Merima Šemić-Prguda za „Azru“ o prvom ramazanu u Nizozemskoj: Sa sobom nosim ono što su me mama i tata naučili

Piše: L. K. P.

Jedna od najpoznatijih TV voditeljica u Bosni i Hercegovini Merima Šemić -Prguda krajem prošle godine okrenula je novi list u životu i s porodicom napustila rodno Sarajevo i posao na televiziji.

Merima je sa suprugom i dvoje djece odselila u Nizozemsku i započela novi život.
Sada, nakon gotovo pet mjeseci, za „Azru“ je govorila da li su se već navikli na novu sredinu, koliko im nedostaje domovina, posebno sada tokom mjeseca ramazana, kada se više nego inače prakticiraju porodična okupljanja.

Najintimniji mir

– Navikavanje protiče dobro, već smo tu pet mjeseci, već smo uhvatili ritam, stvorili rutinu, škola, administracija, neke startne stvari smo riješili… Sada se uhodavamo malo u neke nove nepoznate stvari i načine života. Djeca su se navikla, fino nam je, oni su se fino adaptirali. Deni već ide u školu, sretan, uživa, manji je sa mnom još . Nas dvoje i dalje odmaramo malo od haosa i ludila kroz koje smo prošli – istakla je Merima na početku razgovora.

Daleko ste od svoje šire porodice i ovo je prvi ramazan da niste u rodnoj zemlji. Da li i kako se osjeti duh ramazana u Nizozemskoj?

– U mojoj glavi nikada nije do mjesta, do nas je. Bez obzira gdje sam sa sobom nosim ono što su me mama i tata naučili, ono što je u venama i to ne može promijeniti mjesto. Iskreno, teško mi pada ta daljina od roditelja. Ramazan je u mojoj porodici uvijek bio najintimniji mir, ljubav, sve ono što taj mjesec zapravo i jeste. Meni su roditelji sinonim za ramazan. Kuća. Nedostaju iftari na kojima se skupimo, pa svi uglas pričamo, a svi se čujemo i razumijemo. Nedostaje da mama zovne na zeljanicu, tatine šale i zanimljive priče i dogodovštine, i ta veza koja je neraskidiva. Kažem neraskidiva jer i sada to imamo, samo malo drugačije. Fizički nismo blizu, ali smo tu. Srcem i ovim čudima danas – videopozivi i telefoni. Svjesni smo svi zašto smo tu gdje jesmo, pa onda budu stvari malo lakše. Duh ramazana se u Nizozemskoj osjeti itekako. Ovi ljudi su beskrajno otvoreni i puni poštovanja prema svemu drugačijem i tuđem. Organizuju iftare na univerzitetima, poslodavci također, niko vas ne gleda čudno jer ne jedete cijeli dan. Jako su dobro upoznati s običajima i praksama islama. U prodavnicama je hrana odvojena, napravili su posebne odjeljke – za ramazanske dane.. Jedino što nedostaje jeste top i ezan, ali znate kako kažu – ne možeš sve imati. I da, nema somuna. Da vjetar nanese miris s Alifakovca.

U kakvoj porodici ste odrasli i kako se ramazan dočekivao u Vašem domu, a kako je sada?

– Moja porodica je čvrsta, patrijarhalna, ali smo odgajani sa beskrajno puno ljubavi i pažnje, uz vrlo jasan akcenat na onome što se ne smije i što se smije. I drago mi je da je tako bilo, jer smatram da zaista sve ne može biti ok, i sve ne može biti dozvoljeno. Unatoč tome, vjera u kojoj smo odgajani brat i ja nikad u kući nije bila ni pritisak ni moranje. Nekako su to mama i tata u nas utkali s ljubavlju da stvarno nikad nismo osjećali pritisak ili težinu, nego suprotno – voljeli smo i volimo sve to što islam jeste. Bez pretencioznog pametovanja ikome, paradiranja s vjerom ili dokazivanjem na sve strane. Tako smo dočekivali i ramazane, Bajrame.. u krugu porodice, uz sve ono što su podrazumijevali važni dani. Mama je uvijek u iftarima, miriše kuća na sve te dolmice, pite, supice i čuda, tata je bio desna ruka za sve, nerijetko spremio neko svoje jelo jer je beskrajni gurman. Voljela sam sehure s roditeljima, a iftare posebno. Sada je malo drugačije, ali lijepo jer sad sehure dijelim s mužem, iftare također. Jednostavno, sve što jesam nosim sa sobom gdje god da sam. I sad uživam u svim tim stvarima.

Koliko ste se kao djevojčica radovali ovom prazniku, kako ste doživljavali iftare?

– Ja ramazan zaista ne doživljavam kao praznik. Meni je to sveti mjesec, poseban po svemu, veoma važan. Mjesec u kojem imamo mnogo obaveza i zaduženja, u kojem smo obavezni biti najbolja verzija sebe, mjesec u kojem nam je dužnost da budemo i strogi prema sebi, budemo bolji. Mislim da ima mnogo veću važnost i mnogo veće značenje od praznika. I svaki koji doživimo je blagoslov. Kao djetetu su mi nane “našivale” post i to mi je nešto što mi je ostalo onako baš u sjećanju, te priče i te neke djetinjarije, ali volim i što sam od malena znala za sve i šta mi je dužnost. Iftari su mi bili doživljaj.

Dobar recept

Vežu li Vas neka posebna sjećanja, nešto što pamtite i danas?

– U principu sve što pamtim radim i danas i prenosim na svoju djecu.. još su mali, ali gvožđe se kuje dok je vruće.

Kakvi ste u kuhinji, volite li spremati iftare, ako da, šta je neizostavno na Vašoj trpezi?

– Volim kuhinju, volim iftare, i baš je ćejf kuhati iftar. Naročito ako neko dolazi. Uživam u kuhanju koje je svakodnevica, naročito s malim indijancima koji su naviknuti na šerpu. Na trpezi nema ništa neizostavno, sve se jede, ali je topa obavezna. I da, moja topa je s jajima.

Nedostaje li Vam miris somuna, da li u Nizozemskoj postoji neka pekara gdje se mogu kupiti?

– Da, to zaista nedostaje, ti somuni daju posebnu čar ramazanskim danima. A i kao dijete sam stajala u redu po mahalama da budu vrući, da se potpare do iftara. Taze. U Nizozemskoj vjerovatno ima negdje, ali još nisam otkrila gdje, što ne znači da neću.

Čemu učite svoju djecu dok odrastaju?

– Disciplina, disciplina i disciplina. Mislim da je to dobar recept. Da znaju i za igru i za odmor i za spavanje, ali i za svoje obaveze. Mislim da će kroz to postati čvrsti karaterni ljudi. Učim ih poštovanju i trudim se da nauče da ne mogu imati sve što požele, da se to mora zaslužiti, dok su mali, a kasnije i zaraditi. Imam dva sina, ne želim da iz moje kuće izađu nesposobni za život i svijet koji je sve samo ne dobar i divan. Ne želim da budu muževi koje žene moraju odgajati, očevi koji nisu primjer i autoritet svojoj djeci, i sinovi koji će zaboraviti odakle su potekli. A možda najvažnije mi je, da kao braća nauče, da su jedan drugom najpreči.

Sad nas ima još više

– Moj tata ima dva brata, i zamislite kad se mi tako svi sjatimo kod nane kući – tri sina, tri snahe i šestero djece, i nana i dedo. To se nije znalo ko gdje udara, jedni nose tanjire, drugi šerpe, ovo dijete neće da jede, ovo prosipa, treće plače.. pa kasnije raznosi to suđe, metež opet mi nosamo suđe, jedna pere druga ganja djecu po kući, ono najstarije dijete uvijek zaglavi s manjom djecom.. Dedo zbija šale zeza koga stigne, onda se svi na to nakače pa krene smijeh u glas… ludnica. Do teravije. Ali sam uvijek voljela taj metež i haos, i smijeh, i tu tišinu dok se čeka iftar, je l’ puk’o top.. pa dok se jede, pa onaj miris kafe kroz kuću.. uživala sam zaista i sretna sam što mi je djetinjstvo obilježila takva slika porodice. Sad nas ima još više pa su ti iftari morali biti razdvojeni jer su braća dobila unuke, pa smo brojniji za osmero.. – prisjetila se Merima porodičnog okupljanja.

Na kraju dana

– Budite dobri prema sebi. Čuvajte porodicu, čuvajte sebe. Na kraju dana važno je zaista samo ono što ćemo u tišini ponijeti sa sobom. A nosimo samo ono koliko smo dali a da nismo rekli, ono što smo poželjeli drugima i što smo rekli o drugima. I da, kakvi smo bili prema svojim roditeljima – poručila je Merima.

 

ODGOJENA
sam da je vjera privatna stvar, ali s vrlo jasnim stavom za one koji pitaju.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti