Moram priznati da je ova kombinacija teška, ali veoma dobra, obje profesije zahtijevaju posvećivanje pažnje detaljima, donošenje brzih odluka i nošenje s velikim pritiskom. Vjerujem da je jedno odlična vježba za drugo.
Opišite nam jedan svoj radni dan? Na kojoj poziciji tačno radite u Vašoj firmi?
– Radim na poziciji glavnog tehnologa koju mi zovemo i proizvodni inženjer. Kreiram tehnologiju za izradu filtera tečnosti, to su uglavnom filteri ulja i goriva koje imate u vašim automobilima. Zadužena sam za nekoliko proizvodnih linija. Moj radni dan počinje ustajanjem u pet sati i 50 minuta, radim od sedam sati. Prvih sat vremena provedem uglavnom isto, provjerom mailova, čitanjem izvještaja od prethodnog dana i planiranjem sastanaka za taj dan. Ostatak dana je uglavnom van moje kontrole, rad u proizvodnji je veoma dinamičan i nikad ne znam šta me tačno čeka. Moji radni zadaci uključuju kreiranje radnih operacija za proizvodnju jednog filtera, dizajniranje alata, praćenja rada proizvodnih linija i uklanjanje eventualnih zastoja.
Super roditelji
Od koga ste naslijedili ljubav prema fudbali i za koji tim navijate?
– To je od oca. U kući su se uvijek gledale utakmice, ja sam kao mala, nakon osnovne škole kupovala sebi novine Sport da bih ispratila sva ta dešavanja u fudbalu. Tada sam navijala za Arsenal. Sada sam sutkinja, za nas nema navijanja za timove. Kada gledam utakmice, najviše pratim sudije, njihove poteze i ponašanje na terenu. Moram priznati da sada puno bolje prepoznajem sudije nego fudbalere.
Ko Vam je najveća podrška u životu?
– Porodica. Stvarno imam super roditelje koji su mi u životu pružili puno ljubavi i veliku dozu razumijevanja.
A ko najviše ispašta zbog Vaših poslovnih obaveza?
– Najviše ispaštaju moji prijatelji. Porodica je na prvom mjestu uvijek i svaki slobodan trenutak, kojih i nemam puno pokušavam provesti sa njima i onda prijatelji ostaju uskraćeni. Mislim da sam komplikovan prijatelj. Teško je bilo šta sa mnom isplanirati zbog utakmica, suđenja, treninga, seminara i rada u drugom gradu i uglavnom su oni ti koji prave kompromise.
Gdje se vidite u budućnosti?
– Budućnost je sad, ono što sada radimo, kako živimo, odluke koje donosimo, navike koje kreiramo, to oblikuje i naše sutra i našu sljedeću sedmicu i našu sljedeću godinu. Dakle, inženjerstvo, fudbal, prijatelji, porodica, priroda, putovanja i knjige. Tu se vidim u budućnosti.
Poruka djevojkama
Koja je Vaša poruka djevojkama koje razmišljaju kojim zanimanjem da se bave?
– Poruka je da se ne boje, da prate svoje snove i da ne izbjegavaju zanimanja vođene rodnim stereotipima. Tražite dobre mentore, postavljajte puno pitanja bez straha, budite svoje, idite na stručne konferencije i okružite se ljudima koji su bolji i pametniji od vas.
Draže mi je kad me potcijene nego precijene
S kakvim ste se sve reakcijama susretali od muških kolega tokom studiranja, a i danas na poslu? Koliko Vas je to doticalo, a i danas dotiče?
– Na fakultetu samo imate rezultate pismenih ispita. Primjećivala sam ponekad iznenađenje kad pričamo ko je šta položio, a ja sam uvijek sve polagala. Ja sam tada još bila plava, nisam baš izgledala kao da mi je recimo statika jača strana. Već nakon prve godine, toga nije bilo. A kako me doticalo? Pa ja sam bila ponosna, iskreno. Draže mi je kad me potcijene nego precijene. Vrijeme provedeno na Mašinskom fakultetu u Sarajevu mi je definitivno najljepše. Što se tiče posla, tu nije bilo loših reakcija. Ovo je druga kompanija u kojoj radim, u obje sam doživjela samo pozitivna iskustva.