Protkan historijskim događanjima, “Konak suza” roman je o ljubavi, razumijevanju i saosjećanju, ali i kobnim posljedicama koje životne greške nose sa sobom. Iako smješten u vrijeme slabljenja Osmanskog carstva, roman s upečatljivom glavnom junakinjom i pričom o njenoj sudbini može se čitati i kao paralela sadašnjeg vremena.
“Azra” ekskluzivno prenosi II dio odlomaka romana “Konak suza”, turske spisateljice Sebnem Isiguzel
Jedne večeri, kada su pritisak i bol postali nepodnošljivi, htjela sam se zapaliti kao buktinja. Kad bih izgorjela i postala pepeo, svemu bi došao kraj. Imala sam veoma dugu kosu. „Mašallah, debela k’o ruka“, govorila je poslužiteljica u hamamu. „Kupam sve žene u Istanbulu, ali ni kod jedne nisam vidjela takvu kosu. K’o slap vode.“
U trenu je planula.
„Imala je sreće. Vidjela ju je sluškinja Bedrija koja je ustala da se pomokri i ugasila plamen.“
Kosa mi je izgorjela. Izgorjele su mi i ruke, jer, iako sam to učinila svojom voljom, u strahu za vlastiti život, nisam se mogla prepustiti vatri. Glavu i ruke mazali smo pomadama koje je pripremio doktor Agop. Na ruke su mi navlačili pamučne rukavice ispod kojih sam osjećala užasnu bol i mjesec dana spavala i budila se trpeći neopisivu patnju. Jedina utjeha bila mi je to što mi lice i tijelo nisu izgorjeli.
Čula sam oca kako govori: „Salijte joj stravu ili napravite neki zapis, šta je to snašlo djevojku?“ Te noći kad sam se zapalila, on nije bio kod kuće. Bio je kod svoje druge žene. A Bedrija nije ustala da se pomokri već je, hramajući, krenula da ugrije krevet mom pijanom bratu koji ju je dozivao. Brat je svake noći pijan dolazio kući. Majka je govorila da bi ga lako mogla oženiti samo da malo manje pije.
Čula sam da je brat provirio u moju sobu i, silazeći niz stepenice koje je majka prekrila crvenim tepihom po posljednjoj modi, rekao: „Bog je sačuvao, jadnicu.“
Nije me Bog ni od čega sačuvao. Kad smo kao djeca bile na časovima učenja Kur’ana, rekla sam Hidžran: „Ja ne vjerujem.“ A ona je to prenijela Fatmi. Tako sam dobila prve batine.
Fatma, koja je po svojoj prirodi u svemu bila majčina saveznica, stajala je uz sluškinju Bedriju, koja me je hranila mesnom supom i govorila:
„Glupača. Nije joj dosta što je sebe zapalila već hoće i nas da uništi. Hoće da nas obruka pred svijetom. Sram te bilo! Gdje ti je bila pamet dok si činila grijeh? Nisi ni pomislila na Hidžran koja se treba udati za pašu. Grešnice, kurvo, rospijo, šejtane!“
A sve sam to učinila samo kako bih njih zaštitila.
Hidžran nije bila poput majke i Fatme. Da bi se moglo shvatiti kakva je bila Hidžran, trebalo je poznavati majku i Fatmu.
Majka se plašila oca više nego grmljavine. Znate li kako je to provesti čitav život u strahu? Takav život promijeni čovjeka, učini ga nalik mojoj majci. Kakvim ga učini? Uplašenim, napetim, neodlučnim, bespomoćnim, nesretnim i kao rezultat svega toga plahovitim, nekom vrstom nervnog bolesnika, oboljelog na živcima, ili, ako ćemo to definirati, kako kažu Francuzi – manijakalnim! U takvo vas stanje u životu mogu dovesti samo muž i brak!
Moja majka je bila nesretna. Poput svih žena kojima su muževi stalno slamali srca, bila je tužna, hladna, nezadovoljna žena. Koja bi žena mogla podnijeti da bude nevoljena i ponižena? Žena koja bi se utješila draguljima, kupovinom, čajankama, pomodnim stvarima, odjećom, odlascima na izletišta i kočijom kojom joj je moj otac želio nadokaditi uništeni život. Fatma je imala težak karakter jer je bila prvo dijete moje majke, žene koja je silom prilika postala bolesna na živcima. Kako su za oca govorili da će se promijeniti kad dobije dijete, majka se preko Fatme svetila za svoje razočarenje. Moj brat je pak, ostao glup. Bio je zaštićen kao jedino muško dijete u porodici. Njega je otac kažnjavao, ali to je drugo.