Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja, usvojen prije pet godina, prije nekoliko dana bio je predmet žustre polemike u Predstavničkom domu PS zbog Prijedloga zakona o izmjenama i dopunama ovog zakona, kojim se otvara mogućnost eutanazije pasa ukoliko u roku od 15 dana ne budu udomljeni.
Od političkih struktura, sve do ljubitelja životinja, rat o ovom pitanju vodi se na svim poljima, doslovno od ulice do Facebooka.Podjela na deklarirane zaljubljenike pasa i one koji bi sve riješili „po kratkom postupku” dovedena je do usijanja.
Upravo iz tog razloga pozvali smo dvije poznate dame, Brankicu Rudan, novinarku i samostalnu aktivisticu za pomoć ugroženim životinjama, te Almu Abdagić, nekad poznato tv lice, danas poslovnu ženu, čijeg je supruga prije nekoliko dana u jednom od gradskih parkova ugrizao pas, da razgovaramo o ovom problemu.
BRANKICA: Mislim da je Zakon koji je donesen još 2009. godine dobar, ali su krivi političari jer nije proveden onako kako je zamišljen. Lokalne zajednice su dobile novac da rješavaju problem. Nisu to radili i naravno da je situacija na ulicama s psima lutalicama konačan rezultat svega. Nema tu filozofije. Ogroman je broj pasa na ulici i to jeste problem. Ljudi se plaše i to mogu da razumijem, kao i da su isprepadani i u šoku. Slaba sam na djecu, životinje i stare ljude. Voljela bih da svakoj grupi pomognem. No, u ovom slučaju, mislim da je kriv ljudski faktor. Ako su već političari donijeli taj zakon, pod prisilom ili svojevoljno, trebali su ga poštovati. I danas tu posljedicu žele rješiti ubijanjem. Pa i psi su živa bića. Ako ga je Bog dao da živi, valjda ga treba pustiti da živi. Ako ćemo se baviti analizom, ima groznih ljudi. Pa sad šta, trebamo ih pobiti?! Meni je s ljudskog aspekta strašno pobiti 11.000 pasa! Agresivne pse uspavati, svakako. Usvojila sam psa koji je bio nepokretan. Digla sam ga na noge i dalje je bolešljiv, ali brinem se o njemu. Da imam dvorište, usvojila bih ih pet. Da mogu, usvojila bih i petero djece, ali ne mogu, nije zakonom dozvoljeno. I nisam isključiva, borit ću se za svaku ugroženu kategoriju.
ALMA: Nemam ni ja u kući „muhopuc” i ne ubijam ni muhe. Da se razumijemo, strikno sam protiv ubijanja i mislim da to nije način. Nedavno sam pročitala odličan status na FB, jedan moj kolega piše: „Volim svakog psa lutalicu više nego političare koji donose ovakve zakone i ne provode ih”. Mislim da smo mi sad u statusu quo, kad je riječ o ovom problemu. Moja mama je udomila četiri psa. I ona ide na posao sa svoja četiri ljubimca i sreće se sa stalnim problemom. Na tom putu 20 ili 30 drugih pasa ih čeka svakog dana. Sva ta opasnost nama je bila imaginarna, sve dok nedavno moj suprug Mirza, sin Timur i ja nismo otišli u park na Ciglanama. Tad su mom sinu tri psa prišla vrlo agresivno. Mirza je uzeo Timura u naručje, a onda ga jedan od pasa ugrizao za nogu i otkinuo mu nogavicu. Nakon toga slijedi odlazak na KUM, vakcinacija, revakcinacija, pa sad 27. novembra nova, za godinu opet itd. Cijeli taj proces traje dugo, pa ćemo smatrati da je sve uredu tek za sedam godina. Bjesnilo je, dakle, vrlo opasna bolest. Mi smo nakon ujeda pratili psa koji je Mirzu ugrizao nekoliko dana i analizirali da li je zdrav. To su nam savjetovali ljekari, rekavši da ćemo tako znati da će i moj suprug biti dobro. Uglavnom, krasna nedjeljna priča. Koje je rješenje?! Magistrica sam rodnih studija i ne želim ubijanje, zaštitnica svih nezaštićenih grupa. No, mi moramo pozvati na odgovornost one strukture koje su plaćene da ovo završe i to po hitnom postupku.
Kompletan tekst možete pročitati u print izdanju Magazina AZRA ( br.874)