Foto: Mario Klein
Ništa se ne može zamijeniti s Mostarom, ali jednog dana ću živjeti na Pelješcu. Sada sam u potpunosti posvećena psihologiji i uživam u tome. Društvene mreže su mač s dvije oštrice
Tea Bošković, rođena Mostarka i magistrica psihologije, dugo se bavila modelingom. Krasila je naslovnice specijalnih izdanja našeg magazina i vrlo otvoreno o svemu govorila za naše čitatelje. Ovog puta smo priliku iskoristili da razgovaramo više o psihologiji nego o modelingu, ali Tea se potrudila da napravi niz fotografija samo zbog ljubavi prema “Azri”. Teina trenutna adresa je u Zagrebu, a na početku nam je povjerila kako su pandemija i izolacija djelovali na nju.
– Mene pandemija nije previše prekinula niti je specijalno utjecala na mene, iskreno, ja sam od početka pandemije počela raditi od kuće, tako da mi je to više-manje bilo uredu. Boravila sam sa svojim najdražima, i to mi je bilo veoma ugodno. Kada su bile uvedene posebne mjere, bila sam kući na Pelješcu s roditeljima i nisam previše osjetila izolaciju. Ipak, u manjem mjestu je drugačije, možete izaći ispred kuće i niste konstantno zatvoreni između četiri zida. Ja sam se konkretno okrenula prema unutra, posvetila se sebi, pa mi to vrijeme izolacije i nije bilo teško. Mnogo sam čitala, gledala filmove, igrala se s djecom, pričala s ostalim ljudima, radila od kuće… – kaže nam.
Rođeni ste u Mostaru, šta ima Mostar što nema nijedan drugi grad?
– Da, rođena sam Mostarka i volim taj grad. Ništa se ne može zamijeniti s gradom u kojem ste rođeni, to je posebna relacija i volim otići u njega kada god imam priliku. Mostar ima dušu i volim ga! Moji korijeni jednim dijelom vuku iz Hercegovine, čime se ponosim, a drugim dijelom iz Dalmacije, koju obožavam.
Gajite veliko prijatejstvo s Lejlom i Tarikom Filipovićem. Kakvi su oni kao prijatelji?
– Super su, veoma dragi ljudi, simpatični, opušteni i normalni. Svako ko ih poznaje misli isto kao i ja.
Često ljetujete na Pelješcu. Zašto se uvijek opredijelite za to mjesto?
– Zapravo, ne ljetujem na Pelješcu, nego sam s Pelješca. Tu žive moji roditelji oduvijek i ja sam tu odrasla, živjela cijelo djetinjstvo. Pelješac ne doživljavam kao ljetovalište nego kao svoj dom, a doma je, ipak, najljepše doći, tako da pokušavam što više vremena provesti tamo. Pelješac je moj mir, obožavam ga… i jednog dana ću se vratiti i ostati zauvijek.
Magistrica ste psihologije. Kada ste odlučili spojiti ta dva zanimanja, psiholog i model?
– Teško je bilo spojiti to dvoje, pa ni sada, kad se sjetim, ne znam kako sam sve to skupa izvela, ali eto uspijevala sam. Sada sam u potpunosti posvećena psihologiji i uživam u tome.
Koja grana psihologije Vam je najzanimljivija i zbog čega?
– Meni su zanimljive klinička i školska psihologija, ali ne bježim ni od jedne oblasti. Svaka ima svoje posebnosti i možete mnogo napredovati, ali to ovisi o vama samima i vašim ambicijama. Meni lično je najzanimljivija psihoterapija, integrativna psihologija, kojom se planiram baviti još dugo u budućnosti.
Kao neko ko se dugo bavi modelingom, šta biste poručili osobama koje su na početku svoje karijere?
– Da prate svoje snove i vjeruju u sebe. Ako nešto jako žele, onda se trebaju posvetiti tome, iako nekad možda i nije toliko lagano. Uvijek treba vjerovati, i truditi se, a poslije će rezultati polako doći. Kad je riječ konkretno o modelingu, mladi ljudi moraju biti svjesni da trebaju biti spremni putovati dalje u druge zemlje i na strana tržišta, jer kod nas to nije razvijeno i ne mogu se profesionalno na toj razini baviti tim poslom, niti, zapravo, osjetiti šta je to tačno dok ne odu vani. Tek kada odu vani mogu procijeniti da li je taj posao ono što žele raditi i je li to ono što ih ispunjava.
Šta su za Vas društvene mreže?
– Društvene mreže su mač s dvije oštrice, lično ih iskorištavam u pozitivne svrhe, za komunikaciju s dragim ljudima, prezentiranje nekih stvari koje smatram adekvatnima držati na svojoj platformi, te za pronalazak informacija koje mene zanimaju. Mislim da mladi ljudi općenito nisu dovoljno informirani kako se zaštititi na društvenim mrežama i kako ih što bolje iskoristiti u pozitivnom svjetlu. Tu ima mnogo prostora za rad i buđenje svijesti na tom polju.
Koliko vjerujete ljudima?
– Otvorena sam osoba. Dajem priliku novim ljudima, više-manje vjerujem ljudima s oprezom dok ih procjenjujem. Kada mi neko novi uđe u život, ima svoju šansu, a na toj osobi je kako će se pokazati tokom vremena.
Postoje žene fatalisti i one koje same stvaraju prilike u svom životu. Kojem tipu pripadate Vi?
– Sama stvaram svoje prilike i ne vjerujem u ovu prvu opciju; da ste ne znam kakav fatalist ,opet je sve na vama, jer vi upravljate svojim životom i svojim poduhvatima, a ne neka tamo viša sila. Možda malo trebate imati sreće u životu, ali da sve to samo ide od sebe, e pa mišljenja sam da nikad ne ide.
Koja osoba Vas je u životu najviše inspirirala i na kraju promijenila neke Vaše poglede na život?
– Otac, uvijek je na kraju bilo kako je on rekao, samo malo više godina prije nego što sam ja došla do tog zaključka, mada sam ja uvijek išla svojim putem, ali ono što bi on rekao, ostalo bi tamo negdje u glavi, a poslije bih i sama došla često do istog zaključka.
Vjerovatno je iluzorno misliti da je svačiji život ispunjen isključivo mirom i srećom. Osim lijepim trenucima, u životu ste se suočili i sa smrću i odlaskom ljudi koji su vam značili. Na koji način prihvatate najteže gubitke i da je nešto moralo da se desi?
– Gledajte, s percepcije jednog psihologa, daleko je sve to od takve iluzije. To je normalno sve u životu i kod svakoga je isto. Kroz život prolazimo kroz lijepe i ugodne trenutke, a i isto tako kroz malo manje ugodne trenutke. Proces prebolijevanja gubitaka je isti kod svakoga i svaka osoba kroz taj proces mora proći različite faze, ako se ne zadovolji neka od faza, nastaje fiksacija i ne ide u pravom smjeru. Zavisi od osobe i od situacije koliko će taj proces trajati, tako je i kod mene, ovisi o mnogo faktora kako ću se prilagoditi novonastaloj situaciji i prihvatiti bilo kakvu neugodnu promjenu u životu.
Šta bi Vam u karijeri još naročito bio izazov?
– Najesen upisujem integrativni smjer, a u budućnosti planiram privatno raditi još dugo kao psihoterapeut i psiholog, te, naravno, nadograđivati se i napredovati konstantno na tom polju.